Višnja je jedina krava u selu u kojem ih je nekada imalo svako domaćinstvo

Obiteljska tradicija, a ni želja da im poljoprivreda bude glavni izvor prihoda nisu temelj na kojem je izgrađeno malo obiteljsko gospodarstvo kod Koprivnice, koje je za samo nekoliko godina postalo dom za mnoštvo različitih životinja. OPG Kreše Bukvića nastao je, naime, na temelju ljubavi – ljubavi prema supruzi, djeci, životinjama i prirodi.

"Iako sam odrastao na selu, nitko iz moje obitelji nije se bavio poljoprivredom, osim pokojne bake i to u vrijeme kada se ja još nisam niti rodio. Ipak, negdje u genima mi je usađena ta ljubav prema zemlji i domaćim životinjama", priča nam Krešo dodajući da su ga još u ranom djetinjstvu 'seljački poslovi' magnetski privlačili te je, kao dječak, radije nego u igri s vršnjacima, slobodno vrijeme provodio na malom, seoskom gospodarstvu susjede na kojem su živjele tri krave, par svinja i kokica. "Bio sam već tada fasciniran životinjama i životom s prirodom“, kaže. 

Po zanimanju tehničar za elektroniku, danas je vlasnik malog OPG-a na kojem sretno živi stotinu domaćih životinja. Sve je počelo s malim vrtom, jednim konjem i dvije vremešne koze. 

Kada je, opisuje, upoznao svoju suprugu Valentinu, ljubav prema poljoprivredi 'pala' je na plodno tlo. Iako je odrasla na selu, njeni su se roditelji poljoprivredom i životinjama bavili samo za svoje potrebe. "Čim je moja Slavonka doselila u koprivnički kraj, spontano smo i nas dvoje počeli proizvoditi hranu za svoje potrebe, jer smo na stolu željeli imati namirnice koje nisu tretirane pesticidima", prisjeća se navodeći da se njihov maleni vrt svake godine povećavao za pokoju gredicu.

Iskorak iz malog povrtnjaka dogodio se nakon što mu je supruga povjerila da je još od djetinjstva, njena najveća životna želja imati konja. Bez oklijevanja joj je tu želju odlučio ispuniti.

Saznao je da je za posjedovanje konja potrebno imati gospodarstvo te je prionuo na posao i za nekoliko mjeseci na imanje je stigao prvi životinjski stanar – konj Bastard Ferguson. No, nakon što se ispunila želja mami, na red su došla i djeca. Kako obožavaju mliječne proizvode, a kravlje mlijeko iz trgovine izazivalo im je alergije, po preporuci starijih mještana nabavili su domaće, kozje mlijeko. "Bio je to pun pogodak, nije bilo alergijskih reakcija. U šali sam im predložio da nakon konja kupimo i kozu pa ćemo imati uvijek svježe, kozje mlijeko. Naravno, prijedlog je ozbiljno shvaćen i nije bilo druge nego nabaviti je“, kaže Krešo. 

Krenuli su s dvije, a danas imaju 25 koza

No, kako to obično biva kod ljubitelja životinja, na OPG kraj Koprivnice nije doselila jedna, nego dvije koze. Žena od koje su ih kupili rekla im je da imaju oko tri godine, no ispostavilo se da imaju više od tri puta po tri godine svaka.

Bili su apsolutni početnici, bez ikakvog praktičnog znanja te su bili uvjereni da su doista kupili mlade koze. No, pri registraciji im je veterinar rekao da imaju preko 10 godina. "Osjećao sam se prevareno te sam ih, u ljutnji, odlučio vratiti ženi koja nam ih je prodala. Ipak, bilo mi je žao tih jadnih životinja koje u čitavo desetljeće svog života, nikada nisu vidjele pašnjak, niti osjetile toplinu sunca", priča dalje. Kada mu je prethodna vlasnica rekla da čim ih vrati idu 'pod nož' jer joj tako stare ne trebaju, definitivno je odlučio da koze-seniorke ostaju na imanju.

"Brzo se pročulo da imamo kvalitetnog kozjeg mlijeka. Naše dvije seniorke više nisu bile dovoljne pa smo zbog potražnje nabavili pojačanje, još jednu", navodi i kaže da je to bilo prošlog ljeta, a ovog je proljeća u njihovu stadu već 25 koza, no mlijeka još uvijek nemaju dovoljno za sve koji ga traže.

Uz smijeh dodaje kako gospodarstvo ne bi bilo pravo kada na njemu, uz konja i koze, ne bi bile i kokice. Nakon što su nabavili nekoliko nesilica, prijatelji su se oduševili i kvalitetom domaćih jaja, te je tako krenula i priča s kokicama kojih je sada već 50-tak, a ovo će se ljeto jato proširiti na cca 100 komada nesilica.

U selo je stigla i Višnja, jedina krava u Bakovčici

Nakon konja, koza i kokica, ovih su dana Bukvići kupili i svoju prvu kravu, za sustav krava-tele, a novom su stanovnicom imanja toliko oduševljeni da već razmišljaju i o drugoj. 

"U ovih nekoliko dana, od kako je na našem imanju, došlo nam je već desetak prolaznika s djecom te su zamolili da dopustimo da vide kako izgleda prava krava. U mom djetinjstvu gotovo da nije bilo domaćinstva bez nje, a danas, eto, mi jedini u cijelom selu imamo kravu“; kaže nam vlasnik OPG-a koji, ove godine, na gospodarstvo planira uvesti i crne slavonske svinje. 

