Poteškoće u proizvodnji kozijeg mlijeka

Tobože neobjašnjivo, ali se događa: na području Međimurske županije i susjedne Varaždinske županije tridesetak se velikih kozarskih farmi ugasilo. U tišini, bez medijske pompe i prenemaganja zabrinutih stručnjaka i ostalih koji javnosti uvijek imaju što reći u oko kamere.

I kozarstvo, čini se, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske u kojem se zapravo najviše i razvilo u obliku kozarskih farmi, tiho nestaje.

Otkupljivači mlijeka ne objavljuju na velika zvona koliko je to farmi ispražnjeno, no, kozari - najvećim dijelom organizirani u Regionalnu udrugu kozara i ovčara RUKA - znaju: na području Međimurja desetak je (ove i prošle godine) farmi ugašeno, a kozarima - što dalje, sve više računice pokazuju što i govedarima u mljekarskoj proizvodnji - gubici nagrizaju supstancu, sve što je godinama stvarano, naslijeđeno, stečeno...

Trošak je 5,08 kuna

Kozarsku su računicu ove godine (još jednom) stručnjaci provjerili i predstavili na nedavnom savjetovanju kozara Hrvatske u Trogiru: da bi se u proizvodnji kozjeg mlijeka standardne kvalitete (3,5% masnoće i 2,6% proteini) poslovalo s “pozitivnom nulom”, otkupna bi cijena trebala biti (ono što kozar dobije ukupno s premijama) minimalno 5,08 kuna.

Međutim, do listopada ove godine maksimalno što su kozari mogli ostvariti bilo je 3,95 kuna, u čemu je osnovna otkupna cijena bila 3,05 kn, 20 lipa, tzv. dodatka na litre, od 10 do 70 lipa moglo se ostvariti kao količinska premija, a 50 lipa pridodaje država (nekad je to bilo 50 plus 70 lipa po litri). Navedena prosječna otkupna cijena izvedena je uz uzimanje u jednadžbu 20 lipa prosječne količinske premije.

Što pokazuje taj izračun? Pokazuje da se po litri mlijeka danas u kozarskoj proizvodnji sa svakom litrom nakrcava gubitak od 1,13 kuna. Oni najsretniji, s količinskom premijom od 70 lipa, gube samo 63 lipe po litri.

Jelena i Stjepan Vuraić u Svetom Križu već se petnaestu godinu bave kozarstvom, imaju 102 grla u uzgoju. Sedamdeset četiri su koze u mužnji, imaju dva jarca i 26 šilježica koje će se uskoro ojariti.

Od proizvodnje ne odustaju, ali se niti ne nadaju da bi - po današnjim uvjetima - bilo tko od njihove djece (ili unuka) uopće pomislio nastaviti s kozarskom proizvodnjom, kaže Jelena:
- Svojoj djeci ni ne želim ovakav život i stres koji proživljavamo pokušavajući poštenim radom normalno živjeti. Kad smo krenuli u kozarstvo, bile su bajke, pozivali su nas stručnjaci, ministri - morate ovo, morate ono, trebate se educirati, ulagati... Sve što se od nas tražilo napravili smo, uz velika odricanja, uz stalnu brigu 365 dana u godini uz stado, jer mi niti na svadbu niti na sprovod ne idemo kao drugi ljudi, uvijek su koze prve... I sad sa svojom proizvodnjom ne možemo pratiti troškove. Otkupna cijena koja je bila do sada (obećava nam se novi dodatak koji neće posebno promijeniti stvari) došla je do kakve tri i pol kune ili koju lipu više, a troškovi su odavno podivljali. Iz računice po kojoj je cijena 3,95 kuna za mlijeko treba odbiti 50 lipa državnog poticaja jer za ovu godinu isplaćeno je samo pet rata! Pet mjesečnih obroka poticaja mi nismo dobili... A sad i ulazimo u zasušenje, koze se trebaju ojariti, od kraja studenoga do početka veljače nema mužnje, nema prihoda... To ne znači da u tom periodu naši troškovi stoje! Sad mi je žao što se početkom godine, kad su govedari krenuli u veliki prosvjed, nismo i mi kozari pridružili... Situacija je neodrživa, ne treba se čuditi što se gase kozarske farme.

