U Zadarskoj županiji najviše izvornih pasmina ovaca

Dr. sc. Zdravko Barać, ravnatelj Hrvatske poljoprivredne agencije, obranio je nedavno na Agronomskom fakultetu u Zagrebu doktorsku disertaciju pod naslovom "Čimbenici proizvodnosti i kemijskog sastava mlijeka paških ovaca". Tim povodom razgovarali smo s dr. Baraćom, kako o sadržaju njegovoga znanstvenoga rada i njegovoj primjenjivosti u proizvodnim i gospodarskim procesima, kao i široj problematici stočarstva, mesne i mliječne proizvodnje, posebice na zadarskom području.

- U disertaciji je analiziran utjecaj većeg broja okolišnih, negenetskih čimbenika na osobine mliječnosti paških ovaca. To su čimbenici poput područja otoka vezano uz vegetaciju, odnosno hranidbu ovaca, zatim redoslijed laktacije, utjecaj godine istraživanja, sezone janjenja, veličina legla, odnosno broja janjadi u leglu - dakle ono što redovito u ovakvim istraživanjima definiramo kao okolišne čimbenike, odnosno čitav niz više okolišnih čimbenika koji utječu na količinu i kemijski sastav mlijeka, kao i na njegova higijenska svojstva, to jest na broj somatskih stanica.

Postoje li rezultati Vaših istraživanja koji će biti primjenjivi u procesima proizvodnje na terenu?

- Istraživanje samo po sebi ima praktičnu primjenu i rezultati koji su utvrđeni mogu imati praktičnu primjenu, kako je i navedeno u radnji disertaciji, u svakodnevnom upravljanju farmom, budući da poznavanje tih načina utjecaja okolišnih čimbenika može u značajnoj mjeri pridonijeti uzgajivačima u svakodnevnom organiziranju proizvodnje. Provedena istraživanja su pokazala da, bez obzira što se paško ovčarstvo u posljednjih pedeset godina u znatnoj mjeri unaprijedilo i držim ga danas na razni pasmine najorganiziranijim oblikom ovčarstva u RH, razinu proizvodnje paških ovaca još u značajnoj mjeri određuju upravo okolišni čimbenici. Proizvodne odlike mogu se u značajnoj mjeri poboljšavati utjecajem uzgajivača na te čimbenike. To znači da je prisutan veliki utjecaj sezone janjenja i utjecaj godine, koji se u ekstenzivnim uvjetima ovčarstva u značajnoj mjeri manifestiraju na hranidbeni menadžment, primjerice u sušnoj godini kao što je bila ova, da se takva godina odražava na proizvodnju u značajno većoj mjeri nego što bi to trebalo biti. To nam govori da je dosta toga prepušteno, ne bih rekao slučaju, ali dosta toga je prepušteno prirodi, odnosno klimatskim prilikama. Spoznaje o povezanosti redoslijeda laktacije i proizvodne razine, zatim o tome da paške ovce s dvojkama u leglu proizvode i do 6 posto više mlijeka itd., mogu pomoći uzgajivačima i u željenom strukturiranju stada.

Izvrstan sustav na Pagu

Postoje li planovi za daljnja istraživanja ovih područja?

- Analiza koja je sada napravljena, otvorila je vrata istraživanju i određenih genetskih parametara i napravili smo već korak dalje u odnosu na ovo istraživanje, tako da do kraja godine na temelju i ovih istraživanja, uvodimo procjenu genetskih vrijednosti u odabiru roditelja novih generacija što će svakako značajno pridonijeti unaprjeđenju proizvodnih odlika paških ovaca.

Kako biste u svjetlu Vaših višegodišnjih proučavanja ocijenili ovčarstvo i kako se provodi na otoku Pagu?

