Posljednji mljekomat u županiji: Kupci znaju što piju, ali pitanje je koliko ćemo još izdržati

Mljekomati su prije desetak godina doživjeli pravi procvat na hrvatskom tržištu, donoseći svježe, domaće mlijeko direktno od proizvođača do potrošača. Ova inovacija naišla je na velik interes građana, posebice onih koji su željeli kvalitetniju i manje industrijski obrađenu alternativu mlijeku iz trgovina. No, danas je slika bitno drugačija.

Broj aktivnih mljekomata u Hrvatskoj stagnira ili se čak smanjuje, a razlozi za to su višestruki. Prije svega, potrošačke navike su se promijenile. Sve veći broj ljudi traži praktičnost i dugotrajan proizvod, dok svježe mlijeko iz mljekomata zahtijeva brzu potrošnju ili dodatno prokuhavanje.

U Hrvatskoj 59 registriranih mljekomata

Osim toga, njihovo održavanje nije jednostavno ni jeftino pa mnogi mali proizvođači više ne mogu pratiti te zahtjeve, dok istovremeno tržište opterećuju uvoz i niske otkupne cijene industrijskog mlijeka.

U Hrvatskoj ih je trenutno 59 koje drže mahom OPG-ovi, od čega su dva s kozjim mlijekom (u Varaždinskoj i Zagrebačkoj po jedan). Prisutni su tek u 14 hrvatskih županija (točnije 13 plus Grad Zagreb), dok se u ostalih 7 ne nalazi - niti jedan.

Najveći broj nalazi se u Gradu Zagrebu, njih 19, što bi značilo da je samo u ovom gradu koncentrirano 30 posto svih mljekomata u Hrvatskoj.

Dombaji drže posljednji mljekomat u županiji

Dominik Dombaj iz okolice Varaždina preuzeo je obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nakon tragične smrti oca. Njihovo gospodarstvo već više od dva desetljeća bavi se stočarstvom, a Dominik danas sam vodi većinu poslova, dok njegova majka još uvijek svakodnevno muze krave.

Na OPG-u trenutno imaju 21 muznu kravu te 12 junica i teladi, a mjesečno proizvedu oko 12.000 litara mlijeka. Oko 10 posto te proizvodnje prodaju putem mljekomata. Nekoć dva, no onaj u Sračincu su krajem prošle godine zatvorili jer prodaja nije bila dovoljna za pokriti troškove. "Iako je najam bio samo 40 eura, kad se uračunaju prijevoz, higijenska sredstva i vrijeme, jednostavno nije imalo više smisla", objašnjava Dominik.

Onaj u Varaždinu još uvijek radi iako je mjesečni najam tamo skuplji (160 eura) nego je bio u Sračincu. Nalazi se u Jelkovečkoj 77 i tamo imaju svoju bazu stalnih kupaca pa im je dnevni prosjek prodaje oko 60 litara. Iako aparat ima spremnik od 200 litara, oni mlijeko pune svaka dva dana. Temperatura mu se u spremniku održava između 3,5 i 4 °C, a kad su velike vrućine, čisti se i održava češće.

"Mlijeko koje ostane, preradimo u domaći svježi sir i prodajemo ga na OPG-u", kaže nam Dominik.

Cijena litre mlijeka iznosi 1 euro, a kupci sami donose boce, ubace novac i natoče željenu količinu.

"Tko zna što je domaće mlijeko, neće propitkivati cijenu. Pogledajte police u trgovinama i usporedite - znamo što mi proizvodimo i znamo što se tamo prodaje", rekao je ističući kako mnogi potrošači i dalje kupuju prema natpisu na ambalaži, a ne prema stvarnoj kvaliteti proizvoda.

Fiskalizacija predstavljala najveći problem

Tehničko održavanje aparata povjereno je firmi iz Čakovca, a veće poteškoće nastale su u trenutku kada je uvedena fiskalizacija.

"Najveći problemi krenuli su kad se mljekomat morao povezati na fiskalni sustav. On ide preko servera, i čim server "šteka", kupovina mlijeka više nije moguća", objašnjava. Ova investicija nije bila ni jeftina. Morali su prodati 666 litara samo da otplate softver za fiskalizaciju jednog uređaja.

