Šklempe: Imamo sve više konja, ali sve manje stručnjaka u konjogojstvu

Središnji savez udruga uzgajivača hrvatskog hladnokrvnjaka (SSUUHH) iz Popovače izdao je monografiju pod nazivom "Hrvatski hladnokrvnjak - izvorna  pasmina konja", autora dr.sc. Mate Čačića, a koja je ovih dana predstavljena javnosti u Osekovu.

"Savez svake godine nastoji izdati neku knjigu, da ostane pisani zapis o našem radu, odnosno uzgoju jer je napredak u konjogojstvu, koje je jedina profitabilna grana u posrnulom stočarstvu, neupitan na svim razinama", kaže predsjednik SSUUHH-a Miško Šklempe, koji ovu funkciju obnaša u trećem mandatu.

Dodaje, ukupan broj konja u posljednjih 20-ak godina u Hrvatskoj, povećan je skoro deset puta jer smo još 2003. godine imali svega 3.000 dok ih je danas kod 1.500 njihovih članova 11.800 grla.

Struka mora biti na terenu

No, iako imamo sve više konja koji su se "na velika vrata" vratili na ruralni prostor od Moslavine, Zagorja do Like i Zagore, imamo sve manje stručnjaka u konjogojstvu.

"Mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Naš je cilj približiti struku uzgajivačima, što znači da bi stručnjaci morali biti više na terenu", navodi i naglašava da Savez kao krovna organizacija udružuje sve uzgajivače hrvatskog hladnokrvnjaka kako bi zajedničkim radom genetski unaprijedili uzgoj i organizirali tržište, koje je mahom izvozno. Sve u želji da što veći broj u uzgoju ove pasmine pronađe egzistenciju za sebe i svoju obitelj.

Na tome putu, napominje, svi bi mogli učiniti više, iako se ne mogu požaliti na suradnju s resornim Ministarstvom poljoprivrede, s kojim imaju kokretnu suradnju. "S druge strane je Hrvatska poljoprivredna komora koju vode 'veliki igrači', kojima nikad dosta bilo zemlje ili stoke, a koja bi trebala učiniti više za OPG-ove. Kod nas u Savezu, koji ima osam djelatnika, nema tvrtkI", opisuje i dodaje da dobrom idejom drži da poljoprivrednicima prijeko treba poljoprivredni sindikat, kako bi se izborili za svoje interese na otvorenom tržištu.

Šklempe ističe da se sada vode jalove rasprave oko krških pašnjaka, a da se gubi iz vida da je hrana, posebno u krizi, bila ona izazvana epidemijom ili globalnim ratovima, strateški važan proizvod. Sada je, kaže, njezina proizvodnja još i poskupjela, a mi polako gubimo ruralni prostor jer je tamo sve manje ljudi, posebno onih koji su još radno sposobni jer u zahtjevnom stočarstvu, bilo kojem, nema ni sveca ni petka, kao ni slobodnog vikenda...

Najbrojnija pasmina u Hrvatskoj

Inače, izdana knjiga ima čak 335 stranica velikog formata, što je već druga monografija, jer je prva objavljena još 2013. povodom obilježavanja prvih 10 godina od osnivanja SSUUHH-a.

Autor potanko opisuje razvoj konjogojstva, u prvom redu pasmine hladnokrvnjaka, kao izvorne u Hrvatskoj, što je bio jako dug i zahtjevan put. Naime, kaže da je kroz povijest stvoren veliki broj izvornih (lokalnih) pasmina prilagođenih na okolišne čimbenike, a koje su kontinuirano potiskivane od viskoproizvodnih. No, globalnim prepoznavanjem nužnosti očuvanja biološke odnosno genetske raznolikosti započinju intezivni napori za očuvanje izvornih pasmina, koje su dobile i tržišnu potvrdu u izvozu jer domaće tržište nije pokazalo veći interes. Današnje smjernice o očuvanju zaštićenih krajolika i razvoju ruralnih područja značajno olakšavaju očuvanje pasmina, ističe autor dr.sc. Čačić. 

Nadalje, navodi da zbog svoje vanjštine i pasminskih karakteristika ova najbrojnija izvorna i pasmina konja općenito u Hrvatskoj, ima veliku vrijednost u očuvanju određenog prirodnog područja ili u vraćanju pojedinom području njegove prirodne vrijednosti.

Prirodna selekcija kroz jedno stoljeće

Posebno ističe pašnjačko konjogojstvo i općenito stočarstvo, koje je jedan od osnovnih elemenata očuvanja zaštićenih krajolika i biološke raznolikosti u mnogim zemljama. U tom smislu, dok u mnogim zemljama postoji problem prevelikog broja ovih životinja na pašnjačkim površinama, u našoj zemlji ih nedostaje jer ih je nekada bilo čak 300.000. Nacionalni pašnjački resursi nisu dovoljno iskorišteni kao mogućnost racionalnog i ekološkog uzgoja u čemu bi veliku ulogu imale upravo hrvatske izvorne hladnokrvne pasmine.

Radi se, navodi, o specifičnom putu nastanka i načina uzgoja, gotovo prirodna selekcija kroz jedno stoljeće, jer se sve do davne 1870. godine, nije vjerovalo da se na području Hrvatske uzgajaju hladnokrvnjaci. No, njih su hrvatski vlastelini počeli uvoziti, ponajprije noriker pasmine iz Štajerske, koje su uzgajali u čistoj krvi ili su križani s domaćim konjima. Kako nije bilo sustava i postavljenog programa uzgoja, nije stvoren jednoličan tip konja koji korijene vuče od arapskog nego je bilo križanaca svih mogućih tipova u vanjštini.

Područje uzgoja hrvatskog hladnokrvnjaka danas obuhvaća gotovo sve županije. Posebno se ističe veliko stado u Lonjskom polju gdje je zadržan tradicionalni oblik uzgoja na otvorenome, te je sve značajniji dio turizma na farmama, navodi se, između ostalog, u opsežnoj monografiji s bogatim stručnim prikazom uzgoja, te brojnim fotografijama uzgajivača i prekrasnih životinja, za koju se autor s pravom nada da će biti od koristi svakom čitatelju.