- Proizvodnja je uglavnom dobro organizirana, stvoren je jedan izvrstan sustav ovčarstva, mliječnog ovčarstva. Model je dobro postavljen, provodi se rano odvajanje janjadi od životinja kako bi se u što većoj mjeri iskoristio proizvodni potencijal paških ovaca za proizvodnju mlijeka. Zatim tu imamo izvrstan model finalizacije u smislu proizvodnje sira, to jest četiri velike sirane, a isto tako imamo i desetak malih obiteljskih gospodarstava koja su apsolutno registrirana za taj vid proizvodnje, a i oni koji se budu dalje bavili tom proizvodnjom moraju razmisliti da svoje proizvodne uvjete usuglase s postojećim pravilnicima, kako bi na taj način pružili dodatno jamstvo tržištu za sigurnost i kvalitetu svojih proizvoda. Gledajući sveukupno ovčarstvo u Hrvatskoj, a posebice kada govorimo o mliječnom ovčarstvu, mi zapravo osim paške populacije imamo još istarsko koje je također usmjereno na proizvodnju mlijeka, ali u znatno manjem obujmu jer je i populacija istarskih ovaca značajno manja.

Bez obzira što su ova istraživanja pokazala snažan utjecaj okolišnih, negenetskih čimbenika na proizvodnost paških ovaca, moramo istaknuto da paški ovčari danas u odnosu na ovčarstvo od prije četrdeset do pedeset godina daleko više pozornosti poklanjaju proizvodnim uvjetima. Proučavajući literaturu tijekom ovog istraživanja i stvarajući određene hipoteze, vidite točno na koji je način paško ovčarstvo napredovalo. Životinja je prije pedeset godina bila daleko više prepuštena sama sebi. Danas paški ovčari dio sijena spremaju na otoku, a drugi dio nabavljaju iz Like, Gorskog kotara ili Istre. O napajanju životinja se redovito vodi briga, a ono što je karakteristično je da bez obzira što su i danas životinje manje, više cijelu godinu vani, imate čitav niz malih nastambi, štala i štalica, u kojima se životinje ili sklanjaju kada je nevrijeme, ili se obavljaju određene radnje u proizvodnom procesu: mužnja kada je ružno vrijeme, veterinarska tretiranja i sve ono što nije bilo prije pedeset godina danas se tamo može naći. U Veterinarskoj zaštiti danas većina koristi osnovne preventivne zahvate što je prije četredeset-pedeset godina bilo praktički nezamislivo.

Standardizacija proizvodnje mlijeka

Istraživanja su pokazala još neke posebne zanimljivosti u paškom ovčarstvu?

- U ovčarstvu životinje su praktično u proizvodnom smislu aktivne negdje do sedme ili osme godine, dok smo mi našli dosta životinja koje su starije od deset godina života, što je dokaz tvrdnji da paški ovčari iznimno brinu o svojim životinjama. Životinja koja je zapuštena i o kojoj se ne vodi briga, neće doživjeti te proizvodne godine.

Paška ovca predstavlja jednu od hrvatskih izvornih pasmina. Koje se još pasmine nalaze na tom popisu i ima li ih na području Zadarske županije?

