• Peradarstvo
  • 16.11.2011.

U potrazi za živičarkom

Naša hobistička peradarska scena postala je prilično dinamična i sve je zanimljivija. Nabavljaju se nove pasmine kakvih do sada kod nas nije bilo, obnavljaju se stare zapuštene gojidbe i stvaraju nove pasmine. Rezultati tog hvalevrijednog rada prezentiraju se široj javnosti, tijekom zimskih mjeseci, na izložbama malih životinja

  • 6.046
  • 267
  • 0

Interes za hrvatske pasmine peradi

Primijetili smo da u novije vrijeme, među uzgajateljima mlađe generacije, raste interes za držanje i uzgoj hrvatskih pasmina peradi, što je u svakom slučaju za pohvalu. Također se nastoji napraviti rekonstrukcija arhaičnog oblika obične seoske kokoši (živičarke) kakav je prije stotinu godina obitavao u kontinentalnom dijelu naše zemlje. Zanimljivo je i uzbudljivo zaviriti u taj svijet starina, ali uvijek se trebamo pitati: a gdje smo mi danas i koji su stvarni motivi pregalaca takvih nastojanja? Nadamo se da u ovom slučaju nije posrijedi izreka starih trgovaca koja kaže da je najtraženija ona roba koje nema. U hobističkom uzgoju postoje i znalci koji se s pravom pitaju: komu treba pored kokoši hrvatice, posavske kukmače, križevačke kukmice, međimurske i dalmatinske kokoši još i živičarka? Austrija je zemlja sa skoro dvostruko više stanovnika nego Hrvatska, ali tamošnje uzgajatelje potpuno zadovoljava uzgoj dviju nacionalnih pasmina - sulmodolske i staroštajerske kokoši.

Obična seoska kokoš

Kada govorimo o živičarki, prije svega je bitno upozoriti na činjenicu, da se u samoj riječi ne krije nikakva starinska pasmina, nego se zapravo radi o skupnom nazivu za populaciju običnih seoskih kokoši koje su bile rasprostranjene posvuda po Europi sve do polovice 19. stoljeca. To su bile kokoši težinski lakšeg tipa za koje su bili karakteristični bijeli podušnjaci i duži, strmo nošeni, repovi u oba spola. Nesivost je bila beznačajna, godišnje oko 70 jaja s bijelom ljuskom. Uvozom teških azijskih pasmina (kokinkina, brama, langšan) započela su križanja koja su potrajala više od 50 godina i došlo je do stvaranja novih europskih i američkih (poluazijskih) pasmina težeg tipa: orpington, sussex, mechelner, faverolles, rhode island, plymouth rock i wyandotte. Premda je i tada postojao sportski uzgoj peradi, treba naglasiti da su naprijed navedene pasmine uzgajane i selekcionirane s naglaskom na gospodarski aspekt.

Narodno peradarstvo

Ne tako daleka prošlost našega peradarstva obiluje dokazima na koje su sve načine strane “plemenitepasmine kokica ulazile na mala i velika vrata u narodno peradarstvo. Poslije 1860. godine u Hrvatskoj se primjenjuju načela razvoja druge agrarne revolucije koja započinje u Nizozemskoj i Engleskoj u 18. stoljeću. Zbog razvoja industije i bolje prometne povezanosti željeznicom, poslije 1880. godine dolazi do naglih promjena u gospodarstvu. Tadašnje poljoprivredne vlasti vođene modernističkim idejama napretka smatrale su srednjovjekovne seoske kokice drugorazrednim kreaturama - životinjama “ništ koristi”. Kraljevska zemaljska vlada forsirala je širenje engleske pasmine orpington u narodno peradarstvo. Značajan doprinos potiskivanju živičarke dala su isprva vlastelinstva i župni dvorovi, a kasnije je taj posao nastavio peradarski odsjek Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva. Zakon o stočarstvu iz 1905. godine i njegov provedbeni dio po mnogim elementima nadmašuje zakone u Austriji i Ugarskoj. Do 1915. godine Hrvatska usvaja sve tekovine i dostignuća druge agrarne revolucije. Razumljivo je da u takvu ozračju više nije bilo mjesta za poludivlje (primitivne) populacije domaćih životinja. U stočarskom sektoru poljoprivredne vlasti su bile vrlo rigorozne i kažnjavale su seljake koji se nisu htjeli odreći patuljaste kravice buše. Tom se procesu u peradarstvu nitko nije opirao, jer svi su objeručke prihvaćali uvozne “plemenite” pasmine koje su davale dvostruko više mesa i jaja. Izrazi kao što su biodiverzitet, konzervacija i održivost tada nisu bili u modi, nego krilatice agrarne i poslije zelene revolucije: više, brže, jače i bolje, čije pogubno djelovanje na ekosustav danas i te kako osjećamo. Jedino u dinarskom području takav nagli obrat u narodnom peradarstvu nije bio moguć. Hranidbene i druge zahtjeve takvih “plemenitih” pasmina tamošnji seljaci jednostavno nisu mogli zadovoljiti.

