Istarsko govedo spašeno od izumiranja

Aldo Štifanić posljednjih je dvadeset godina posvetio kako bi od izumiranja spasio govedo koje je obilježilo život večine Istrijana - boškarina. Golemo govedo blage čudi koje je stoljećima bilo glavna radna snaga Istrijanima na plodnoj crljenici gotovo je izumrlo.

U cijeloj Istri bilo ih, kaže nam Štifanić, 1994. samo 16 grla, 4 krave i 8 bikova od kojih je barem šest bilo u srodstvu, što je prijetilo degeneraciji vrste.

- Danas ih je, ponosan je Štifanić, koji je uzgajvač ali i predsjednik Udruge uzgajivača, gotovo 600; 440 krava, 100 junica, 20 bikova i 40 volova. Teška besida bi bilo reći da smo ih spasili, ali siguran da smo im produžili život za još 20-ak godina, koliko je prosječni život boškarina.

Boškarin kao Tito

Štifanić kaže da je boškarin, naziv za istarsko govedo, postao uvriježen kao i Tito za Josipa Broza. No, taj mu je lokalizam i pomogao jer je prvi amandman oporbe, tadašnjeg IDS-ova zastupnika Dina Debeljuha, kojim se izdvaja novac za spas goveda, u Saboru 1994. prošao zbog imena boškarin.

- Podržao ga, sjeća se Štifanić, i Luka Bebić koji je zbog svoje struke prepoznao ugroženost autohtonog goveda.

- U Istri je nekad, prije doba traktora, bilo 30 tisuća volova, od čega polovica kastrata, a ostatak su činili boškarini, balini, gajardi, napoli, savini... Svi su oni imena dobivali prema svojoj ćudi ili izgledu - priča Štifanić.

Dobar, lip i velik

Savini su bili sivocrvenkaste dlake, gajardi prave mudronje, a balini i boškarini poznati kao mirno i dobro blago, pravi delavci. Štifanić kaže kako je odrastao uz ta goveda koje su imali njegovi nonići, a od 80-ih godina u Istri ih je bilo sve mnaje.

Aldo i njegov brat Marino te njihov prijatelj Haler iz Rovinja obišli su Istru i zgrozili se vidjevši koliko je malo boškarina ostalo.

Dokrajčile su ih, kaže, talijanske mirovine, kada su stariji ljudi odjednom dobili puno novca te im život na selu, uzgoj stoke i poljoprivreda više nisu bili potrebni.

- Htjeli smo ih otkupiti, ali većina tog dobrog blaga završila je po klaonicama - sjeća se Štifanić. U dvadesetak godina rada i financijskih akrobacija te inicijativu “SOS za istarsko govedo” Štifanićevi su uspjeli napraviti geno-park, otkupiti zadnje primjerke, a uključili su se i država, županija pa i AZRRI, koja promovira projekt valorizacije mesa boškarina.

- Nisam ni sanjao da ćemo ga imati na pjatu. Ne zbog činjenice da blago koje gojim i pojedemo - to je dio hranidbenog lanca i tu mjesta emocijama nema - nego zbog činjenice da smo ih imali toliko malo da nismo vjerovali da će boškarin opstati. U Križevcima uzgajivači imaju zamrznuto sjeme boškarina kojim oplođuju najbolje krave, a od 300 muških telića godišnje se izdvoje 2-3 dobra i petorica za kastraciju. Ostalo ode - na pjat!

Autor: Tanja Božić