Europljani čeznu za mesom mangulice

U Hrvatskoj je nekada, tamo na početku prošlog stoljeća, uzgoj svinja bio revolucionaran i za europske pojmove. Stvorene su pasmine koje su odgovarale tadašnjim potrebama i uvjetima držanja. Bile su otporne na bolesti, hranile su se na ispaši i običnim klipom kukuruza ili samo zrnom, same su se razmnožavale. Kod nas je danas više iz tradicionalnih i turističkih razloga, negoli iz ekonomskih, donekle uspostavljen uzgoj crne slavonske svinje, koju još zovu i fajferica te turopoljske svinje. No, u našem okruženju čest je uzgoj i mangulice.

Prije par godina u Berlinu sam probao izvrstan komad mesa. Konobar mi je objasnio da je to eko svinja. Interesirao sam se koja vrsta pa je došao kuhar koji mi je objasnio da je to tzv. woolschvine od koje se radi najpoznatiji pršut, koji sam i probao. Naravno, cijene su bile vrlo visoke obzirom na ostalo meso. To je bio moj prvi kontakt s mangulicom. Kupio sam nekoliko mladih ženki, a u želji uzgoja i nerasta. Što se tiče literature, ona je vrlo štura, pretražio sam većinu sadržaja na internetu na njemačkom i engleskom jeziku, a mangulicom se najviše bave gurmani, a manje uzgajivači. Najviše u Srbiji gdje ju djelomično i svojataju, a radi se o lasastom tipu. U uzgoju su najjači Mađari koji imaju blond tipove, a uspješno ju i izvoze i stvaraju brand. Uglavnom, mangulica je trenutno definitivno hit u Europi. Uvodi se i u Ameriku koja je idealna za ekstentivan tip uzgoja.

Koliko znam, u Hrvatskoj nema komercijalnog uzgoja i sve se svodi na uzgoj za vlastite potrebe. Ozbiljnije se time bavi samo jedan čovjek iz Virja. Temeljem vlastitog iskustva i proučavanja literature mogu reći kako su tri tipa mangulice. Bijela, crna i riđa s napomenom da je original bijela. Radi se o najstarijem tipu europske svinje, a koja je iz nekih razloga opstala do današnjih dana. Nije genetski modificirana i nekad je bila odlična zbog puno masti u kojoj se čuvalo meso. Kako je tendencija povećanje potrošnje masti obzirom na ulje, mangulica se sve više uzgaja. Ukoliko se ekstenzivno uzgaja vrlo je zahvalna, ali slabo napreduje u težini pa uzgoj nije ekonomski isplativ. Jer zasad još nismo na razini zapadnih zemalja, još uvijek vrijedi kvantiteta, a ne kvaliteta. Spominje se i vadas (divlja životinja na mađarskom op.a.) mangulica koju sam uspio uzgojiti. Navodno je meso vrlo vrijedno i cijenjeno kod gurmana. Nekada se u prirodi znalo dogoditi da nerast mangulice oplodi vepricu. Obrnuto se nije događalo. Uzgoj je vrlo zahtjevan i rizičan iz razloga dominacije malih vadasa nad ostalima, ističe Slaven Jagačić iz Međimurja, iz Novog sela na Dravi.

Srbija napreduje u uzgoju mangulice

Kao što smo napomenuli, osim Mađara, u Srbiji se mnogo uzgaja i daleko su tamo dogurali u uzgoju, razvoju marketinga i tržišta. U selu Ratković u Šumadiji Zoran Tomić i njegova kćerka Borka na četiri hektara šljivika uzgajaju mangulice i postižu odlične rezultate.

"U odnosu na ostale rase svinja, izuzetno je otporna i laka za odgajanje, ne traži posebnu njegu, toplotu i uvjete", kaže Borka Tomić. "Prasi se u prirodi, takoreći u trnju, gdje nije dostupna zvjerima i ljudima. Ilustracije radi, na farmi u šumadijskom selu Ratković se osam krmača oprasilo za Božić na otvorenom prostoru kad je puhao izuzetno hladan i jak vjetar, košava i svi su preživjeli, a spavaju na otvorenom. Ne traže posebnu ishranu, ali traže prirodnu hranu i neće da jedu koncentrat. Rentabilnost nije velika, generalno daju malo prasadi, u početku 4-5, pa i manje, ali se kasnije to poboljša i bude ih i po 8-9."

Zoran Tomić uzgaja 14 krmača na 4 ha tokom tri godine, a u dogledno vrijeme će one sve na preriju i trebaju novi veći ranč, jer se dosta hrane korijenjem, ali se i prihranjuju. S obzirom da sve manje ljudi ostaje na selu, sve je više napuštene zemlje i često se brzo pošumi, a one raščišćavaju pošumljene predjele. To im je zadovoljstvo, a i korisno je za poljoprivrednike. Za uzgoj autohtonih rasa poput mangulice, postoje i dodatne subvencije uz one osnovne, koje je predvidjela država, ali je neophodno da grla stoke budu umatičena. Generalno je situacija s matičenjem u Srbiji nezavidna i problemi nisu zanemarivi jer su najčešće male farme u pitanju i mali interes je nadležnih službi da se time bave zbog nerentabilnosti. Tako često dođe do toga da se ne zna jasno porijeklo, i iako su sorte čiste, kad se oprase, svi su isti prasići, nemaju certifikate i slično. Treba se pratiti porijeklo i umatičiti bar neki broj krmača, a onda vremenom krene masovnije. "Ako nema pomoći od države, uzgajivači neće dugo moći opstati", kaže Borka

Imaju izuzetno kvalitetno meso i mast. Slanina tzv. sapunjara, blago odimljena, topi se u ustima. Ljudi inače u ugostiteljstvu traže mesnato i zalete se za meso, a ovo je masnije, pa treba vremena da se kupac navikne. Iako je jasno da je osnovna svinjogojska proizvodnja u svakoj zemlji ona intenzivna, sasvim sigurno - tržište i u Hrvatskoj, i u zemljama Europske unije traži određen postotak ekstenzivno uzgojenih životinja. I tu je šansa ovakvim uzgojima koji su se razvili u Mađarskoj i Srbiji. No, kao što su svi sugovornici rekli. Treba pomoć institucija. Države, EU, ili nečeg trećeg - nije važno.