- Hrvatska poljoprivredna agencija u populaciji od oko dvije i pol tisuće paških ovaca, provodi sve kontrole proizvodnosti. Provodi se kontrola da se ne dozvoli utjecaj drugih genotipova u taj dio paške populacije, nastojeći na taj način osigurati gentsku čistoću paške ovce čija je populacija danas veća od trideset tisuća. Što se tiče zaštićenih pasmina sve skupa ih je devet pasmina ovaca i dvije pasmine koza. U Zadarskoj županiji zastupljeno je više izvornih pasmina nego u bilo kojoj drugoj. To su paška ovca, dalmatinska pramenka, kao najveća populacija ovaca u RH s tristo tisuća grla od Karlobaga do Dubrovnika, lička pramenka, zahvaljujući onom dijelu kojim ulazimo u južnu Liku, hrvatska šarena koza i hrvatska bijela koza. Inače, u Hrvatskoj još imamo zaštićene cresku, krčku i rapsku ovcu, dubrovačku rudu, cigaju i istarsku ovcu. Tako da u Zadarskoj županiji imamo ne samo najveću populaciju ovaca i koza u državi, gledajući po županijama, nego je bogatstvo i u toj raznovrsnosti pasmina, a s time idemo i k proizvodima koji se dobivaju od tih pasmina. Ono što stalno ističemo je da u zadnjih deset godina odista je jako puno napravljeno u hrvatskom ovčarstvu. I neke od ovih pasmina koje sam spomenuo osim poput hrvatske šarene i hrvatske bijele koze i dalmatinske pramenke su tek prije pet godina ušle na popis hrvatskih izvornih pasmina zahvaljujući čitavom nizu provedenih istraživanja. Bitno je kazati da su svi ti projekti bili u okviru standardizacije: najprije pasmine, a zatim i standardizacije proizvoda, prije svega sira i svježeg mesa. Sve te projekte su vodili stručnjaci s Agronomskog fakulteta, Hrvatska poljoprivredna agencija je u svim tim projektima bila i tehnički i stručni servis njihovoj provedbi.

Ono na čemu se dosta radilo je standardizacija u proizvodnji mlijeka, odnosno sira, a posebice želim istaknuti jer na tom vrlo ozbiljno radimo u Zadarskoj županiji je standardizacija mesnih odlika hrvatskih izvornih pasmina s ciljem zaštite oznakama izvornosti ili zemljopisnog podrijetla svježe janjetine i svježe jaretine. Na razini EU ima dvadeset i osam zaštićenih takvih proizvoda i to uglavnom u mediteranskom području te mislim da Hrvatska u tom dijelu ima značajnu šansu, a taj dio u konačnici nosi i prevagu na tržištu i u dodatnom smislu oplemenjuje proizvod koji nosi jednu takvu oznaku. Na ovom području smo u tom radu imali i značajnu pomoć Županije koja je financijski pratila te projekte u zadnjih 7-8 godina, bilo da se radilo o standardizaciji pasmina ili, kao u ovom trenutku o podrški projektu standardizacije mesnih odlika dalmatinske pramenke, a prije toga je bio projekt standardizacije mesnih odlika hrvatske šarene koze s ciljem zaštite bukovačke jaretine.

Koliki je trenutačan broj ovaca i koza na području Zadarske županije i koliko su iskorišteni postojeći kapaciteti za taj uzgoj?

- Prema zadnjim podatcima temeljem obrade zahtjeva za novčanim potporama, sveukupno, što ovaca, što koza u Zadarskoj županiji se uzgaja oko 110 tisuća grla. A za kapacitete možemo reći da su dvostruko veći. Često ističemo činjenicu da je Dalmacija između dva svjetska rata imala više od milijun grla sitnog zuba, a podaci s kraja XIX. stoljeća govore da se ta brojka kretala i oko milijun i pol grla. Sada vrijedi reći i da se brojke vraćaju na razinu iz 1990. i to u cijeloj Hrvatskoj, dakle na razinu od 800 tisuća grla i procjena je da bi taj broj mogao biti u značajnoj mjeri veći.

Što treba učiniti da taj broj usitinu postane veći?

