Sinonim: Crveni luk | Engleski naziv: Onion | Latinski naziv: Allium cepa L.
Luk pripada porodici lukova (Alliaceae) i biljka je s dvogodišnjim razvojem. Ima razgranat korijenov sistem s vrlo malo korijenovih dlačica, pa je moć usisavanja vrlo slaba. Lukovica se sastoji od pravog stabla (plitice), suhih ovojnih ljuski, sočnih mesnatih listova i od jednog do više pupoljaka. List se sastoji od asimilacijskog zelenog dijela (peraje) i neasimilacijskog dijela (lisnog rukavca). Pera su šuplja, na vrhu konusna sa voštanom prevlakom ili bez nje. Cvjetonosno stablo se razvija u drugoj godini života. Cvat je loptasta i sadrži do 1000 cvjetova. Luk je biljka dugog dana i ne podnosi zasjenjivanje.
Porijeklom je s područja srednje Azije, ima visoku hranjivu vrijednost, visok sadržaj eteričnih ulja, izraženo fitocidno djelovanje kojim se regulira bakterijski rad crijeva, pospješuje probavu, a svojim antiseptičkim djelovanjem pomaže radu dišnih organa pri prehladi. Lukovica sadrži 7-21 % suhe tvari, 6-10 % šećera, 120-170 mg C-vitamina, 1,6-5,9 % bjelančevina, zatim ulja, B-vitamina i minerala kalcija (Ca), fosfora (P) i željeza (Fe).
Luk je dosta otporan prema niskim temperaturama, sjeme niče već na 3-5 °C, ali mu je optimalna temperatura za klijanje 15 °C. Ta se temperatura postiže pomoću stajnjaka koji prilikom svoje razgradnje oslobađa toplinu.
Luk sporo niče, potrebno ga je često zalijevati.
Tlo treba biti rahlo, humusno i prozračno, ako je pjeskovito potrebno je intenzivno navodnjavanje, pH 6-7, ne podnosi kisela tla i ima velike zahtjeve prema svjetlu.
Luk te ostale kulture iz porodice Alliaceae ne smiju se uzgajati na istoj površini do 5 godina zbog brojnih zajedničkih bolesti i štetnika. Dobre predkulture luku su: pšenica, ječam, uljana repica i djeteline za ljetnu sjetvu ili jesensku sadnju ili pak krumpir i grah za proljetnu sadnju. Kao predkulturu treba izbjegavati zob i raž jer ih napada isti štetnik. Udaljenost druge parcele luka treba biti njamanje 300 m kako bi se spriječilo prenošenje bolesti.
Osnovnu obradu tla za jesensku sadnju luka potrebno je obaviti odmah nakon skidanja pretkultura. Na većim površinama tlo se ore do dubine od 30-35 cm, pognoji te pripremi za sadnju tanjuranjem ili sjetvospremačem. Na manjim površinama i u vrtu obrada i priprema tla obavlja se ručno.
Kako je sjetva u rano proljeće, obrada tla počinje u jesen. U osnovnoj gnojidbi koristi se 600-800 kg NPK u korist dušika i kalija, a 0,5 vrijednost fosfora (sve ovisi o analizi tla). Potrebno je tanjuranje (zatvaranje brazde). Prije sjetve unijeti još 300-400 kg NPK 7:14:21. Obrada tla sjetvospremačem mora biti vrlo kvalitetna, bez mikrodepresija. Prihranjivanje se vrši i do dva puta i to u fazi 3 lista do 100 kg/ha KAN-a u fazi stvaranja glavica te treba biti oprezan s dušikom jer isti produžava vegetaciju i utječe na kvalitetu lukovice.
