Žižula

Žižula je listopadna voćna vrsta koja pripada porodici krkavina (Rhamnaceae). Potječe iz Indije i Kine, a na ovim se prostorima najčešće pronalazi u području Mediterana. Danas je žižula relativno zaboravljena i zanemarena vrsta, ali izvori navode podatke da je u prošlosti svaki jadranski ljetnikovac imao zbog njegove dekorativnosti u vrtu vlastito drvo žižule, koje se u mediteranskom području češće naziva čičimak. Kineska datulja također je jedno od imena za ovu vrstu.

Uzgoj žižule

Kao i većini voćnih vrsta, i žižuli se preporuča sadnja u jesen, iako je moguće saditi stabla i u proljeće. Stablo žižule ili čičimaka prosječno dosegne visinu od 9 m, ali postoji i mogućnost oblikovanja krošnje u oblik grma pri čemu se visina stabla kontrolira. Prirodno ova vrsta posjeduje bodlje, koje su u kultiviranim sortama ipak vrlo rijetke. Razmak sadnje obično iznosi od 4 do 5 m i od 5 do 6 m, ali mogući su i manji razmaci kod izrazito intenzivnih proizvodnji. Otporna je na visoke temperature, a najbolje rezultate pokazuje u područjima koje karakterizira prosječna godišnja temperatura zraka viša od 8 °C.

Razmnožavanje žižule

Žižula se kao i većina voćnih vrsta može razmnožavati generativno sjemenom i vegetativno reznicama, izdancima i cijepljenjem. Zbog kvaliteta koje se ostvaruju vegetativnim razmnožavanjem, u komercijalnom uzgoju prevladava ovaj način razmnožavanja.

Rodnost i berba žižule

Kada nasad dosegne svoju punu rodnost, očekivani prirod po stablu iznosi oko 40 kg plodova. Plodovi žižule jajastog su oblika i svjetlo smeđe boje. Slični su datuljama, samo manji. Dozrijevaju u rujnu i listopadu, kada se i obavlja berba. Okus ploda žižule je specifičan, slatko – kiseo. Obično se jedu svježi i sušeni ili prerađeni u džemove, marmelade te rakije i čajeve.

Izvor:

• Cvjetković, A.: Mirisi, boje i orisi otoka Šipana, Alfa-2, Dubrovnik, 2003.