Crtice iz povijesti

Najstariji spomen riječi “živičarka”, u našoj peradarskoj literaturi, pronašao sam kod Josipa Lajera 1885. godine. On živičarku opisuje kao kokoš sitnije tjelesne građe, visine hrpta oko 18 cm, raznobojnog perja i živahne naravi. Usto kaže: “ ... pasu se podaleko u okolišu i po živicah, pa ih zato i zovu živičarke. Jaja nesu omanja, ali su plodne i vrlo dobre vodilice pilićah. Konak si traže po drveću, ma i snieg na njih padao, ipak zato ne trebaju brižljivo uredjenih zakloništah niti osobite njege. Meso jim je poput ptičjega. Inače su plahe - vilovnjate.” Detaljniji opis morfoloških osobitosti živičarke taj nam autor ne daje, ali zato na akvarelu Slave Raškaj (Žuti pijetao i bijela kokoš) iz 1900. godine, kao i na platnima nekih bavarskih slikara iz druge polovice 19. stoljeća možemo sasvim jasno vidjeti o kakvim je životinjama zapravo bila riječ. Međutim, osim živičarke, Lajer spominje i drugu, krupniju inačicu domaće kokoši, koja je bila raširena po cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji. Za tu populaciju kaže da je do hrpta visoka 20 do 21 cm, perje im je obično žućkasto, ali i raznih drugih boja, a noge su neoperjane. Za razliku od živičarke one su bile pitome i dobre nesilice, ali su bile loše “vodilice pilićah”. Zatim nastavlja: “Na hrani nisu izbirljive i dadu se dobro ugojiti. Domaćim odnošajem i podnebju sasvim su priviknute.” U ovom je slučaju riječ o težem tipu domaće kokoši koja se tijekom stoljeća uzgajala na vlastelinstvima i na crkvenim posjedima.

Bidružica

Nastala je križanjem živičarke s padovanskom pasminom još u 17. stoljeću. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zagorsko je plemstvo, neovisno o Štajercima, provodilo daljnja križanja s pasminom dorking i houdan. U tome se posebno isticao Josip Kollenc, vlastelin iz Bidružice pokraj Desinića, koji je na izložbama peradi u Grazu osvajao vrijedne nagrade. Suradnik Gospodarskog lista Vinko Bek je 1908. godine nazvao tu kokicu „bidružica“, te ustvrdio da se ona po kakvoći mesa i težini bitno ne razlikuje od sulmodolske pasmine (sulmtaler). U izvješću s kongresa peradara koja se održala iste godine u Grazu on je, između ostalog, zapisao: “... na tom se kongresu priznalo, da se je štajerska kokoš podigla sa hrvatskim pijetlovima. Kako je u Štajerskoj križanje sa stranim pasminama još više preotelo maha no u nas, upotrebljavali su tamo mnogo naše domaće pijetlove iz Hrvatske. Za obnovu krvi kupovali su Štajerci kokote na zagrebačkom trgu. Prošle godine poslao sam jednom priznatom stručnjaku u Štajerskoj par mladih pilića, o kojima se nije mogao dosta nahvaliti, te ih zadržao za razplod.“ U razdoblju između dva svjetska rata, takve domaće kokice u tipu „bidružice“ nazvali su naši peradarski stručnjaci „zagorsko- štajerska kokoš“, te su pored stranih pasmina širili i njezin uzgoj u narodno peradarstvo, sve do kraja pedesetih godina prošloga stoljeća. Značajan doprinos razvoju našega peradarstva dali su časopisi: Gospodarski list, Seoski gospodar i Mali stočar. U Gospodarskom listu iz 1902. godine u članku „Najbolja kokoš“, pisac, između ostalog, savjetuje gospodarima da ako uzgajaju kokoši radi jaja, tada moraju domaće kokoši križati s pijetlovima talijanke, minorke i andaluzijske pasmine, dok za proizvodnju mesa treba upotrijebiti pijetlove pasmine langshan, plymouth rock, wyandotte i dorking. Iste godine u tom listu nalazimo i nekoliko oglasa u kojima se nude na prodaju jaja i perad uvezenih plemenitih pasmina. Štajerski vlastelin Ivan Kranjč je prodavao jaja za valjenje sljedećih pasmina: plymouth rock, houdan, dorking, leghorn, padovanska, jarebičasta talijanka, žuta wyandotta, silberlack (srebrni lak) i hamburška u zlatnoj boji. Istodobno počinje oglašavati i J. Polović iz Virovitice koji trži jaja i piliće plymouth rocka i orpingtona. Usto je nudio i knjigu o peradarstvu, opsega 244 stranice sa 176 slika, iz koje će peradari naučiti dobivati čiste koristi od pasmine orpington koliko i od jedne dobre krave muzare, odnosno da od 100 kokoši i 1/2 rali zemlje ostvare godišnji prihod od 1.200 kruna. Od 15. do 19. rujna 1906. godine u Zagrebu je održana izložba peradi na kojoj su bile zastupljene sljedeće pasmine: plymouth rock, orpington, minorka, wyandotta, langshan, kokinkina, brahma, machelinska, talijanska, jokohama i japanska svilenkasta kokoš. U izvješću za 1907. godinu peradarski odsjek Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva navodi da je nastojao među gospodare raširiti što više valjane peradi i u tu svrhu je osnovao 12 peradarskih postaja, i to u: Farkaševcu, Markuševcu, Vojnom Križu, Zagrebu (2 postaje), Sv. Iliji, Praputniku, Berkasovu, Petrijancu, Remetama, Kraljevcu na Sutli, Trsatu i Dragi. Za svoje članove pribavili su jaja za rasplod od pasmine faveroll, žuti orpington te crnih minorki. U članku “Unapređenje peradarstva u našoj državi” (Gospodarski list, broj 6, 1934.) Ivan Šmalcelj piše: “Zakon o unapređenju stočarstva predvidio je radikalne mjere za unapređenje peradarstva, a jedna od tih mjera je davanje rasplodnog materijala željezničarima peradarima uz pogodbu da prvo potomstvo razdaju u narod. Ovaj stavak zakona je specijalno za Dunavsku, Moravsku i istočni dio Savske banovine, koji krajevi tako rekuć i nemaju više čiste domaće pasmine, a prilike su i inače podesne za uzgoj kulturnih pasmina.”

