Kad jaganjci utihnu - ispod badema i marelica

Dok živa u termometru pokazuje visokih 35° Celzijusa, u rano poslijepodne na Banovom brdu iznad Branjin Vrha (Beli Manastir) u voćnjaku dočekuje me mladi poljoprivrednik u pratnji psa riječima: “Čuješ kako cvrče, ovdje kod nas ti je k'o na moru”.

Kad neumornim i bučnim baranjskim cvrčcima pridodamo voćnjak bajama i marelica te sasvim požutjelu travu ispod, stvara se vizualna kulisa koja više podsjeća na jug Italije, nego na istok Hrvatske. Naime, ovi se nasadi nalaze na sjeveru Baranje, tek 10-ak kilometara od našeg sjevernog susjeda Mađarske.

Domaćina, mladog agronoma iz Osijeka Olivera Pavića (36) smo zatekli u rezidbi marelice, a u tim mu poslovima pomaže Saneev Magar (26) Nepalac koji je u baranjsku poljoprivredu prije godinu i pol dana stigao iz dalekog Kathmandua.

Novac zarađen u građevini uložio u poljoprivredu

Oliver je 2014. godine završio Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku i budući da “nije baš bilo neke velike sreće u traženju posla u struci” ubrzo odlazi na Hvar, stvarati prihode na građevinskim poslovima. No, zov rodne Slavonije i Baranje bio je jači od sunca i mora te se njegova mlada obitelj odlučuje na povratak i osnivanje Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva. 

Sav novac zarađen u građevini ulaže u kupnju prvih 2,5 hektara zemlje i kreće u avanturu zvana poljoprivreda. Prije devet godina, te 2015. sadi prve hektare marelice i badema koje s vremenom širi u ekološkoj proizvodnji. 

A zašto marelica i otkud ideja saditi bademe u Baranji?

“Vodio sam se potrebama tržišta. I jedne i druge kulture nedostaje u Hrvatskoj”, pojašnjava Oliver svoje odluke.

Da je tome tako potvrđuje i podatak da Hrvatska danas broji tek 223 hektara marelica, te 806 ha pod bademima, kazuju evidencije Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju.

“Voćarstvo je zahtjevan posao, marelicu smo prvi put brali u trećoj godini. Potom su uslijedile dvije godine mraza, da bi tek 2022. imali dobar urod”, otkriva. Ubrali su te godine 5 tona ploda s hektara nasada, što je dobrodošao prihod za nova ulaganja, priča. Nakon te jedne dobre godine, godinu kasnije iznova zbrajaju štete od izmrzavanja u fazi cvatnje.

“Na našem tržištu nedostaje marelice, samo ju treba proizvesti”, govori nam ovaj voćar i navodi da kod marelice nema bacanja, baš sve iskoriste. “Druga klasa ide u rakiju, a i cijena joj je prilično dobra. I ne moram cijelo ljeto provesti u voćnjaku. Počinjemo ju brati početkom lipnja i završimo početkom srpnja”.

Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku hrvatska je proizvodnja marelica u 2022. godini iznosila 699 tona.

U ovim voćnjacima zasađene su konzumne sorte marelica Sungiant, Goldrich, Bergeron, Thyrinthos i Mađarska najbolja koje su tu u sklopu od 550 stabala po hektaru.

“Sungiant obilno rađa, lijepo izgleda, okus je odličan i dobro se održava nakon berbe što nam je bitno”, nabraja prednosti jer oni s marelicom idu direktno prema potrošačima. Imali su sezonski štand u Osijeku, putem kojem dnevno prodaju od 100 do 150 kg po cijeni od tri eura, s čime su zadovoljni i kupci, ali i oni kao prodavatelji. Prvi jer jedu ekološko voće iz bliske okolice, a drugi jer ostvaruju veći prihod no prodajom otkupljivačima, gdje su se cijene kretale od 1,3 do 1,7€/kg, kaže ovaj voćar.

Bademi su ovdje uglavnom sorte Nonpareil, a njihove ekološke jezgre Pavićevi prodaju po cijeni od 12€/kg.

10 hektara vlastitih voćnjaka u ekološkoj proizvodnji

Sade Pavići i dalje, tako da danas ukupno obrađuju 10 hektara vlastitih voćnjaka u ekološkoj proizvodnji - tri pod marelicama, 6 ha badema i jedan dunja.

“Mi ovdje imamo savršene uvjete za voćarstvo, dovoljno sunčanih sati, malo bolesti, samo moramo riješiti pitanje vode”, sugerira naš sugovornik.  

“Beli Manastir ima godišnje oborina kao i Hvar, to malo ljudi zna”, priča Oliver i dodaje da su temperature možda i više. Bademi i marelice su im cvale već krajem veljače, što se nikad nije dogodilo. "Sve je dva tjedna ranije sazrelo. Zato moramo riješiti pitanje navodnjavanja, da bi imali ozbiljnije prinose i veću otpornost na promjene klime”, podcrtava.

Dok hodamo kroz voćnjak koje Saneev vrijedno orezuje, a Oliver ‘popravlja’, čujemo meketanje, a uskoro i dolazimo do ovaca. Pokazuje Oliver da je sve ovdje zaokruženo, oni režu, a ovce će uskoro to orezano lišće pojesti. “Nakon toga grane skupimo, izmalčiramo i to je to. Zatvorena proizvodnja”.

Pustili su ovce iz tora, graja se stišala, a one su utihnule, žvačući svježe orezano lišće marelica. 