Proizvodnja luka može biti iz sjemena i iz lučice. Proizvodnja je rentabilnija iz sjemena jer je prinos viši, a proces proizvodnje u cijelosti je mehaniziran. Potrebna količina sjemena je 6-7 kg/ha ili 1 688 000 sjemenki/ha, a količina sjemena ovisi o razmaku redova i razmaku u redu Za proizvodnju krupnog luka potrebno je 27-30 biljaka u dužnom metru, a za sitnije glavice 30-35 biljaka. Razmak gredice od gredice je 50 cm (sije se najčešće u 5 redova razmaka 25 cm), a dubina sjetve je 1,5-2 cm. Proizvodnja luka iz lučice traži visoku razinu agrotehničkih mjera, mogućnost zalijevanja, a priprema tla i gnojidba ista je kao i kod proizvodnje luka iz sjemena. Sadnja je nešto ranije, čim to omoguće vanjski vremenski uvjeti, i obavlja se mehanizirano - sadilicom. Lučice ne smiju biti proklijale, dubina sadnje 2 cm, a količina lučica po ha 600-800 kg (ovisno o krupnoći).
Navodnjavanje luka moguče je sistemom kišenja (koje se osobito pimjenjuje nakon sjetve luka kako bi se spriječilo stvaranje pokorice), sistemon „kap po kap“ te navodnjavanje u brzade. Zalijeva se intezivnije tijekom suhog vremena i redovito plijevi, pogotovo dok se oblikuju biljke. Okopavati valja plitko, pazeći da se ne ošteti relativno plitko korijenje, a obično su dostatna 2-3 kultiviranja. Prvi se put kultivira nakon nicanja, a zatim 2-3 tjedna kasnije, s tim da se pritom i prihranjuje s 1-1,5 kg KAN-a na 100 m². Navodnjavanje je poželjno u početnom stupnju rasta, kada luk razvija novo lišće i dok lukovica raste (ako je suho proljeće).
Luk se vadi kada lišće omekša i počne se sušiti, a oko 70 % stabljika polegne. Vadi se, što ovisi o sorti, od početka do kraja kolovoza, ali bolje je do 15.08. jer, što glavica duže ostane u zemlji, smanjuje joj se kakvoća i teže se čuva. Vađenje se planira kada je vrijeme suho, vadi se vadilicama, luk ostaje u zbojevima u trakama. Luk se sprema u skladišta, ljušte se suvišne ovojne ljuske, kalibrira i pakira u pletene polietilenske vreće. Skladišti se na temperaturi 0-2 ºC i RV (relativna vlažnost zraka) 70-75 %, tako se može čuvati cijelu godinu. Iz sjemena direktnom sjetvom prinos može biti 40-50 t/ha, a iz lučice 20-25 t/ha.
Izvori:
Sinonim: Bijeli luk | Engleski naziv: Garlic | Latinski naziv: Allium sativum L. ssp. vulgare Kuzn.
Smatra se da su češnjak prvi počeli uzgajati Egipćani te je odigrao važnu ulogu u njihovoj kulturi. Smatrali su ga svetom biljkom te se često pronalazio u grobnicama faraona. Zbog intenzivne arome i okusa, češnjak se ne koristi kao povrće u užem smislu, ali prije svega kao dodatak mnogim jelima. Prema svom sastavu ima visoku nutritivnu vrijednost. Sjemenka češnjaka sadrži vodu, bjelančevine, masti, ugljikohidrate, vlakna i minerale: natrij, kalij, magnezij, kalcij, fosfor, željezo, sumpor. Glavni vitamini prisutni u češnjaku: karoten, vitamina E, B1, B2, B3 i vitamin C. Zdravstvenu vrijednost mu daje eterično ulje koje sadrži sumpor (okus i miris) i biljni antibiotik - alicin.
Sadi se u jesen ili rano proljeće. Prije sadnje češnjevi se odvajaju od glavice te se oni krupniji koriste za sadnju. Mali se češanj okrene korijenom nadolje, malo utisne u zemlju i nagrne se cijeli jarčić. Sadnja se može obavljati mehanizirano sadilicama. Na ravnom tlu sadi se u redove razmaka 30 cm, a u redu razmak češnjeva treba biti 10-12 cm, dubina sadnje u jesen je na 4-5 cm, a u proljeće 2-3 cm. Vadi se kada lišće požuti i stabljika polegne. Za češnjak iz jesenske sadnje to je krajem lipnja, a za onaj iz proljetne sadnje krajem kolovoza. Poslije vađenja se odvozi na prozračno mjesto zaštićeno od sunca gdje se čuva na temperaturi od 1-2 ºC uz relativnu vlagu zraka od 70-75 % i uz provjetravanje. Prinosi češnjaka proizvedenog proljetnom sadnjom su 5-8 t/ha, a onoga iz jesenske, 10-12 t/ha.