Kako ide s 3,5 na 17,5 kuna?

Da nije samo problem u troškovima, nego i u ukidanju pogodnosti koje su pripadale kozarima kad se - prema državnoj politici - krenulo u razvijanje kozarstva, Stjepan procjenjuje:
- Pogledajte kakav se disparitet javlja u našem poslu. Litra kozjeg mlijeka u trgovinama se prodaje čak i po 17,5 kuna. Pogledajte u prodavaonicama koliko košta obrano mlijeko, dva decilitra u tretrapaku, ili isto toliko, a punomasno. Za sir koji se proizvodi od našeg mlijeka prerađivač dobiva šampionske titule po inozemstvu, zlatne medalje, priznanja... Što mi imamo od toga?! Uostalom, što mi imamo od šampionskijh zvona, medalja i priznanja kojih nam je puna vitrina? Za jarčeve šampione koje smo uzgojili, za kolekcije šilježica... Lijepe uspomene? Od toga se ne živi!

Sad je dizel skuplji

- Kad smo se počeli baviti kozarstvom, dizel je bio po 1,8 kuna, a kozje mlijeko po šest kuna! Kako je sad? Plavi dizel je po 6,5 kuna, a naše je mlijeko na dvostruko nižoj cijeni!
A i za ono što isporučimo, stalno smo u situaciji da moramo moljakati za svoj novac. Sad zakasni otkupljivač, sad je država u poteškoćama... Tko pita za naše poteškoće?

Jelena upozorava na još nešto, što će zasigurno izazvati možda i nepopravljivu štetu u kozarstvu:
- Mi smo se možda malo i preračunali. U 2010. godini išlo je dobro, muznost je bila velika, a ostavili smo i više podmaltka za referentnu 2011. godinu. No, onda su se dogodile promjene koje nisu išle na ruku nikome. Prvo, nama kozarima je poticaj za umatičene koze srozan s 400 na 120 kuna po grlu, a suša nam je lani i ove godine zasušila i kozarnike. Mi sad namuzemo 235 litara dnevno jer hrana nije kvalitetna, osjeća se da je bila suša drugu godinu za redom...

Nakupcu koji inače dolazi po koze koje se izlučuju zbog remonta stada ponudila sam trideset komada. Izdvojila sam iz stada one za koje sam ocijenila da su za izlučenje. Međutim, kakva je sad situacija, velika ponuda jer ljudi gase farme, on je iz stada želio birati sam i nudio je 200 kuna za koze od sedamdeset kila! Da dam kozu za šteku boljih cigareta!?
To puno govori u kakvoj smo situaciji.

Kolje se dobra genetika

- Znate što se sad događa? Koze idu u kafileriju, u Agroproteinku! Nikakve nakupce više se ni ne zove, da ne govorim koliko je papirologije potrebno za svako grlo u slučaju uginuća, klanja na domaćinstvu, bilo kakve otpreme...

Kad se papiri sprovedu, onda mi za sto koza dobijemo 12.000 kuna. Za jarčeve ništa, za odgoj mladih stada ništa... Ali nam zato uzmu 4.000 kuna za markice, evidencije... Koliko nam onda ostane od tog poticaja?!

Ne može ovo dobro završtiti, godinama selekcionirana stada idu na klanje, gubimo genetiku... Mi ćemo hraniti koze dok budemo mogli fizički, jer ja sam nad svakom kozom bdjela noćima ako je bila bolesna, plakala kad je koja uginula, a sad se probudim i ponekad poželim da ih ujutro jednostavno - nema više! To je ono strašno.

Još je strašnije što mi, koji radimo i na plus 40 ºC, ljeti imamo manja prava od navodnih socijalnih slučajeva koji sjede s pivom među koljenima u hladu pred zadrugom. Mene to ubija kad vidim, a ne posel jer nitko se od nas posla ne boji.

I obična sirkova metla četiri je puta skuplja otkako se mi bavimo kozarstvom, a naše je mlijeko danas 40 posto manje plaćeno nego nekad. Tu je problem. Ali nismo ga mi stvorili.

Autor: Marijan Belčić

Foto: RGBStock.com