Simbioza ovaca i voćaka

Odakle ideja da posao s voćaka proširi na ovce? Sve je krenulo od punca, jer njegov šljivik 'malčiraju' ovce, otkriva Oliver i dodaje da je posjetio brojne farme u Hrvatskoj prije nego se odlučio za držanje istih. 

“Ispod ovog voćnjaka smo imali nekih 5 tisuća kvadrata zapuštenih površina i borili se s malčerima i bagerima da napravimo red, a onda su to ovce s lakoćom riješile u mjesec dana”, prepričava uz osmijeh početke njihovog ovčarstva, s prvih 20-ak grla. 

Kasnije nastavljaju širiti stado, tako da ih danas imaju 180.

“Svake godine smo povećavali, nešto smo kupovali, ali i istovremeno ostavljali sve kvalitetne jedinke, ženske šiljezice za rasplod”, pojašnjava ovaj svestrani agronom i otkriva da ne planira stati, nego stremi povećanju stada do 500-njak grla.

Hranu za njih sami proizvode, imaju ponešto i oranica u najmu na kojima uzgajaju ekološku zob i lucernu, koristeći vlastitu mehanizaciju. I njihove su ovce u ekološkoj proizvodnji - drže voćnjak čistim od korova, kojeg istovremeno i gnoje, čime zaokružuju proizvodnju te optimiziraju troškove.

A zašto se odlučio za ‘ekologiju’?

“U početku sam bio razmišljanja da će to biti najjednostavniji oblik proizvodnje, ali nije to samo pusti i samo će se. Ima tu puno više posla, ručnog rada, pa zato i postoje poticaji za nju”, kaže Oliver i naglašava da se o profitabilnosti može govoriti jedino i samo ako u ekološkoj proizvodnji postoji i finalni proizvod. 

S druge strane, kad je o ovčarstvu riječ dodaje da se rijetko tko njime bavi radi profita, to moraš voljeti. O financijskoj dobiti može se razmišljati tek nakon godina rada i ulaganja, dok se akumuliraju dugogodišnje znanje i trud, dodaje.

Ovce puno daju, otporne su, ali i traže svoje. Moraju dakako imati hrane i vode tijekom cijele godine.

“Imamo ovdje šest ili sedam mjeseci ispaše. Krećemo u trećem ili četvrtom mjesecu, pa do studenog ili prosinca, ovisno o godini”, opisuje. Izvan tog razdoblja ih prihranjuju. Baš kao i sada tijekom ljeta, kad su vrućine ekstremne.

Isprobali su brojne pasmine ovaca. "Da postoji savršena svi bi samo tu jednu te istu držali”, smije se Oliver i otkriva da su njihovi ovnovi francuski Charollais i Berrichon, dok vidimo brojna grla pramenke, ličke i travničke. “Imamo i Merino Würtemberg, ona nam se pokazala najboljom u našim uvjetima”, dodaje. 

A kakva je situacija s trženjem? 

“Najviše prodajemo na kućnom pragu”, otkriva i kazuje da broj kupaca raste, a o većem otkupu zasad ne razmišlja. Trenutna je cijena 5€ žive vage. 

Na sjevernoj strani Banovog brda ima nekoliko tisuća ovaca, od Branjinog vrha, preko Popovca i Branjine, Podolja i Topolja, sve do Draža i Gajića.

“Klaonica nam je problem, zasad nam još dozvoljavaju klanje na gospodarstvu, a kako će biti dalje vidjet ćemo”, zabrinuto će ovaj poljoprivrednik.

Nepalci kao trajno kadrovsko rješenje?

U poslu mu pomažu tri radnika iz Nepala, a četvrti je na putu da im se pridruži.

“Problem je u Baranji s radnom snagom, ovaj je posao 7 dana u tjednu, to je mnogima prepreka”, kazuje Oliver koji se prije nekoliko godina odlučio za radnike iz Nepala, i nije požalio. “Ja sam prezadovoljan”, napominje i to nakon što su nepalski mladići na njegovoj farmi već godinu i pol dana u kontinuitetu. 

On im osigurava smještaj i hranu, uz početnu plaću od 700€ na koju dobiju i nagrade i dodatke, ovisno o rezultatima i dodatnoj satnici. “Prihvatio sam ih kao dio svoje obitelji, s mojom suprugom i djecom. Evo bili su na bazenima, igraju nogomet, stvarno su dečki dobri”, hvali ih. 

Oni su hinduisti, radišni su, opisuje ih Oliver i kazuje da nema baš nikakvih zamjerki, da sve funkcionira i da “njima ništa nije problem”. 

To im je prvi angažman u Hrvatskoj, a zadovoljstvo je čini se obostrano.

“Ovdje je bolje nego u Nepalu, zadovoljan sam sa svime”, potvrđuje Saneev koji je prevalio put od 6.000 kilometara u potrazi za bolje plaćenim poslom.

“I Oliver je dobar šef”, nadodaje smiješeći se ovaj mladi simpatični Nepalac. “Posla ima, smještaj je dobar, hrana isto. Zadovoljan sam ovdje, volim raditi u poljoprivredi”, naglašava kombinacijom engleskog i hrvatskog jezika.

A da se ova mala nepalska kolonija sasvim dobro uklapa u baranjsku svakodnevicu potvrđuje informacija da nakon našeg razgovora odlaze na fišijadu u obližnji Luč, gdje neće nastupiti kuhanjem fiš paprikaša, već tipičnog nepalskog ljutog jela, kako bi pokazali da su i oni majstori kotlića.