• Štete od divljači
  • 10.01.2018. 09:00

Kako divljač naučiti propise?

Oštećenima nije važno tko treba isplatiti štete od divljači, lovci ili osiguravajuća kuća, nego da to bude što prije i što jednostavnije.

Foto: Tugomir Pemper
  • 1.658
  • 165
  • 0

U poljoprivredi su štete od divljači od pamtivijeka stvarale prijepore između poljoprivrednika i lovaca. Svojevrstan rat poljoprivrednika i divljači oko usjeva teško da će ikada biti završen. Zapravo nije ni moguće da rata ne bude. Jer, ako ima šteta od divljači, znači da ima divljači. Ako ima divljači, od lovnog turizma se može dobro zaraditi i tada ni štete ne bi trebale biti problem. U pitanju je samo da poljoprivrednici budu pravično obeštećeni, jer u krajnjoj liniji oni su i najviše oštećeni. Brinu o usjevima zbog svoje stoke, a pojede je divljač.

Divljač ne stvara samo probleme u poljoprivredi, nego i u prometu. Vozačima je divljač među najvećim prometnim nevoljama. Na visokom je mjestu nezgoda nalet na divljač koja se samo odjednom pojavi na cesti ispred vozila. Uobičajeno je za nastalu štetu kriv vozač ako vozi prebrzo i ne poštuje propise. U suprotnom je krivo lovačko društvo u čijem lovištu se dogodila nezgoda ako nije poduzelo sve mjere zaštite i nadzora divljači. Ukoliko nema propisane signalizacije, odgovorni su cestari. Što god je prethodilo prometnoj nezgodi: nepostojanje prometnog znaka, prebrza vožnje ili samo nedostatak sreće, nevolje su na vidiku. Međutim, štete od divljači u prometu se moraju prihvatiti kao naša neizbježna stvarnost sve dok ima divljači i cesta bez ograda, ali i vozača koji voze prebrzo.

Osiguravajuća društva traže svoju računicu

Problemi sa štetama koje čini divljač na poljoprivrednim usjevima oduvijek su postojali. S više ili manje (ne)zadovoljstva su rješavani od godine do godine. Nikad naravno nisu svi bili zadovoljni. Uvijek netko smatra da je zakinut, poljoprivrednici da su dobili premalu odštetu ili da ih ne zanima odšteta nego ljetina, a lovci da su štetu preplatili. Osiguravajuća društva traže svoju računicu i unose dodatni nemir. Naime, nekada plate, a nekada to ne žele učiniti pronalazeći razne razloge i izgovore. Najčešće je u pitanju odugovlačenje.

Za sprječavanje štete od divljači lovcima 380.000 kuna

Seljacima su osiguravajuće kuće znale odbijati isplatu već utvrđene štete od divljači uz obrazloženje da lovačka udruga nije poduzela sve zakonom propisane mjere za zaštitu usjeva kao što su trake koje plaše divljač i prskanje repelentima koji odbijaju divljač, a nisu ni čuvali usjeve na mjestima gdje se najčešće divljač pojavljuje. Najčešće je u pitanju samo taktička varijanta osiguravatelja da dobro provjeri činjenično stanje na terenu i da što je moguće duže oduži isplatu.

U slučaju i najmanje štete svaki poljoprivrednik trebao bi dobiti plaćenu odštetu ili u novcu ili u količini uništenih usjeva. Već prema želji. Poljoprivrednici bi morali biti zadovoljni i pravičnošću i brzim postupkom nadoknade štete. To je preduvjet skladnog suživota poljoprivrednika, lovaca i lovno-turističkih djelatnika. Dobro gospodarenje znači suradnju srodnih djelatnosti, ali i međusobno poštivanje tuđeg rada. Usprkos prigovorima i međusobnih prijepora, predstavnici lovstva žele miran suživot s onima koji obrađuju zemljište. Spominju pritom da je divljač zapravo državno vlasništvo i da se država treba aktivnije uključiti u rješavanje problema plaćanja šteta. Lovci su samo koncesionari koji brinu o divljači i plaćaju premiju osiguranja, ali u konačnici, ako osiguravajuća kuća odbije isplatiti odštetu mora sama isplatiti štete.

Divljač na sudu - "opasna stvar"

Vjerojatnost za štete od divljači u prometu u budućnosti mogu samo rasti kao i troškovi za sprječavanje i naknadu tih šteta. Naime, razvojem cestovne infrastrukture osim što se oduzima životni prostor šumskim životinjama, presijecaju se njihovi dotadašnji pravci kretanja u staništu. Najčešće pokraj cesta nema ograda, a ukoliko ima, nema prijelaza za divljač. Na hrvatskim se cestama godišnje događa gotovo tisuću prometnih nesreća zbog naleta vozila na divljač, domaće životinje i ptice. Osiguravateljski stručnjaci iz područja osiguranja od automobilske odgovornosti, ocjenjuju da je 50 posto šteta zbog udara vozila u divljač, dok ih je drugih 50 posto zbog udara u ostale životinje, većinom ovce i pse. U svim slučajevima počinjena je znatna materijalna šteta na vozilima. Riječ je o nezgodama na koje je bila pozvana policija, dok je vjerojatno velik broj nezgoda s manjom materijalnom štetom, koje su riješene dogovorno i nisu uopće evidentirane.