- Država je jako puno napravila u sektoru ovčarstva i kozarstva: od različitih kreditnih linija koje su išle nakon Domovinskog rata, do iznimno vrijednih poticaja u sektoru ovčarstva i kozarstva. Da su te mjere pridonijele vidimo po tome što je broj ovaca i koza 1995. do 1996. godine bila ispod 450 tisuća, a završili smo 1989. 1990. s preko 800 tisuća grla. I upravo zahvaljujući čitavom nizu tih mjera je populacija danas narasla ponovno na oko 750 tisuća grla. Također u hrvatskom ovčarstvu i kozarstvu dominiraju izvorne pasmine. Osamdeset posto od sveukupne populacije u Hrvatskj ili pripada nekoj od izvornih pasmina ili je u križanju s izvornim pasminama. Taj sustav poticaja koji je veoma stimulativan za uzgajivače izvornih pasmina je zadržan i u ovom zadnjem Zakonu o novčanim potporama jer je on takav i unutar EU, a svi uzgajivači koji uzgajaju ta grla i u sustavu su određene kontrole, znači da su im grla u matičnim knjigama, mogu računati na tu, rekao bih izdašnu poticajnu politiku. Stimulativno je i što nemamo proizvodnih kvota, to jest ograničenja u proizvodnji ovčjeg i kozjeg mlijeka te ulaskom u punopravno članstvo EU i dalje postoje mogućnosti za unapređivanje i razvijanje te proizvodnje, a kapaciteti koje smo prije spomenuli pokazuju da prostora za širenje i te kako ima.

Razgovarajući s uzgajivačima koza u Bukovici primjetna je obnova stočnog fonda, ali i uglavnom isključiva orijentacija na mesnu proizvodnju, dok mliječna skoro sasvim izostaje. Ima li mogućnosti da se takvo stanje izmijeni da se krene s jednim i drugim oblikom proizvodnje?

- Radeći svojevremeno kao voditelj službe Hrvatskog stočarskog centra za Dalmaciju i potom Zadarsku županiju obišao sam cijelu Bukovicu i Kotare i razgovarajući s uzgajivačima ovaca i koza, ukazivao sam im da je s dohodovne strane neusporediva isključivo proizvodnja mesa s kombiniranom proizvodnjom, i mesa i mlijeka; naravno u korist ovog drugog modela. Međutim, činjenica je da je proizvodnja najprije vezana uz određenu tradiciju i teško je govoriti za određeno područje da će napraviti promjenu u proizvodno-uzgojnom smislu preko noći. Može biti pojedinačnih slučajeva i oni mogu razgovarati s našim stručnim službama i vidjeti na koji je način najpametnije, bez upuštanja u velike rizike prijeći na takav sustav. Što se tiče samog područja, obično su takve promjene bile popraćene s interesom određenog većeg prerađivačkog kapaciteta koji onda na tom području ili ima proizvodni objekt ili stvara poslovne partnere, proizvođače mlijeka u cilju osiguravanja sirovine za svoju siranu. Imamo takve slučajeve na području Ravnih kotara i Bukovice prema paškim siranama. Dakle, na tom dijelu Zadarske županije postoje pretpostavke da se može proizvoditi ovčje i kozje mlijeko, to je dokazano i pokazano i ne vidim nikakvih prepreka da to tako i ne bude. Ako, pak, govorimo o isključivoj proizvodnji mesa, ponovno smo u igri velikih brojki i obzirom na kapacitete i površine koje tamo postoje, svakako bi trebalo, dok se stvari u proizvodnji mlijeka sporije odvijaju, računati s ovim sektorom proizvodnje mesa i ići na okrupnjavanje stada. Ne može se računati da se sa 40, 50 koza može uzdržavati peteročlana obitelj, dok su stada od 200, 300 i više koza, stada respektabilne veličine. i Ako govorimo o isključivoj proizvodnji mesa, premda ,možemo razgovarati samo o takvim stadima i tolikim brojkama.

Vuk i vuna

Još jedno neizbježno pitanje kada je riječ o stočarstvu na tim prostorima je vuk. Koja su Vaša mišljenja o tom problemu? Imate nekih posebnih iskustava?