Mjesta, kako kaže, ima za sve - imaju oko tri hektara pašnjaka, hektar šume, koji koze koriste za brst te još oko pola hektara ostalog zemljišta (ispusti, voćnjak, vrt, okućnica…). 

No, problem je što osim pašnjaka ne posjeduju niti malo poljoprivrednog zemljišta, kako bi mogli proizvoditi i hranu za svoje životinje. "Srećom, imamo odličnu suradnju sa susjedom koji se bavi ratarstvom te nam proizvede svu potrebnu hranu - zob, kukuruz, sijeno, slamu", priča dalje. Niti u skorijoj budućnosti, na žalost, ne vide mogućnost proizvodnje vlastite hrane za životinje, jer nisu financijski u mogućnosti kupiti zemljište. Čak i kada bi našli rješenje za financijski problem, kaže nam, ne bi mogli konkurirati velikim ratarima koji okrupnjuju parcele jer "koliko god mi ponudili za neko zemljište, oni će ponuditi više".

Iako ih je 100, svakoj svojoj životinji znaju ime

Krešo i njegova obitelj vjeruju da samo sretna životinja može dati dobar proizvod te stoga ulažu izniman trud kako bi sve njihove životinje bile doista sretne i zadovoljne. 

Sve životinje imaju slobodan pristup cijelom imanju, od 0 do 24 h, šeću se kuda žele i kada žele. Imaju termalne pojilice, kako bi im voda bila topla zimi i hladna ljeti, svježe sijeno je u natkrivenoj hranilici i dostupno im je 24 sata na dan. "Tu su i mineralne lizalice, a ne štedi se niti na potrebnim žitaricama“, kažu supružnici koji baš svakoj životinji na svom imanju znaju ime, ali i dobro poznaju karakter te znaju što voli, a što ne voli.

I na najmanji znak sumnje da postoji nekakav zdravstveni problem, u pomoć zovu veterinara kako bi obavio pregled te pružio potrebnu skrb. 

"Kako bismo bili sigurni da je sve u redu, graviditet naših koza je praćen ultrazvukom stručnjaka s Veterinarskog fakulteta. Ove smo zime male jariće, koji su se ojarili za vrijeme niskih temperatura, nosili i u kuću te smo ih, pokraj kamina, hranili na dudu", prisjeća se. 

Sve to, nažalost, košta, kako financijski, tako i vremenski. Radni im dan počinje u 4 h ujutro, kada supruga kreće s dojenjem koza, a on s obilaskom gospodarstva kako bi provjerio je li sve u redu i imaju li životinje sve potrebno. Potom spremaju djecu za vrtić i školu te idu na posao. Čim se vrate kući, oko 16 i 30, ponovo kreću s hranjenjem, dojenjem, čišćenjem… "Ako je sve po planu, naš radni dan završava oko 22 sata, no kada očekujemo jarenje ili imamo životinju koja treba posebnu skrb, nerijetko, uz životinje, ostajemo i čitavu noć“, opisuje Krešo. 

Dođu vidjeti životinje, pa postanu vjerni kupci

Kupce za svoje proizvode uglavnom pronalaze preko društvenih mreža, A oni koji jednom probaju njihovo mlijeko, sir i jaja, uvijek im se, zadovoljni kvalitetom, vraćaju.

"Najveća nam je pohvala kada nas ljudi nazovu, odmah nakon kupnje i kažu nam da tako ukusan sir nikada nisu probali“, kažu supružnici.

Za njihove je proizvode upita bilo, kažu i iz inozemstva, često ih zovu i iz restorana i hotela s mora, u želji da naruče velike količine proizvoda s njihovog imanja, no tu počinju problemi. 

"Narudžbe stižu, no veće bi količine iziskivale i daljnje širenje posla, povećanje broja koza, što mi fizički, točnije vremenski, ali niti financijski više nismo u mogućnosti", priznaje i napominje da bi teško isfinancirali obveze da oboje nisu zaposleni. Naime, sve što imaju, pašnjaci, životinje, štale, traktor, priključke, ograde, opremu, kupili su vlastitim sredstvima, odnosno kreditom. "Iz EU fondova još nismo povukli niti kunu“, kažu Valentina i Krešo, koji sve poslove na imanju obavljaju sami. U šali dodaju da su jedina "radna snaga", koju si za sada mogu priuštiti, njihova djeca, Josip, Ivan, Iskra i Iris.

Sve što imaju financirali su sami

"Ma, mi smo vam jednostavno ljudi koji vole raditi 'kao konji', od jutra do mraka", poručuje Krešo i priznaju da nisu baš spretni u pronalaženju potrebnih informacija o gomili dokumentacije koju treba prikupiti i svemu ostalom što prethodi natječajima za povlačenje sredstava iz raznih fondova. Mišljenja je da nema dovoljno podrške, niti savjetovanja, o mogućnostima koje su na raspolaganju poljoprivrednicima. Smatra da bi se trebalo mlade ljude, posebno početnike u poljoprivredi, mnogo više informirati, ali i uvidjeti njihov potencijal te ga poticati i usmjeravati.

U uvjetima kakvi su sada, mladi više ne žele raditi fizički težak, a financijski slabo isplativ posao. "U to se svakodnevno uvjeravamo i u našem selu iz kojeg mladi ljudi u potrazi za boljim životom, masovno odlaze u inozemstvo, napuštajući tako obiteljska imanja“, zaključuje vrijedna obitelj Bukvić iz Bakovčice, upozoravajući kako je 5 do 12 za selo odavno prošlo.