Najznačajniji psi ovčari našeg područja

Ovčarstvo u Hrvatskoj jedna je od najstarijih djelatnosti, a ima ne samo gospodarsku važnost, nego i duboke demografske, sociološke, kulturološke, etnološke i tradicijske korijene. Broj ovaca i njihova gospodarska važnost, podložni utjecaju različitih čimbenika, tijekom povijesti bili su vrlo promjenjivi i izrazito varijabilni. Razvitkom industrije i turizma ljudi su počeli pribjegavati lakšim djelatnostima te se ovčarstvo, kao i cjelokupno poljodjelstvo - sve više zapostavilo.

Najbolji čovjekov prijatelj oduvijek je imao svoje mjesto u stočarstvu. U skupinu pastirskih pasa svrstavaju se psi kojima je izvorna namjena bila vezana uz rad sa stočarima, odnosno pastirima i njihovim stadima. Prema svojim radnim i karakternim svojstvima, pastirski psi mogu biti ovčarski, govedarski psi i psi čuvari stada. Ovčarski i govedarski psi su temperamenti, energični i agilni, a služe za okupljanje i upravljanje stadom. Psi čuvari stada su uglavnom veliki i snažni, smireni i naizgled ravnodušni i pomalo letargični psi, ali neovisni, brzi i odlučni kada okolnosti to zahtijevaju, a služe za nadgledanje i zaštitu stada od napadača. Pastirski psi čuvari stada pripadaju najstarijim, antičkim pasminama. Smatra se da je čuvanje stada zapravo jedna od prvih zadaća koju su obavljali prvi pripitomljeni psi, a pretpostavlja se da su nastali na podučjima Srednjeg istoga i Azije, što nije iznenađujuće uzme li se u obzir da su današnje farmske životinje domestificirane upravo u tim područjima. Povijest tih pasa referencira se na najranije civilizacije formirane u Siriji, Mezopotamiji, Sumeriji i Kurdistanu, geografska područja koja se danas nalaze u Turskoj, Iranu i Iraku.

Razvojem civilizacije u našim krajevima postupno je nestajalo nomadsko stočarenje, a depopulacijom tradicionalnih ovčarskih visokih planinskih područja - i ovčarskim pasminama je zaprijetilo izumiranje. Na svu sreću, čovjek je uspio pronaći rješenje pa se pastirske pasmine u novije vrijeme sve više koriste kao čuvari posjeda ili isključivo kao kućni ljubimci.

Najznačajniji ovčari na našim prostorima su hrvatski ovčar, tornjak, njemački ovčar i škotski ovčar.

Hrvatski ovčar

Hrvatski ovčar je hrvatska autohtona pasmina, a potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Hrvatski ovčar je vrlo inteligentna životinja sa snažnom potrebom za ljudskim društvom i posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je izvrstan pas čuvar. Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka dlaka na nogama i glavi, a na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Najviše se uzgajaju u Slavoniji, gdje su sastavni dio svakog ovčjeg krda. No danas, kada su pašnjaci zamijenjeni usjevima, sve manje hrvatskih ovčara u rodnoj Slavoniji radi sa stokom. Budućnost pasmine se ipak ne čini lošom, jer se sve više hrvatskih ovčara koristi u drugim krajevima Hrvatske.

Njemački ovčar

Njemački ovčar je službeno najomiljenija pasmina na svijetu, selektirana i odgajana isključivo za čuvanje stoke, prvenstveno ovaca. Danas se koristi za potrebe vojske i policije, a pomaže i slijepim osobama kao vodič. Ovaj pas je hrabar, inteligentan, u potpunosti odan i poslušan. Uvijek je u stanju pripravnosti i obdaren jednim od najboljih njuhova na svijetu. On predstavlja skladnu sliku prirodne plemenitosti i sigurnosti koja ulijeva povjerenje. Svakodnevno trčanje i potrošnja energije neophodni su za njemačkog ovčara, što ga čini odličnim pastirskim psom.

Tornjak

Tornjak je planinski ovčarski pas čija je funkcija od 11. stoljeća bila zaštita stada od pljačkaša i krupnih predatora kao što su vuk i medvjed. Posebna odlika ove pasmine je dlaka, vrlo gusta i duga te posebno bujna u grivi, zastavicama i repu koji se u afektu drži uspravno poput barjaka. Iznimno je žilav, izdržljiv i skroman, naizgled bez imalo agresije, no vrlo odlučno i požrtvovno brani obitelj ili stado i odbija nepoznate. Nalazimo ga na području Zagore, Hercegovine i zapadne Bosne, planinskim masivima Dinare, Svilaje, Moseća, Kozjaka, Golije, Cincara i Kupresa, odakle se proširio do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke i u ravničarskim područjima Hrvatske. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postoje tisuće tornjaka, koji se sve više šire u druge zemlje Europe, pa i u prekooceanske zemlje.

Danas se prvenstveno koristi kao pas čuvar, osobni pratilac i kućni ljubimac. Kako je pasmina još uvijek u rekonstrukciji, njezina homogenost nije perfektna, pa u međunarodnim okvirima još nije priznata. No, interes za tornjake u Hrvatskoj raste, tako da slijedi rad na daljnjem povećanju njihove pasmine i službenom priznavanju od strane Međunarodnoga kinološkoga saveza.

Sve češćim odabirom karakterno nježnijih primjeraka u uzgoju mogle bi se izgubiti one osobine tornjaka koje su genetski duboko ukorijenjene i čine ga čuvarom, odnosno zaštitnikom stada i pastira. No, kontinuitet u ponavljanju izvornog obrasca reagiranja i ponašanja znak je genetske vitalnosti pasmine i pokazatelj je da izvorna pasminska obilježja još uvijek nisu narušena selekcijom primjeraka za uzgoj kod kojih su se izvorne karakteristike počele gubiti. S obzirom na prostrane pašnjake, slobodu i nesputanost prirodnog okoliša u kojem su ti psi praktički do nedavno, a stotinama godina boravili, jedan suburbani okoliš daleko je prirodniji izbor za njih. Tokom svih promjena koje će tek još uslijediti i pratiti tornjaka, bitno je ne zaboraviti izvorne vrijednosti te stare pasmine.

Republika Hrvatska još uvijek ima izvrsne uvjete za organizaciju ovčarske proizvodnje. Oni se temelje na dugoj višestoljetnoj ovčarskoj tradiciji, ogromnim poljoprivrednim površinama (pašnjaci i livade) nepogodnim za organizaciju ratarske i druge stočarske proizvodnje, postojanju prepoznatljivih proizvoda i gotovo zajamčenom tržištu. U budućnosti će tamo zasigurno biti mjesta i za naše vjerne prijatelje.

Autor: Ivana Parađiković