Uvijek se postavlja pitanje tko je odgovoran za nastalu štetu na vozilu, kao i za eventualne ozljede. Uobičajeno je za nastalu štetu kriv vozač ako vozi prebrzo, ne poštujujući propise ili nije prilagodio brzinu uvjetima vožnje. U suprotnom je odgovorno lovačko društvo u čijem lovištu se dogodila nezgoda, ako nije poduzelo sve mjere zaštite divljači koje propisuje zakon. Iako ceste nisu dijelovi lovišta, zakonodavac je zauzeo pravni stav da je u slučaju nastanka štetnog događaja radi naleta vozila na divljač, deliktno odgovoran lovoovlaštenik po načelu kauzaliteta, jer se divljač u takvim okolnostima smatra "opasnom stvari".

Naravno, postoji i treći mogući krivac. Ako nema signalizacije, krivi su cestari. U Zakonu o cestama stoji kako se za štetu trećim osobama na javnoj cesti, zbog naleta na divljač, odgovara tvrtka koja upravlja javnom cestom, ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom (prometni znak opasnosti od naleta divljači). Ukoliko mjerenjem tragova kočenja policajci utvrde da se vozač kretao prema propisima, za nesreću je odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem je šteta nastala.

U slučaju šteta u poljoprivredi ili u prometu nemoguće je da svi budu zadovoljni. Gdje ima divljači, ima i štete. Ali, štete se moraju oštećenima u potpunosti platiti. O tome lovozakupnici itekako moraju voditi brigu. Prema zakonu, oni su odgovorni za divljač, pa i za štete. Druga je stvar kako i koliko lovci koji brinu o divljači u svom lovištu mogu utjecati da štete budu manje i tko će ih platiti. To oštećene ne bi trebalo zanimati.

U svakom slučaju regulator šteta je onaj koji gospodari lovištem. i upravo zato lovci trebaju znati koje su mjere najučinkovitije. Potom trebaju uložiti i vlastiti trud, a i novac, prije svega u prihranjivanje divljači. Tada će divljači biti više, a šteta manje. Kada je riječ o štetama u prometu, lovci kao odgovorni za štete jedino što mogu je da nastave ukazivati na nelogičnosti u odgovornosti svih sudionika u prometu i onih koji brinu o stanju prometnica, nezaboravljajući uključivanje države kao pravog vlasnika divljači u rješavanje problema.

Nelogične presude na račun lovaca

Od koga tražiti odštetu nakon prometne nesreće sa divljači? Sva potraživanja oštećeni vozač zahtjeva od nadležnog lovačkog društva, koje potom procjenjuje ima li mogućnosti terećenja službe koja upravlja javnom cestom. Zahtjev za odštetu može se podnijeti i osiguravateljskoj kući ako su se navedene osobe ili tvrtke osigurale od odgovornosti za štete nastale od naleta divljači. Međutim, još prije desetak godina premije osiguranja samo odjednom su porasle tri do pet puta s obrazloženjem da premije ne pokrivaju iznose šteta. Zbog toga mnoga lovačka društva, obzirom da zakonski to nisu dužna učiniti, a i zbog nedostatka financijskih sredstava, nemaju osigurana lovišta.

U slučaju šteta u poljoprivredi ili u prometu nemoguće je da svi budu zadovoljni. Gdje ima divljači, ima i štete. Ali, štete se moraju oštećenima u potpunosti platiti.

Ako uzmemo u obzir navode osiguravajućih društava da je prosječni iznos štete na vozilu 20-tak tisuća kuna po jednoj nezgodi, dolazi se do godišnjeg prosječnog iznosa od 16 milijuna kuna za materijalne štete na vozilima, kojima treba dodati i iznos od minimalno jedan milijun kuna za nematerijalne štete godišnje. Istovremeno, za osiguranje od automobilske odgovornosti vozači u samo jednoj godini plate nekoliko milijardi kuna bruto premije dok se kasko osiguranje također mjeri stotinama milijuna kuna. Zbog toga osiguravajuće kuće nemaju opravdanje ni za visoke premije osiguranja koje naplaćuju lovačkim društvima, a ni za izgovor za nekorištenje mogućnosti pokrivanja dijela šteta iz osiguranja automobila.

U praksi se i nadalje dio šteta na vozilima rješava dogovorno. Dio se uopće ne prijavljuje, dio se rješava naplatom od kasko osiguranja, dok se za dio vode dugotrajni sudski sporovi. Sudovi u dugotrajnim sudskim postupcima vrlo često nisu nimalo naklonjeni lovačkim društvima. Prema tvrdnjama lovaca i predstavnika lovoovlaštenika kao odgovornih osoba donose ponekad potpuno nelogične presude. U sudskoj praksi nažalost se najčešće okrivljavaju lovačka društva iz kojih upozoravaju da je neophodno ubuduće veću pozornost posvetiti osvješćivanju vozača i edukaciji o tome kako najlakše izbjegavati nalet na divljač. To je vožnja primjerena uvjetima na cesti, prije svega vožnja smanjenom brzinom.

Foto: Tugomir Pemper


Tagovi

Šteta Divljač Šumari


Autor

Tugomir Pemper

Nakon 30-godišnje profesionalne karijere u Večernjem listu, na mjestu novinara i urednika te pisanja i uređivanja više informativnih tiskovina lokalnog i regionalnog karaktera, i dalje objavljuje tekstove u raznim tiskovinama i na portalima, a bavi se i publicističkim radom, ponajviše iz područja lovnog turizma, biciklizma i različitim drugim temama koje su povezane sa životom u prirodi. Član je Hrvatskog novinarskog društva (zamjenik predsjednika ogranka HND Bjelovar).