Na državnom dobru u Božjakovini, pokraj Dugog Sela, tada je bio uzgoj i selekcija čistokrvnih pasmina kokoši, purana, gusaka i pataka. Od kokošjih pasmina tu je bio zastupljen plymouth rock, rhode island, orpington, leghorn, talijanka i zagorsko-štajerska kokoš. Uz njih držali su brončane i virdžinijske purane, emdenske guske, te pekinške i khaki campbell patke. Istodobno je u Gorskom kotaru dr. ing. Nikola Zdanovski, upravitelj planinskog gospodarstva „Mrzla vodica“ pokraj Lokvi, vodio uzgajalište strogo selekcioniranih bijelih leghorna, čija se nesivost kretala od 260 do 280 jaja godišnje. Premda Dalmacija nikada nije bila peradarski značajno područje, ipak treba reći da su već spomenute pasmine bile prisutne i tamo. Murvica pokraj Zadra, Benkovac i Metković su bili “rasadnici” pasminske peradi.

Današnja je potraga za živičarkom, među “debelo” izmiješanom populacijom seoskih kokoši (križanci križanaca) uzaludna. To što su nekome od nas ispričale baka Mara ili strina Kata, o navodnom kontinuitetu uzgoja kokošiju starog soja na svom imanju, u ovom slučaju nije relevantno. Neprijeporna činjenica jest da seljaci ne uzgajaju čistokrvne pasmine (čast iznimkama), jer da je drugačije danas bi naša sela bila prepuna rasne peradi. Populacije seoskih kokica s bijelim podušnjacima i duljim repovima, a koje u novije vrijeme oduševljavaju mlađe naraštaje uzgajatelja, zapravo su novovjeki križanci u tipu talijanke, štajerke, minorke i sličnih pasmina. Kad se spomenute pasmine križaju s običnim seoskim kokicama, već od treće generacije dobivaju se primjerci koji frapantno sliče na živičarke kakve možemo vidjeti na platnima starih majstora od 17. do 19. stoljeća. Ako se za daljnji rasplod ostavljaju pijetlovi duljih repova i bijelih podušnjaka, kontinuirani uzgoj “živičarki” je zajamčen tijekom idućih desetljeća.

Autor: Darko Petanjek


Povezana stočna vrsta

Peradarstvo

Peradarstvo

Pod peradarstvom se prvenstveno podrazumijeva uzgoj kokoši, pura, gusaka i pataka. Od peradi se dobivaju izuzetno kvalitetne glavne namjernice poput jaja i mesa, ali uz njih tu su... Pročitaj više »

Izvori

Gospodarski list


Tagovi

Peradarstvo Kokoš Uzgoj


Partner

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi