Prosječna farma u Koruškoj ima 30 grla

Poljoprivreda i turizam dvije su najvažnije stavke gospodarstva najjužnije austrijske pokrajine Koruške. Iako smo krenuli prema Kaschbergu na kojemu se, na visinama od 1.640 do 2.220 metara nalaze brojna skijališta sa 70 km skijaliških staza, nas su zanimala tamošnja poljoprivredna gospodarstva.

Bilo da se nalaze na većim ili manjim visinama, gotovo sva se bave stočarstvom. Uglavnom proizvodnjom mlijeka ili tovom teladi. Što ne čudi, s obzirom da, prema statističkim podacima, Koruška ima nešto manje od 226 tisuća hektara pašnjaka i livada. Usporedbe radi, na povrtnjake otpada 390 hektara, a na voćnjake nešto manje od 300 hektara.

Koruški farmeri nerado pričaju o svom poslu

Dolazimo do prve farme čija je osnovna djelatnost proizvodnja mlijeka, no unatoč prethodnom dogovoru i najavi, vlasnik nam kaže da o svom poslu ipak ne bi ništa govorio "za novine".

Nije, kaže, njegova farma od 30-ak krava posebno moderna, pa nas moli da ne ulazimo u nju i ništa ne slikamo. Iznenađeni, objašnjavamo mu da ne tražimo nikakve moderne niti velike farme, već jednostavno vidjeti ovakve kakve jesu. Jer ako tu ljudi desetljećima žive od stočarstva, znači da su dovoljno velike, bez obzira na broj grla.

Ipak, vlasnik i dalje ostaje pri svojemu, no nema, kaže, ništa protiv, da poslikamo njegovo stado krava koje pase na pašnjaku iznad sela. Poštujemo njegovu želju i nastavljamo dalje do farme koja se bavi tovom teladi. No priča se ponavlja kao i u prethodnoj. Pitamo vlasnicu zašto je i ona odustala od razgovora i odgovara nam da je ta farma njezin posao i da za javnost ne bi govorila niti o dobrim niti o loših stranama vezanih za tov teladi. I također moli da ne slikamo farmu.

Pokušavamo barem doznati koliko teladi trenutno ima i koliko tamošnji stočari dobivaju poticaja od Europske unije za održavanje planinskih pašnjaka, no dobivamo diplomatski odgovor da se broj tovljenika stalno mijenja, kao i novčani iznosi za pašnjake. Sreća ni treći put nije pomogla.

Vlasnik farme ovaca kaže da ih sada ima zanemariv broj te da su gore na pašnjaku. Ni on nema ništa protiv da ih poslikamo, no na bilo kakva pitanja vezana uz isplativnost proizvodnje ni on nije bio spreman odgovarati. Iako je u ovo doba godine ovaj dio Koruške pod snijegom, za našega boravka još ga nije bilo. No, zato je konstantno padala kiša.

Zašto vas umjesto mondenih skijališta zanimaju staje?

Pokisli i bez informacija zbog kojih smo i potegnuli do Kaschberga, nismo imali više što izgubiti, pa smo dan nastavili razgledavanjem okolnih zaseoka, malo autom, malo pješice. Naše prevoditeljice nam govore da je vjerojatni razlog ovoj farmerskoj šutnji, činjenica da jednostavno nisu navikli na novinare, već samo na turiste - skijaše, koji kraj njihovih farmi zastanu samo da bi provjerili idu li pravim putem do svog skijališkog odredišta.

I koje njihove životinje zanimaju jedino u kontekstu slikanja. Protiv čega, uvjerili smo se i sami, oni doista nemaju ništa. Te da su u prethodnim najavama pristali na naš dolazak, misleći da i mi dolazimo samo zbog slikanja njihovih krava i ovaca na pašnjacima.

Odnosno, ostali su zbunjeni činjenicom da, uz toliko obližnjih turističkih destinacija, mi želimo razgledavati staje i pričati o njihovu svakodnevnom poslu. Bilo nam je žao što ćemo čitatelje uskratiti za informacije koje su nas zanimale i iz kojih bi mogli imati uvid u stanje u austrijskome stočarstvu, koje možda također nije idealno, no od našega je neusporedivo bolje.

Crvena blitva i zelena jaja

Uz samu cestu, nailazimo na gospođu Alosiju kako razgledava ono što je ostalo od povrća u njezinu povrtnjaku. I na naše, sad već veliko čuđenje, bez problema je pristala na razgovor. Iako je, kaže, već blizu osamdesete, još uvijek svake godine sadi povrtnjak. Trenutačno u njemu dominira veliki grm crvene blitve, a ostalo je još i nešto poriluka. Osim njih, priča nam, dobro joj tokom godine, uspjevaju mrkva, peršin, cikla, špinat i celer. Prilazi nam i njezin suprug, 83-godišnji George, koji se, kaže, također 30 godina bavio proizvodnjom mlijeka.

Prestao je kad mu je posao postao pretežak, a djeca nisu bila zainteresirana da ga naslijede. Doznajemo tako da proizvođači mlijeka s otkupljivačima ugovaraju proizvodne kontingente odnosno kvote.

Osim prodaje mljekarama, mlijeko se može, također prema dogovorenoj kvoti, izravno prodavati i npr. vrtićima, školama ili restoranima. No kako čuje, kaže, moguće da će se taj sustav ukinuti i uvesti neki novi. Planinski pašnjaci pravo su bogatstvo ovdašnjih poljoprivrednika, jer dobivaju novac za njihovo održavanje odnosno košnju trave.

Zbog čega moraju imati posebne kosilice, jer strmine su velike. S jedne strane tako, stočari imaju pašnjake, bilo vlastite, bilo unajmljene, na kojima većinu godine mogu stoku držati na ispaši, a s druge strane stoka jede kvalitetnu travu odnosno sijeno zbog čega je mlijeko i meso s planina, toliko cijenjeno i kvalitetno. Od stočara se traži da pašnjake stalno drže urednima, kako bi krajolik bio lijep i to se mora poštivati. Većina planinskih farmi ima između 20 i 40 grla, priča nam George.

Nemaju more, ali prave pršut

Kako je već uveliko bilo vrijeme ručka, pitamo gdje možemo nešto pojesti, pa nas upućuju u restoran s tamošnjim specijalitetima. Po preporuci biramo juhu s palačinkama, prema kojom smo bili malo skeptični, sve dok je nismo probali.

Po pitanju mesa, igrali smo na sigurno i odabrali pečenu piletinu. I usput dobili preporuku da tamo malo dalje postoji jedna mala privatna mesnica poznata po odličnom sušenom mesu od divljači, ali i pršutu! Pršut visoko u Alpama?

E to nas je stvarno zainteresiralo, pa smo odlučili obavezno svratiti do te mesnice, mada smo pretpostavljali da ni tu nećemo dobiti odgovore niti na jedno naše pitanje. No ispalo je bolje no što smo se nadali. Vlasnici su bili raspoloženi za razgovor, jedino se nisu željeli slikati i naravno, govoriti o isplativosti proizvodnje. Pravljenjem slanina, kobasica i drugih proizvoda uglavnom od mesa divljači, bave se već godinama, a za pršut su čuli (i probali ga), za vrijeme jednog ljetovanja u Dalmaciji.

Kako ih je zaintrigirao taj proizvod, raspitali su se o načinu proizvodnje i odlučili se i sami okušati u tome, bez obzira što na Kaschbergu nema slanoga zraka i bure s mirisom mora. Svinjski but, kažu, sole isključivo kupljenom krupnom, morskom soli te suše na zraku. Svome, austrijskome.

Degustirali smo ga i bili zadovoljni ponuđenim. Naravno, nećemo ga uspoređivati s pravim dalmatinskim, no s obzirom na mjesto u kojem nastaje, može proći. Barem što se nas tiče.

Kolinje obavezno mora biti na "stari mjesec"

Tamošnji poljoprivrednici, pričaju nam vlasnici sušare, jako drže do starih običaja i pogleda u nebo, pa tako kolinje i stavljanje mesa u suhi pac, obavezno mora biti na stari mjesec. U pacu ostaje oko sedam dana, ovisno o vremenu, na temperaturi od 2 do 6 stupnjeva celzijevih. Austrijanci najviše vole tanki špek. Što se tiče tzv. mokrog paca, pravilo je da se meso tri dana suši na zraku, pa jedan dan u dimu i tako četiri puta.

Osim krupne morske soli, meso u pacu, začini se lovorovim listom, paprom, češnjakom, slatkom paprikom, kimom, ružmarinom, ali i iglicama smreke! Ovo posljednje smo još dodatno provjerili, da se ne bi pogrešno razumijeli, no nismo, smrekine iglice također se koriste kao začin. Naravno, svatko si sam bira kombinaciju koja mu najviše odgovara. Ostavljamo miris sušenoga mesa i odlazimo dalje.

Nailazimo na gospođu Claudiju koja s košaricom odlazi do svojega kokošinjca. Kaže nam da se ne bavi poljoprivredom, već samo ima osam kokoši za potrebe svoje obitelji. Unatoč tome svih osam ih je uredno prijavljeno. I dok otvara ladicu koja se nalazi u sklopu dijela kokošinjca u kojem kokoši nose jaja, pozornost nam privlači nekoliko njih sa zelenkastom ljuskom. Pitamo je, je li to slučajnost, no Claudija nam pokazuje na nekoliko crnih kokoši za koje, kaže, nezna koje su pasmine, no nabavila ih je isključivo zbog tih zelenih jaja, koja sadrže manju količinu kolesterola od običnih, pa su samim tim zdravija. Hrani ih mljevenim kukuruzom, odnosno šrotom, kako ga poljoprivrednici zovu kod nas, koji kupuje i za pakovanje od 30 kg izdvaja 13,50 eura.

Nema kuće bez ploča za solarnu energiju

I konačno je kiša napokon prestala. Nakon još dvadesetak minuta šetnje po selu, zaključujemo da nema kuće u selu bez orhideja u prozorima. Prevoditeljica Claudija dodaje da najbolje uspijevaju na prozorima okrenutim istoku. I sva se griju na kombinaciju drva i solarne energije.

Ne znamo kako tokom godine stoje sa suncem, no drva im ni u kom slučaju nisu problem. Naime, čak 450 tisuća hektara Koruške je pod šumama. I gotovo da je nemoguće naći stanovnika u nekom selu, koji ne posjeduje barem nekoliko hektara šume, priča nam Anton, koji je sa svojim malim traktorom, došao do nedavno srušenih stabala, provjeriti je li put dovoljno dobar da ih odveze kući.

Bez ovakvih malih traktora u ovome se kraju zapravo i ne može. A i održavanje im nije skupo. Naime, traktori s motorima jačine od 25 do 45 kW, moraju se registrirati svake druge godine. I za kraj evo i cijena goriva. Plavog diesela niti ičeg sličnog u Austriji nema. Litra diesela je 1,27 eura, a benzina 1,32 eura. Što reći? Jeftinije nego kod nas. I zato smo natankali do vrha. I opet ne možemo ne izostaviti za kraj onu frazu od rečenice: "A kakav je njihov, a kakav je naš standard." Ali eto, kako kažu stari ljudi, iz svoje se kože ne može.