- Gledajući cijelu Dalmaciju iskustva s vukom su loša. U ovčarstvu i kozarstvu i drugim područjima, osim što je pozitivan stav države da ga se štiti spram biološke raznolikosti. No, ono što je loše u toj priči je da su često puta uzgajivači nezadovoljni brzinom kojom se odvija proces obeštećenja, a često su nezadovoljni i visinom i to su stvari o kojima se treba razgovarati u organiziranim udrugama uzgajivača i ići prema nadležnim institucijama i vidjeti što se tu može napraviti da se stvari poprave ili ubrzaju. Sami iznosi koliko sam saznao iz razgovora s uzgajivačima nisu za zanemariti i najveći prigovori su na brzinu očevida i na ono što piše u zapisniku, a manji su prigovori na iznose. Država se obvezala da će vuka zaštititi zbog biološke raznolikosti i to rade sve zemlje u Europi i to je jasno i za pozdraviti, ali mora se naći rješenje održivog suživota, vuka s jedne strane i stočara s druge strane.

Osim vuka, jedno od trajnih pitanja koje se vezuje uz ovčarstvo ne samo na ovim prostorima je problem kamo s vunom?

- Procjene su da se u Hrvatskoj godišnje proizvede preko tisuću tona vune. Situacija je da je tvrtka koja je otkupljivala 60-ak posto svih proizvedenih količina, propala prije tri, četiri godine i nakon toga je stalo. Ono što je sada bitno je da se unatrag tri mjeseca javljaju subjekti zainteresirani za otkup vune. Neki od njih djeluju vrlo ozbiljno i već su na području Krka, Cresa, Raba otkupili količine ovogodišnje proizvedene vune. Prije nekoliko dana su na Braču vodili razgovore s udrugama i oni ovo nazivaju ulaznom sezonom i razgovarajući s nama u Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji upućeni su da kontaktiraju proizvođačke udruge, udruge uzgajivače ovaca, Hrvatski savez uzgajivača ovaca i za očekivati je da nakon ove ulazne sezone, pravovremenim startom i u suradnji s uzgajivačima i potporu HPA u iduću sezonu uđemo tako da vuna bude odista proizvod koji će se po cijeni koju diktira tržište prikupiti i da izbjegnemo situaciju da se vuna baca. Govorimo o vrhunskim sirevima, vrhunskim janjetinama i da više takvu sliku ne narušavamo sa čitavim plahtama runa razbacanim po suhozidovima i livadama.

Možemo li, dakle, zaključiti da je mesna proizvodnja u ovčarstvu i kozarstvu dostatna za naše tržište? Imamo li dovoljno mesa ovih životinja?

- Jasno je da se još jedan dio mesa uvozi, a kada govorimo o povećanju kapaciteta, praktično rečeno - dostatno nije. No, taj termin samodostatnosti s ulaskom u zajedničko tržište EU gubi određeni smisao. No, postoje i kapaciteti koji bi se mogli još nadograđivati i ispunjavati domaćim proizvodnjom. Hrvatska janjetina je iznimno cijenjena, tradicijski se puno troši u Hrvatskoj i neupitno je postoje li pretpostavke da se takva proizvodnja povećava.
Istraživanje koje pomaže stočarima - Istraživanje je trajalo pet godina, u trideset i dva stada paških ovaca, dakle na dosta velikom uzorku koji su bili raspoređeni na području cijelog otoka i opći je zaključak bio i na obrani da ova istraživanja mogu u značajnoj mjeri pomoći u stvarnom životu paških uzgajivača ovaca. Dakle, nije to samo znanost zbog znanosti, nego se rezultati nakon obrane i objavljivanja mogu koristiti u svakodnevnom farmskom manadžmentu.
Sobina je i dalje problem

Već je u nedavnoj prošlosti bilo istaknuto da je jedan od velikih problema ovčarstva na Pagu širenje korova Juniperus sobina. Ima li tu kakvih pozitivnih promjena?

- Sobina je i dalje problem. Dovoljno se i danas provozati preko otoka, osobito na onom dijelu kada se ide od Paga prema južnoj strani, Šimuni pa Kolan i Mandre te vidjeti u kojoj mjeri je sobina uzela pašnjake. To je izravan udarac ovčarstvu i to je problem s kojim će se trebati cijela zajednica na otoku Pagu pozabaviti, jer je sobina danas jedna od najvećih opasnosti i najveća prepreka za paško ovčarstvo.

