Biserna muhara, bisarka ili bisernica: uvjetno jestiva za vrsne poznavatelje gljiva

Za ovu gljivu uvažena su sva tri narodna imena biserna muhara, bisarka ili bisernica, a latinski naziv je Amanita rubescens (pers. ex Fr.) S. F. Gray. Latinski naziv roda dolazi od starogrčke riječi amanites što jednostavno znači gljiva, a naziv vrste dolazi od latinske riječi ruber što znači crven. 
 
Biserka stvara mikorizne veze s listačama i četinjačama poput hrasta i bora kojima osigurava određena hranjiva u zamjenu za glukozu. Česta je gljiva, koja se pojavljuje od kasnog proljeća do kasne jeseni, uvjetno je jestiva i slična otrovnoj panterovoj muhari zbog čega se posvuda u literaturi upozorava na opasnost zamjene. Rasprostranjenost i stanište: gljiva je umjerenog pojasa sjeverne hemisfere te je česta u Europi. Raste posvuda u listopadnim i crnogoričnim šumama. Pojavljuje se pojedinačno, u manjim grupama ili raštrkana po većoj površini. 

Uvjetno jestiva gljiva, otrovna dok je sirova

Opis: klobuk je širok od 5 do 15 cm, najprije poluloptast, kasnije ravan, smeđecrvenkast ili sivkastoružičast, ponekad s vidljivo svjetlijim rubom, a pri kraju sazrijevanja je blijed. Pokriven je crvenkastim, smećkastim ili sivkastim mrljama, odnosno krpicama koje su prema sredini gušće. Kiša s njega lako ispere ostatke ovojnice. Kožica je pomalo ljepljiva, lako se guli, meso ispod nje je crvenkasto. Listići su bijeli, gusti, na oba kraja suženi, na pritisak poprimaju crvenkastu boju. Stručak je visine od 10 do 20 cm, širine od 3 do 4 cm, valjkast, bjelkast ili srebrnkast, pri bazi tamniji, na pritisak pocrveni. Najprije je pun, a potom šupalj, baza je gomoljasta i stoga deblja.

Vjenčić (prsten rukavac), bijele ili žućkaste boje i spušta se pa podsjeća na suknjicu. Do kraja sazrijevanja ličinke ga izgrizu sve do klobuka. Meso je bijelo, na nagriženim mjestima ili na prerezu ili uslijed pritiska pocrveni. Otisak spora je bijel. Vrijeme pojavljivanja: raste od kraja svibnja, pa do kasne jeseni. Kemijske reakcije: u ovoj vrsti gljive utvrđen je hemolizin koji spada u trbušne otrove pa uzrokuje probavne smetnje;  razgrađuje crvena krvna zrnca.

Jestivost: ovo je uvjetno jestiva gljiva, što znači da je otrovna dok je sirova. Prije pripremanja gljive za jelo potrebno je s klobuka oguliti kožicu (lako se guli), jer u njoj ima najviše termolabilnog hemolizina. Hemolizin se uništava kuhanjem na temperaturi od 70 ºC. U jednoj ruskoj knjizi se navodi da je ljekovita, ali o tome nema daljnjih podataka. Zbog sličnosti s drugim vrstama muhara nikako se ne preporučuje brati biserku ukoliko niste posve sigurni.

Miris i okus: miris nije izražen, okus je u početku blag, a zatim oštriji pa i nadražujući konzumira li se greškom sirova gljiva. Iskusni gljivari vrlo hvale okus termički obrađene gljive.  

Slična drugim muharama pa berite samo ako ste sigurni 

Slične vrste: najsličnija joj je panterova muhara lat. Amanita pantherina DC ex Fr.) Secr. i vrlo je velika opasnost da se s njom zamijeni, osobito dok su gljive vrlo mlade. Panterova muhara izaziva panterinski sindrom, što uključuje grčenje mišića i halucinacije i otrovnija je od čuvene crvene muhare. Donekle se razlikuju po boji klobuka, biserka je nešto svjetlija, a panterova muhara ima kestenjasto smeđu boju klobuka koja se ili ne mijenja ili može potamniti. Mrlje, odnosno krpice na kožici klobuka biserke su blagog obojenja i lako se ljušte. Kod panterove muhare su izrazito bijele boje i teško se odvajaju. Stručak panterove muhare je izrazito bijel i ne mijenja boju uslijed pritiska, kao ni listići.

Biserka ima vidljivo naboran vjenčić, a panterova muhara gladak. Obje vrste imaju bijeli otisak spora. Slična biserki je i prava tigrica (Amanita spissa) (Fr.) P. Kumm koja je isto tako uvjetno jestiva, ali joj meso ne mijenja boju uslijed pritiska. 

Tekst: Marija Glavaš