Neposredno prije sadnje za reprodukciju se biraju zdrave i neoštećene krupnije lukovice pravilnih oblika. Ako je to moguće najbolje je upotrijebiti vanjske češnjeve. Sve do sadnje lukovice se čuvaju u prozračnom skladištu na temperaturi potrebnoj za sadnju. Za jesensku sadnju preporučuje se čuvanje na temperaturi 15 – 16 °C što uvjetuje jaku dormantnost, a pred samu sadnju na 5 – 6 °C, čime se dormantnost prekida. Niske temperature prije sadnje pospješuju razvoj listova i produžuju vegetaciju što povećava lukovicu. Češnjevi se odvajaju neposredno pred sadnju, klasiraju prema veličini i tretiraju odgovarajućim fungicidom. Iako i češnjevi od oko 1grama težine mogu dati biljku, bolje je saditi krupnije češnjeve od 4-6 grama, jer se od krupnijih češnjeva dobiju veće glavice. Sadnja se obavlja ručno, mehanizirano, sadilicama na ravno tlo ili na prethodno pripremljene gredice. Sadi se u redove razmaka 20 – 30 cm, a razmak biljaka u redu ovisi o krupnoći češnjeva za sadnju. Pri ručnoj sadnji češnjevi se sade uspravno tako da začetak stabljike (platoa) dođe na dubinu 4-5 cm, a u hladnijim područjima pri jesenskoj sadnji i nešto dublje. Za površinu od 1 ha proizvodnje zasnovane u jesen potrebno je osigurati oko 1.000 kg, a za proljetnu proizvodnju 700 - 800 kg sadnog materijala.
U kontinentalnim područjima u jesen se sadi sredinom listopada, a u mediteranskim područjima krajem listopada do sredine studenog. Ako se sadi u proljeće najpovoljnija je rana sadnja, čim to vremenski uvjeti dozvole. Postoje preporuke ranije jesenske sadnje, sredinom rujna, da se tijekom vegetacije razvije više listova, a lukovica razvije sredinom ljeta.
Srednje plodna tla pognoje se s oko 1000 kg NPK 7:14:21. U proljeće u fazi 3 lista vrši se prihrana sa 100-150 kg KAN-a. Češnjak se obvezno uzgaja u plodoredu. Na istoj površini proizvodnja se može ponoviti svakih četiri do pet godina i to je najsigurnija i ekološki najprihvatljivija mjera zaštite od lukove nematode, koja može učiniti velike štete u nasadu. Ne podnosi sam sebe niti bilo koji drugi luk kao predkulturu. Iz istog razloga preporučuje se primijeniti organsku gnojidbu za predkulturu. Obično se uzgaja iza kultura koje su gnojene stajskim gnojem i ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo. Od povrtnih kultura to su najčešće rajčica, paprika, krastavci i krumpir. Do početka glavičenja, biljka iskoristi trećinu potrebnih hraniva. U vrijeme početka glavičenja, prihrana dušičnim gnojivom je odlučujuća za prinos. Prevelika količina dušika može pospješiti sekundarno grananje i proizvodnju nestandardnih lukovica.
Češnjak je otporniji od luka na zimu i mraz, jer ima čvršće ovojne ljuske. Optimalna temperatura za uzgoj je 18-22 °C, a u razdoblju dozrijevanja mora biti malo viša (oko 26 °C). Tijekom dozrijevanja bilo bi dobro da je vlaga zraka 60-65 %. Uzgoj u plodoredu svake 3-4 godine, a najpogodnije pretkulture su: kupus, rajčica i paprika, jer ostavljaju razrahljeno i nezakorovljeno tlo. Vrlo je zahtjevan prema hranivima.
