Sinonim: - | Engleski naziv: Lucerne | Latinski naziv: Medicago sativa L.
Lucerna se uzgaja na svim kontinentima, a od europskih zemalja najveći je proizođač Francuska. Za prehranu domaćih životinja može se koristiti u zelenom stanju ispašom i košnjom, kao sijeno, silažu i brašno.
Korijen je vretenast, prodire duboko u tlo (oko 5 m), no najveća masa nalazi se u oraničnom sloju (30 cm dubine). Češća košnja u godini zasnivanja lucerišta slabi razvoj korijenova sustava. Lucerna nakon svake košnje oblikuje nove stabljike. Do početka cvatnje ona je zeljasta, sočna, meka i ispunjena vodenasto-staklastom srži. Od cvatnje na dalje stabljika postaje sve grublja, a srž se suši, stišće i nastaje šupljina, zato se s košnjom ne smije zakasniti. List lucerne sastoji se od glavne lisne peteljke koja na vrhu završava listićima, a sa svake strane razvija još po jedan listić. Listići su slabo dlakavi, najčešće jajolikog oblika, ali mogu biti i eliptičnog, okruglastog, lancetastog itd. Lucerna je stranooplodna te jednim dijelom i samooplodna biljka. Plod je spiralno uvijena mahuna, a u njoj se nalazi do 10 sjemenki (najčešće pet). Masa 1 000 sjemenki iznosi 2 – 2,5 grama, a hektolitarska težina oko 75 – 80 kg.
Minimalna temperatura za klijanje kreće se između 1 i 2 °C, a optimalna između 25 – 30 °C. Mlade biljke stradavaju pri temperaturi od -5 °C, a u kasnijoj fazi razvoja otpornost na niske temperature povećava se do -15 °C.
Za rast i razvoj treba dosta svjetlosti, koju treba osigurati pravilnim sklopovima i dobrim rasporedom biljaka.
Lucerna je najosjetljivija na pomanjkanje vode u prvoj godini uzgoja jer joj korijenov sustav još nije prodro u dublje slojeve tla. U kasnijim godinama otpornost na sušu se povećava jer može koristiti vodu iz dubljih slojeva tla. Dobro reagira na navodnjavanje, no ne podnosi visoke podzemne vode.
Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim pjeskovito-glinastima ili glinasto-pjeskovitim tlima, umjereno vlažnim, slabo kisele, neutralne ili slabo bazične reakcije. Najbolja su tla černozem, s dovoljno vapna i fosfora i aluvijalna tla.
Loša tla potrebno je hidro- i agromelioracijama osposobiti za proizvodnju lucerne. Kiselim tlima treba dodati vapno, magnezij, molibden i bor uz dobru obradu. Manje kisela tla (pH 5,5 – 6,0) treba duboko orati na 40 – 45 cm i jače gnojiti stajskim i većim količinama mineralnih gnojiva.
Lucerna je višegodišnja kultura pa se na istoj površini uzgaja oko 4 do 6 godina. Najbolje predkulture su joj okopavine gnojene stajskim gnojivom i žitarice.
Ukoliko su lucerni predkulture strne žitarice ili druge rane kulture, potrebno je odmah nakon žetve tih kultura obaviti pliće oranje (na 10 cm dubine), zatim proći tanjuračom, drljačom i valjkom da bi se tlo usitnilo. U prvoj polovici kolovoza treba obaviti oranje na oko 20 cm dubine i potom ravnanje tla, a u jesen duboko oranje.
Pri planiranju gnojidbe za lucernu moramo imati na umu činjenicu da obradu tla izvodimo samo u zasnivanju, pa samo tom prilikom možemo oranični sloj potpuno opskrbiti potrebnim hranivima. Znači, pri zasnivanju lucerišta, ovisno o plodnosti tla, trebalo bi dati oko 50 kg/ha dušika (N), oko 250 – 300 kg/ha fosfora (P2O5) i 200 – 250 kg/ha kalija (K2O). Idućih godina uzgoja lucerne potrebno je u jesen nakon predzadnje košnje gnojiti 200 – 300 kg/ha kompleksnih gnojiva u kojima ima malo dušika, a više fosfora i kalija. Tada bi trebalo gnojiti sa oko 20 kg/ha dušika, oko 50 – 60 kg/ha fosfora i oko 80 g/ha kalija.