Nema vukova iz helikoptera

Kako komentirate mišljenja da su vukovi na našem području zapravo dovedeni iz nekih drugih krajeva i da zato uzrokuju tolike štete?

- Nikad nisam našao da je netko bilo kakvim dokazima potkrijepio te tvrdnje. Bio sam sudionik više okruglih stolova, radionica i javnih tribina, bio sam dio programa koji je provodio Zavod za zaštitu prirode da se napravi koncept suživota između vuka i uzgajivača ovaca i na svim tim skupovima se čuju takve priče. Međutim, nikad ih nitko nije potkrijepio ikakvim dokazima. Stručnjaci koji se bave populacijom vuka iznose pak teze kako je vuk na svojim prostorima imao nekad daleko više hrane u divljači, nego danas. Logično je da u potrazi za hranom sada ide za onim što mu je dostupno, primiče se naseljima, od toga pate stočari, a onda i krenu priče. Kada vam je nešto čudno u odnosu na prije trideset godina, stvaraju se priče. Ali nikad nisam čuo dokaze, a mislim da je ovo daleko logičnije objašnjenje, što se poklapa s mišljenjima zakupaca lovišta koji također kažu da imaju štete od vuka i to treba tumačiti kao potragu za hranom, a ne nekim, uvoznim sojevima vuka koji su dovezeni helikopterima i tome slično.

Za janjetinu straha nema

Nedavno su se zadarski ugostitelji žalili da se u mesnicama ne mogu naći dovoljne količine bifteka. Postoji li opasnost da u turističkoj sezoni ostanemo bez mesa?

- Mislim da nema nikakve osnove za takve alarmantne zaključke. Ako govorimo o ovom segmentu mesne proizvodnje u sektoru ovčarstva i kozarstva, također nema mjesta za takve alarmantne zaključe. U ovčarstvu i kozarstvu toga nema i tradicionalno se meso uglavnom ne konfekcionira, prodaje se u trupovima i najčešći oblik i najčešći oblik konzumacije je janjetina s ražnja i od toga ne da ne treba bježati, nego valja isticati kao specifičan način pripreme. Janjetina ide u cijelome trupu i takve situacije da sada nedostaje janjećeg steaka ili rebaraca je daleko manja.

Žampere su primjer kozarstva - Hrvatska ima na razini obiteljskih gospodarstava itekako zapaženu proizvodnju kozjih sireva. Imamo više primjera iznimno organiziranih gospodarstava koja imaju siranu s čitavom paletom od kozje skute, svježih kozjih sireva do tvrdih kozjih sireva. Segment proizvodnje kozjeg mlijeka bio je kroz povijest puno manje zastupljen nego ovčje ili pogotovo kravlji, ali jačanjem kozarstva na sjeverozapadu Hrvatske i taj segment je značajno ojačao u državi. Ovdje možemo istaknuti svijetli primjer obitelji Žampera na Dugom otoku koji su krenuli s deset koza, dok danas imaju više od stotinu, novu farmu, obiteljsku siranu, registriranu proizvodnju i koji se redovito pojavljuju na manifestacijama i to je jako bitno istaknuti kod Žampera i za čim se trebali povoditi i drugi: oni moraju izaći sa svojih gospodarstava. Moraju iskoristiti svaku priliku koja im se nudi na manifestacijama koje organiziraju stručne službe koje ne rade te manifestacije zbog svoje promidžbe, nego promidžbe proizvođača i Žampere su to osjetile i od početka su redoviti sudionici svih takvih događanja i pojavljivanjem na takvim manifestacijama rade svoj marketing. Također su dokaz da se u takvom mediteranskom području može intenzivno proizvoditi kozje mlijeko.

Autor: Ivan Stagličić