Tijekom vegetacije njega se usjeva sastoji od borbe protiv korova, navodnjavanja, prihrane i zaštite od biljnih bolesti i štetnika. Primjena herbicida veliko je olakšanje u borbi protiv korova, jer su mehaničke mjere teško provedive i zahtijevaju mnogo rada. Proljetna prihrana uz međurednu obradu poslije nicanja omogućiti će bolji vodozračni režim i nadoknaditi isprani dušik tijekom zime. U slučaju dužeg sušnog razdoblja navodnjavanje češnjaka može osigurati nesmetani rast, ali 3 tjedna prije planirane berbe navodnjavanje treba prestati.
Češnjak je zreo za vađenje kad lažna stabljika omekša i nadzemni dio počne polijegati. U to je vrijeme u rezervnom tkivu češnjeva najviše šećera, što se može kontrolirati refraktometrom. Preporučuje se vađenje češnjaka kad je još oko trećine lišća zeleno, a ako se vadi mehanizirano, još i ranije. Za češnjak jesenske sadnje to je najčešće krajem srpnja, a kod proljetne sadnje tijekom kolovoza. Vađenje se obavlja po suhom i lijepom vremenu, kad je tlo umjereno prosušeno, s pomoću posebnih vadilica. Nakon vađenja češnjak je potrebno s polja dopremiti u prostor zaštićen od sunca i u tankom sloju prosušiti. Zatim se očisti od lišća i ostatka korijena te kalibrira prema standardima. Pri tim operacijama treba izbjegavati udarce. Pri mehaniziranom vađenju prvo se pokosi lišće, a nakon toga vadi prilagođenim vadilicama. Taj se način koristi prvenstveno za vađenje češnjaka za preradu. Češnjak se može čuvati tijekom cijele godine u skladištima s kontroliranim uvjetima, na temperaturi 1 – 2 °C, pri relativnoj vlazi zraka 70 – 75 %, uz stalno provjetravanje. Prinos češnjaka ovisi o ekotipu, roku sadnje, sadnom materijalu i načinu sadnje.
Budući da za sadnju češnjaka u sljedećoj godini proizvođač mora ostaviti do 1 t/ha, to se smanjuje dio koji se može ponuditi tržištu za oko 20 %. Prema normama kvalitete europskog tržišta češnjak “ekstra klase” mora biti karakteristične boje za tip, cijele glavice, pravilnog oblika, dobro očišćen, korijen mora biti glatko odrezan, a češnjevi moraju biti čvrsto vezani u glavici. Najmanji promjer glavice mora biti 45 mm, a razlika između najveće i najmanje glavice u jedinici pakiranja najviše 20 mm. Češnjak “prve klase” mora biti cijeli pretežno pravilnog oblika, češnjeva čvrsto priljubljenih i boje normalne za tip. Dozvoljen je nepravilni oblik zbog nenormalnog vegetativnog rasta i manje pucanje ovojnih ljuski, najmanji promjer lukovice 30 mm, a razlika između najveće i najmanje lukovice 15 mm. Za “drugu klasu” dozvoljeno je pucanje vanjskih ljuski, nepravilan oblik lukovice, lagani natisak ako ne utječe na održivost te glavici smije manjkati najviše 3 češnja. Krupnoća mora biti kao kod “prve klase”.
Očišćeni i sortirani češnjak skladišti se u mrežastim vrećama, boks paletama ili rinfuzi. U skladištu je najvažnije održavati reltivnu vlagu zraka manju od 70 % da se izbjegne tjeranje korjenčića i pojave površinske plijesni. Najbolja održivost u skladištu je pri temperaturi od 1 - 2 °C. Slična je održivost na 20 - 30 °C, ali se pri tim temperaturama izgubi mnogo vlage pa se malo smežura. Tjeranje korjenčića i klice u skladištu najbrža je pri temperaturama od 5 - 10 °C.
