Kako drveće međusobno komunicira?

Suzanne Simard, profesorica koja se bavi proučavanjem šumske ekologije, napominje da su znanstvenici otkrili da jedan korijen sadnice bora može prenijeti ugljik na drugi korijen sadnice bora. Međutim, može li se ovo, osim u laboratoriju, dogoditi i u pravim šumama?

Drveće u šumama može dijeliti informacije pod zemljom?

Kako bi to dokazala, Simard je provela eksperimente duboko u šumi. “Uzgojila sam po 80 primjeraka tri vrste: papiraste breze, Douglasove jele i zapadnog crvenog cedra. Pretpostavila sam da će breza i jela biti povezane mrežom pod zemljom, ali ne i cedar. On je bio u svom svijetu,” istaknula je Simard. 

Prvog dana eksperimenta nakon stavljanja plastične vrećice preko drveća, pomoću ogromnih šprica u vrećice su ubrizgani plinovi ugljičnog dioksida u vidu izotopa za praćenje. Prvo je u vrećicu s brezom ubrizgan radioaktivni plin, ugljik-14. U jelu je ubrizgan stabilni izotop plina ugljik-13, ugljični dioksid. Koristila su se dva izotopa zato što je bilo važno ustanoviti je li postojala dvosmjerna komunikacija između ovih vrsta. 

Pretpostavka je bila da će biti potrebno sat vremena da drveće upije ugljični dioksid putem fotosinteze, pretvori ga u šećere, pošalje do korijenja i prebaci taj ugljik pod zemljom do svojih susjeda. Nakon što je prošlo sat vremena, Simard je Geigerovim brojačem prešla preko lišća breze koji je pokazao da je breza upila radioaktivni plin, a isti proces ponovljen je i s jelom.

Nakon provjere svih 80 komada, dokazi su bili jasni. C-13 i C-14 su pokazivali da papirasta breza i Douglasova jela vode živahan razgovor. Ispostavlja se da tijekom ljeta breza šalje više ugljika jeli nego što je jela vraćala brezi, posebice kad je jela u sjeni. U kasnijim eksperimentima otkriveno je suprotno, da je jela slala više ugljika brezi nego što je breza jeli, a to je zato što je jela još rasla dok breza nije imala listova. Zaključak je da su dvije vrste ovisne jedna o drugoj.

Ovaj eksperiment bi trebao promijeniti način na koji gledamo interakciju drveća u šumama, ne kao suparnike već kao članove tima. 

Kako masovno krčenje šuma utječe na okolinu?

Šume nisu samo skupine drveća, one su složeni sustavi centara i mreža, koje se preklapaju i povezuju. Također su i osjetljive, ne samo na prirodne poremećaje, poput potkornjaka koje više vole veće, starije drveće, već i na preveliku sječu drveća, poput krčenja šuma. Mogu se ukloniti dva ili tri središnja drveta, ali postoji određena granica budući da je središnje drveće nešto nalik zakrilcima na avionu. Mogu se izvaditi jedan ili dva i avion će još letjeti, ali ako ih se izvadi previše ili onaj koji pridržava krila, cijeli sustav će se raspasti. 

Masovna sječa na ovoj razini zna utjecati na vodene cikluse, smanjiti prisutnost životinjskog svijeta i emitirati stakleničke plinove natrag u atmosferu što dovodi do još uginulog drveća. Krčenjem jasike i breze šumama nedostaje kompleksnost i ranjive su na infekcije i parazite. A kako se mijenja klima, stvara se savršena situacija za ekstremne događaje, poput pojave velikog broja planinskih potkornjaka ili velikih požara.

Šume same sebe liječe!

Sjajna stvar kod šuma kao kompleksnih sustava je da imaju ogroman kapacitet samoliječenja. U nedavnim eksperimentima, otkriveno je da se šume uz mjestimičnu sječu i održavanje središnjeg drveća i regeneracije s ciljem raznolikosti vrsta i gena i genotipa, prilično brzo vraćaju u život.

Opširnije o ovoj temi saznajte u video-prilogu.