Lucerna se može sijati u jesen i u proljeće. Sjetvu treba obaviti dovoljno rano, u drugoj polovici kolovoza, da se mlade biljke što bolje razviju i zakorijene do nastupa zime. U proljetnoj sjetvi sije se krajem ožujka i početkom travnja da se biljke dovoljno razviju do ljeta, kada nastupa sušno razdoblje i visoke temperature. Sjetva se može obavljati ručno i specijalnim sijačicama za sitnosjemene kulture. Ove sijačice troše oko 15 kg sjemena/ha i postižu sklop oko 500 biljaka/m2. Razmak između redova treba biti 10 – 15 cm. Može se sijati u smjesama, ali ipak ju je najbolje sijati u čistoj kulturi.
Odmah nakon sjetve obavlja se valjanje. U mladom lucerištu vrlo je važno suzbijati korove jer će se u protivnome oni razviti bolje od lucerne i zagušiti ju. Drljanje se provodi poslije košnje. U sušnim razdobljima provodi se navodnjavanje.
Vijek trajanja može joj biti i do 7 godina. Koristi se za prehranu domaćih životinja (kosi se u početku cvatnje). Koristi se u obliku sijena (suši se na toplom zraku ili uz pomoć raznih uređaja), silaže i dehidriranjem, kada se postiže izvrsna kakvoća stočne hrane.
Izvor: Prof.dr.sc. M. Gagro; Industrijsko i krmno bilje; Zagreb, 1998.
Sinonim: puzava djetelina | Engleski naziv: White clover | Latinski naziv: Trifolium repens L.
Djetelina bijela je višegodišnja zeljasta biljka s razvijenim podzemnim i nadzemnim vriježem i poleglom stabljikom koja se zakorjenjuje na čvorovima. Dužina stabljike iznosi 5 – 30 (49) cm. Listovi imaju eliptične liske nazubljenog ruba i s peteljkama su dugi do 20 cm. Cvjetovi su bijeli, žučkastobijeli ili katkad ružičasti. Po 30 – 80 cvjetova skupljeno je u glavičaste, rahle cvati, promjera oko 2 cm. Mahuna je linearna, spljoštena, s 3 – 4 sjemenke koje su isprva žute, a kasnije smeđe boje. Biljka proizvede 1 000 – 10 000 sjemenki koje su klijave u tlu 2 – 3 godine. Masa 1 000 sjemenki je 0,50 – 0,75 grama.
Cvjeta u svibnju i lipnju. Visoko je vrijedna krma, s velikim udjelom bjelančevina i drugih aktivnih tvari i nakon cvjetanja. Fiksator je dušika u tlu. Bijela se djetelina može uzgajati na vlažnim travnjacima, u višegodišnjim krmnim kulturama, u vrtovima, voćnjacima i na ruderalnim staništima (uz putove, rijeke, po nasipima i sl.).
Izvor: Dr. sc. M. Knežević; Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore; Osijek, 2006.
Sinonim: - | Engleski naziv: Red clover | Latinski naziv: Trifolium pratense L.
Djetelina crvena najprije se koristila kao ljekovita biljka, a danas se uzgaja kao visoko cijenjena krmna kultura. Daje veoma kvalitetnu krmu i u tlu ostavlja oko 100 kg/ha dušika, što značajno popravlja strukturu tla i zato je jako dobra predkultura za većinu ratarskih kultura.