Jedinstveni sastav češnjaka, koji sadrži cijeli niz sumpornih spojeva, štiti nas od oksidativnog stresa i upala. Češnjak također utječe na razinu triglicerida i općenito, kolesterola u krvi. Češnjak sprečava stvaranje krvnih ugrušaka, zahvaljujući jednom posebnom sastojku, koji se zove ajoen. Vrlo impresivna je sposobnost bijelog luka k smanjenju krvnog tlaka. Istraživanja češnjaka potvrđuju da ova biljka značajna antikancerogena svojstva. Pokazalo se, da redovito konzumiranje većih količina češnjaka značajno smanjuje rizik od pojave mnogih vrsta raka. Radi efikasne prevencije raka je potrebno konzumirati veće količine ove namirnice, u čemu mogu pomoći kapsule ili tablete češnjaka. Češnjak i njegovi sastojci su podvrgnuti brojnim istraživanjima da bi se dokazalo njihovo djelovanje na infekcije uzrokovane bakterijama i virusima. Njegovo antimikrobno djelovanje također uključuje gljivice i parazite. Jedan od sastojaka češnjaka, ajoen, pokazao se posebno učinkovitim u liječenju gljivice Candida albicans, Pseudomonas aeruginosa, kao i na mnoge druge bakterije.
O ljekovitim svojstvima bijelog luka jako su dobro znali drevni Grci i Rimljani, čiji su atleti jeli češnjak prije sportskih natjecanja. Prije nego što su krenuli u rat, grčki i rimski vojnici su konzumirali češnjak. Kasnije, bijeli luk se proširio i u druga područja svijeta. U 6. stoljeću, češnjak se počeo uzgajati u Kini i Indiji, gdje je poznat po svojim terapeutskim svojstvima. Starorimski pisac Plinije opisao je češnjak kao lijek za 61 zdravstvenu tegobu. Češnjak možemo naći i kao sastojak u nizu recepata Apicijeve kuharice (najstarija kuharica sačuvana u cijelosti). Hipokrat (otac medicine) preporučavao ga je u prehrani. Prvi zapisani štrajk u povijesti, koji se zbio u drevnom Egiptu, uzrokovan je upravo izbacivanjem češnjaka iz svakodnevne prehrane robova. Kroz povijest ga se koristilo i kao lijek za astmu, ubod škorpiona, a tijekom Srednjeg vijeka vjerovalo se da je lijek za kugu.
Sinonim: ljutika | Engleski naziv: Shallot | Latinski naziv: Allium ascalonicum L.
Kozjak se najviše uzgaja u kućnim vrtovima i nema većeg značaja za tržište. Kod nas je raširen u priobalnom području, gdje se upotrebljava kao mladi luk, lukovice se koriste tijekom jeseni i zime, a sitnije se lukovice mariniraju. Razlikuje se od luka po manjim lukovicama koje rastu u skupini po 3 – 20 na istoj stabljici.
Razmnaža se vegetativno sitnijim lukovicama, koje brzo nakon sadnje diferenciraju postrne pupove. Svaki od njih stvara svoju 'lažnu stabljiku' i listove, koji su nešto manji od luka, ali inače imaju iste karakteristike. U toj se fazi koristi kao mladi luk. U povoljnim uvjetima za 60 – 75 dana formiraju se lukovice.
Sadi se obično na gredice po 4 do 5 redova, s međurednim razmakom od 30 cm i razmakom u redu od 15 – 20 cm, ovisno o bujnosti ekotipa. Kozjak može podnijeti temperature do -8 °C, pa se može saditi u jesen u listopadu ili studenom ili u proljeće čim to vremenske prilike dopuste, na 4 – 5 cm dubine. Lukovice namijenjene za sadnju u proljeće čuvaju se na 8 – 12 °C. Kozjak dozrijeva sredinom ljeta u srpnju ili početkom kolovoza, a bere se, dorađuje i skladišti kao i luk iz lučica. Prinosi lukovica mogu biti 20 – 30 t/ha.
Izvor:
Sinonim: Drobnjak | Engleski naziv: Chives | Latinski naziv: Allium schoenoprasum L.
Luk vlasac ima listove koji su cjevasti, šuplji, dugi 20 - 25 cm koji formiraju više ili manje kompaktni busen na zajedničkom rizomu, koji može imati do 80 izboja. U prvoj godini takva biljka ne cvate, a u drugoj godini nakon mirovanja i vernalizacije (poticajno djelovanje hladnoće na stvaranje cvjetova) iz svih starijih izboja izbije cvjetna biljka visoka oko 30 cm, koja na vrhu nosi cvat (štitac s ružičastim ili ljubičastim cvjetovima). Sjeme brzo gubi klijavost, pa se koristi samo jednogodišnje sjeme.
