Sezonska seoba stoke u Hrvatskoj pod zaštitom UNESCO-a

Transhumanca - sezonska seoba stoke sada je pod zaštitom UNESCO-a i u Hrvatskoj.

Odluku o upisu proširene nominacije na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, donio je njihov Međuvladin odbor na zasjedanju u Kasani u Bocvani. Transhumanca je, naime, upisana 2019. na inicijativu Austrije, Grčke i Italije, a poziv za proširenje višenacionalne nominacije uputila je Francuska 2021. kojoj su se pridružile Hrvatska, Albanija, Andora, Luxembourg, Rumunjska i Španjolska.

"Dio nominacijskog teksta koji se odnosi na Hrvatsku, u suradnji s Udrugom Hrvatski krški pašnjaci pripremili su etnolozi Lidija Nikočević i Grga Frangeš, a u koordinaciji s Upravom za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture", ponosni su iz Udruge.

Očuvanje tradicije

Kako objašnjavaju, ona se odnosi na sezonsku seobu stoke i pastira na području Dinarskog gorja, a ostatke transhumance fragmentarno se može naći u planinskim područjima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare.

"Očuvanje te vrste stočarstva iznimno je važno za Hrvatsku i s aspekta oživljavanja navedenih područja, prepoznatljivosti identiteta i tradicije, ali i s aspekta bioraznolikosti putem očuvanja planinskih pašnjačkih staništa te gospodarskog iskorištavanja marginalnog planinskog tla", objašnjavaju dalje. 

Kažu i da je uz navedenu svjetsku razinu nominacije, “Transhumance trail” na europskoj dobila certifikat na sjednici Upravnog odbora Proširenog parcijalnog sporazuma o kulturnim rutama Vijeća Europe u svibnju 2023. kao jedna od ukupno osam predloženih ruta.

Ruta je pokrenuta u Italiji, a njezine zemlje članice za sada su Albanija, Austrija, Francuska, Grčka, Italija, Portugal, Rumunjska i Švedska, uglavnom države koje sudjeluju i u višenacionalnoj nominaciji.

Od Ministarstva kulture - nekulturno!

Međutim, iz Udruge Hrvatski krški pašnjaci napominju i da su tužni jer ih Ministarstvo kulture uopće ne spominje kao inicijatore i glavne sudionike u postupku zaštite transhumantnog stočarstva, premda su navedeni u UNESCO-ovu rješenju kao nositelj nominacije.

"Od Ministarstva kulture, nekulturno!", ističu. 

I doista, resorno ministarstvo ne spominje ih u svojoj objavi. Pojašnjavaju da je transhumanca (latinski trans - preko/iza, humus - zemlja/tlo) praksa sezonske seobe stoke i pastira između nižih predjela i gorskih pašnjaka čiji korijeni vjerojatno sežu u paleolitik, a tijekom prvog stoljeća prije Krista rimskom ekspanzijom dolazi do daljnjeg širenja korištenja pašnjačkih prostora.

Navode i da je srednji vijek razdoblje geneze vlaške, morlačke populacije koja je nositelj tradicijskih obrazaca transhumance koji su se u fragmentarnim, izmijenjenim i u nekim razdobljima oslabljenim oblicima očuvali do suvremenosti.

O praksi svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika te pisanih dokumenata kao što su "Pisani kamen“ i "Dolabelin natpis“ u Gospićkom ugovoru iz 1887.