Fiskalizacija ugasila mljekomat: "Od četiri kravine sise, jedna je uvijek državna"

Osim toga, kaže nam kako ostali dijelovi sustava funkcioniraju uredno - od knjigovodstva koje vodi evidenciju o prodaji, do redovitog čišćenja i održavanja uređaja. Papirologija nije zahtjevna, a svaka prodana litra se evidentira i oporezuje.

"Na početku je prodaja bila pravi "boom". Ljudi su dolazili, dijelili smo i boce. Danas imamo svoje stalne kupce i prodaja stagnira već duže vrijeme", kaže Dombaj.

Inspekcije su redovite, ali, kako Dominik naglašava, to je nužno jer se radi o lako kvarljivoj robi. Higijena mora biti na visokoj razini, a svi propisi se uredno poštuju.

Ipak, unatoč trudu i predanosti, budućnost ovog načina prodaje ostaje neizvjesna: "Nažalost, domaćeg mlijeka je sve manje. U našem selu ostala su još samo tri gospodarstva, a u cijeloj općini pet. Od devet mljekomata koji su nekad radili u Varaždinskoj županiji, mi smo posljednji koji još prodajemo na taj način", zaključuje.

Pandekovi mljekomati: Više od desetljeća tradicije

Još jedan od proizvođača mlijeka koji drži mljekomate je i Kristijan Pandek iz Sesveta, koji već više od deset godina prodaje svježe mlijeko ovim putem. Iako su nekad imali velike planove za proširenje, danas prodaju tek 5-6 posto svoje ukupne proizvodnje kroz tri aparata - dva u Velikoj Gorici i jedan u Sesvetama.

Ukupna dnevna proizvodnja na njihovoj farmi Pa-vita d.o.o. prelazi 3.500 litara. Lani su povećali proizvodnju za 24 posto, a sada imaju 150 muznih krava.

"Imali smo želju imati više mljekomata, planirali smo još dva do tri jer smo htjeli jednu trećinu proizvodnje plasirati tim kanalom," kaže Pandek. "Nažalost, to se nije moglo ostvariti. U početku se sve čini obećavajuće, ali onda prevlada komoditet kupaca pa im je lakše kupiti paket mlijeka u trgovini."

Pojašnjava kako potrošači često uspoređuju cijenu njegovog mlijeka s onim koje se prodaje na policama. Unatoč izazovima, postoji i skupina lojalnih kupaca. "Ima i onih koji su vjerni od prvog dana, znaju što kupuju i zašto to rade. Ali takvih svjesnih kupaca je premalo da bi ovaj model bio održiv."

Sama infrastruktura mljekomata dodatno otežava računicu. "Aparati su na javnim mjestima, imamo trošak najma, struje, svakodnevne dostave, goriva, automobila, radnika… Kad sve stavite na papir, to je gotovo na rubu isplativosti," ističe. "Danas kad bi to pokretali, uz sadašnje cijene aparata, to se jednostavno ne bi isplatilo."

Trenutna prodajna cijena njihova mlijeka je 1,10 eura po litri, no Pandek smatra da bi realna cijena trebala biti barem 1,50 eura. Ističe i da je PDV od 5 % korektan. "Mislim da je to više nego fer. Ne vidim da bi itko mogao reći da mu je problem državi dati pet posto od svog proizvoda."

Jedan od problema predstavljala im je i servisna podrška. "Proizvođač iz Slovenije koji nam je radio aparate zatvorio je firmu. Podršku više nemamo, ali smo uspjeli pronaći sve dobavljače dijelova preko interneta i tako se snalazimo."

Aparati se pune svakodnevno ili svaki drugi dan. Ovisno o situaciji, ali najčešće svaki dan. Iako više ne nose onaj potencijal koji su nekad obećavali, kod Pandekovih još uvijek postoji nostalgija. "Ništa nas drugo ne motivira posebno - osim što taj stroj sada nemamo ni kome prodati, pa ih držimo. To je sve", zaključio je Kristijan.