Vrlo je otporan na niske temperature i može podnijeti u tlu i vrlo oštre kontinentalne zime. Kada se dužina dana smanji ispod 14 sati, a temperatura padne ispod 16 °C, asimilati iz lišća premještaju se u lukovice, a lišće žuti i odumire što je znak prelaska u mirovanje.
Budući da se od vlasca troši lišće, preporučuje se 180 - 200 dušika kg/ha (u 3 - 4 prihrane), 55 kg fosfora, 200 - 220 kg kalija, 70 kg CaO (kalcij oksida) te 24 kg/ha MgO (magnezij oksida).
Vlasac za tržište može se uzgajati:
Izvor:
Sinonim: - | Engleski naziv: Chive | Latinski naziv: Allium fistulosum L.
Zimski luk potječe iz zapadne Kine i Japana gdje ima više tipova i brojnih kultivara. Uzgaja se pretežito u kućnim vrtovima i koristi se lažna stabljika i zeleno lišće kao mladi luk. Višegodišnja je biljka (uzgaja se kao trogodišnja i četverogodišnja kultura) i razmnožava se vegetativno i generativno.
Nakon nicanja na stabljici započinje grananje i formiranje više lažnih stabljika s cjevastim lišćem sličnim luku, ali se ne stvaraju lukovice. U povoljnim uvjetima lišće stalno raste i obnavlja se, a starije odumire i tako nastane busen promjera 15 – 30 cm. U drugoj i slijedećim godinama pojavljuju se cvjetne stabljike, visine 40 – 70 cm, s jednostavnim štitcem kao cvatom i svijetlozelenim cvjetovima jednake građe kao i kod luka. Sjeme je crno i smežurano, nešto sitnije od luka (300 do 500 sjemenki u gramu). Otporan je na niske temperature.
Sije se u kolovozu ili rano u proljeće, krajem veljače ili u ožujku, na 2 – 3 cm dubine uz međuredni razmak od 25 – 40 cm i razmak u redu od 10 – 30 cm. Pri ljetnoj sjetvi bolji je uzgoj iz presadnica golog korijena ili iz kontejnera, uz presađivanje sredinom listopada. Takav se usjev može pobirati već u prvoj polovici travnja. Nakon svake berbe usjev se prihrani sa po 50 kg/ha dušika.
Dvogodišnji i trogodišnji nasad može dati prinos 30 – 50 t/ha, a jednogodišnji 20 – 25 t/ha. u pripremi za prodaju luk se očisti od starog lišća, gornje se lišće prikrati i slaže u vezice koje se obično pakiraju u kartonske kutije obložene PE folijom za otpremu na tržište.
Izvor:
Sinonim: - | Engleski naziv: Leek | Latinski naziv: Allium porrum L.
Poriluk ima stablo koje nastaje od izraslih lisnih rukavaca koji su sjedeći uvučeni jedan u drugi, dužina mu je od 20-80 cm, a debljina od 5-7 cm.
Sjeme poriluka polagano niče, u pravilu je potrebno 2-3 tjedna. Za uzgoj kvalitetnih presadnica potrebno je oko 6-8 tjedana. Za jesensku i zimsku proizvodnju presadnice se uzgajaju na otvorenom, a sjetvu je moguće obaviti sijačicama. Pri takvoj sjetvi sije se oko 750 sjemenki po m2. Poriluk se presađuje u redove razmaka 30 cm na razmak 10-20 cm u redu, ovisno o vremenu uzgoja. Za ljetnu proizvodnju sije se na manji razmak, a za jesensku na veći. Prije presađivanja presadnicama se skrati korijen i vrhovi listova. Na težim tlima za sadnju se koriste sadilice koje presadnice sade na dubinu 10-12 cm te se kasnije nagrće zemlja.
Izravna sjetva moguća je samo na izuzetno kvalitetnom i dobro pripremljenom tlu za kasnu jesensku berbu. Sije se pilirano sjeme pneumatskim sijačicama na razmak redova 40-60 cm i oko 2,5 cm u redu. Proizvodnja izravnom sjetvom je jeftinija, ali nikad ne daje tako kvalitetan prinos, a i sama proizvodnja traje duže. Ovisno o sezoni sjetva počinje tijekom ožujka, najkasnije do početka travnja. Najčešće se proizvodi iz rasada, no moguć je uzgoj u plasteničkoj proizvodnji tijekom cijele godine ili kao hidro kultura (proizvodnja poriluka u hranjivoj otopini - hidropon). Poriluk se može sijati u hladna klijališta. Za 1 m2 bit će potrebno 8-10 g sjemena. Posijana se površina pokrije fino usitnjenom zemljom. To može biti kompost ili mješavina zemlje i zreloga stajskoga gnojiva. Za uzgoj poriluka na većoj površini, primjerice na 1 ha, za sjetvu treba pripremiti 300-400 m2 fino usitnjenih i pripremljenih gredica, za koje treba osigurati 2,5-3 kg sjemena.
Tijekom rasta zemlju je potrebno nekoliko puta nagrnuti oko biljke, da bi se dobio što dulji bijeli dio biljke. Bolje zadebljanje donjeg bijelog dijela postiže se prikraćivanjem zelenih listova.
Vadi se čupanjem ili mehanizirano i to krajem listopada i početkom studenog. Biljke se čiste od zemlje, suhog i polomljenog lišća. Korijen se skraćuje za 3-4 cm, a lišće na 20-25 cm.
Poriluk se veže u snopiće po 20-30 komada te se tako iznosi na tržište. Može se skladištiti pri temperaturi od 0-1 °C i pri relativnoj vlazi zraka 90-95 % do tri mjeseca. Prinos poriluka se kreće oko 30 t/ha, a ovisi o sorti i vremenu uzgoja.
Izvor:
Sinonim: - | Engleski naziv: Tree onion | Latinski naziv: Allium cepa L. var. viviparum Proch.
Rokambol, stogodišnji luk uzgaja se u kućnim vrtovima i nema veće gospodarske vrijednosti. Morfološki je istovjetan s lukom, ali iste godine daje cvjetnu stabljiku, koja na vrhu nosi zračne lučice, a katkad i te lučice još na biljci daju 'lažnu stabljiku' i listove. Umnaža se vegetativno, zračnim lučicama. Koristi se lukovica i zračne lučice.
Izvor:
ukupno: 71, aktivno: 5, neaktivno: 66
ADINA
AUTUMN BEAUTY
AUTUMN KEEPER
AVANTI
BANKO
BIANCA DI GIUGNO
BIANCA DI MAGGIO
BOSKO
BRATKO
BRAZDANSKI POGAČAR
BURGOS
CARLOS
CENTURION
COLUMBIA
CROCKETT
DAYTONA
Dubravski crveni
ELBRUS
ELECTRIC
FORUM
FRANZISCO
GLACIER
GOSTIVARSKI DOMAĆI, LUK KABA, VODENI LUK
HERCULES
HIELO
ICEPEARL
ISTARSKI LJUBIČASTI
ISTARSKI ŽUTI
KONAVLJANSKI
KUN
LEGEND
LORENZOS
MAKO
MANAS
MEDUSA
MERANTO
MUNDO
OPORTO RS
PACIFIC F1
PINNACLE
POMPEI
PTUJSKA RDEČA ČEBULA
RADAR
RAPSKI ŽUTI POGAČAR
RED BARON
RED BULL
REDWING
SAFRANE
SCHERPA F1
SEDONA
SIBIR
SLAVONSKI LJUBIČASTI
SREBRNJAK SKOPSKI
STUART
STUTTGARTER RIESEN
SUPERON
SWIFT
TALON
TAMARA
TARESCO
TERA
TROY
TUROPOLJSKI
VAQUERO
VARDARAC
VELASCO
VITÉZ
VUELTA
WHITE LISBON
ZITAUER CRVENI
ZITAUER GELBE