Korijen je vretenast, dobro razvijen, dobre usisne snage i prodire u tlo do dubine od 1,5 m, a u širinu i do pola metra. List se sastoji od glavne peteljke, na kojoj se razvijaju tri listića, jajolika oblika obrasla dlačicama. Stabljike narastu do 50 cm. Cvjetovi su skupljeni u glavicu crvene boje. Plod je mahuna u kojoj se nalazi jedna sjemenka. Masa 1 000 sjemenki teži oko 1,7 grama.
Odgovaraju joj nešto više proljetne temperature bez većih ljetnih vrućina. Otpornost na niske temperature ovisi o sortimentu, agrotehnici i načinu korištenja. Crvena djetelina ne smije biti previsoka kada ulazi u zimu, a mora skupiti dovoljno rezervnih hraniva u korijenu. Zato je treba pravodobno prestati kositi (košnja, ispaša). Dobro uspijeva na srednje teškim, zbijenim ali propusnim tlima. Odgovara joj slabo kisela reakcija tla.
Najbolje predkulture su joj okopavine gnojene stajskim gnojivom (krumpir, šećerna repa) i žitarice ako se crvena djetelina sije u jesen. Plodored joj iznosi 5 i više godina. Obrada tla ista je kao i za lucernu. Tlo mora biti usitnjeno i mrvičaste strukture. Gnojidbom je potrebno unijeti oko 50 kg/ha dušika, 150 kg/ha fosfora i 200 kg/ha kalija.
Najbolje je sijati čistu djetelinu i to u prvoj polovici rujna. Sjetva se obavlja ručno ili sijačicama na razmak od oko 12 – 14 cm te se obavlja drljanje laganim drljačama kako bi se sjeme pokrilo i nakon toga provodi se valjanje. Najbolje ju je sijati s talijanskim ljuljem i to 16 kg/ha crvene djeteline i 5 kg/ha talijanskog ljulja ili u kombinaciji s klupčastom oštricom (6 kg/ha) ili mačjim repkom (4 kg/ha).
Izvor: Prof.dr.sc. M. Gagro; Industrijsko i krmno bilje; Zagreb, 1998.
Sinonim: - | Engleski naziv: Crimson clover | Latinski naziv: Trifolium incarnatum L.
Djetelina inkarnatka je jednogodišnja vrsta. Može se sijati u ljetno-jesenskom roku, prezimljuje i koristi se slijedećeg proljeća u ožujku i lipnju kao odlična stočna zelena hrana. Prednost joj je što je vrlo pogodna za uzgoj u kombinaciji s jednogodišnjim krmnim kulturama. Upotrebljava se za zelenu gnojidbu na siromašnim zemljištima u voćnjacima, vidnogradima i sl.
Može izdržati temperaturu do -10 °C i odgovara joj pH tla od 5,5 – 7,5. Sije se u krajem ožujka i početkom travnja ili u jesen u rujnu s 28 – 30 kg/ha sjemena. Međuredni razmak iznosi 16 – 18 cm, a dubina sjetve 2 cm.
Izvor: Dr. B. Mišković; Krmno bilje; Beograd, 1986.
Sinonim: - | Engleski naziv: Persian clover | Latinski naziv: Trifolium resupinatum L.
Djetelina perzijska jedna je od pogodnijih vrsta za ishranu stoke u svježem stanju jer je vrlo sočna. Bogata je nektarom te odlična za pašu pčela. Osjetljiva je na niske temperature i ne podnosi jače mrazeve. Najviše joj odgovara pH tla 6 – 8.
Može se uzgajati kao ozimi ili jari usjev, kao naknadni ili postrni usjev te je pogodna za uzgoj za zelenu gojidbu. Može se uzgajati u monokulturi ili u smjesi s jednogodišnjim i višegodišnjim travama. U jesenjem roku može se sijati s talijanskim ljuljem ili u ljetnom roku sa sudnaskom travom. Bolje prinose daje kao ozima kultura.
Odlikuje se veoma brzom regenaracijom i daje 2 – 3 otkosa. Prinos svježe zelene mase iznosi približno 69 – 70 t/ha, sijena 13 – 15 t/ha, a sjemena 250 – 300 kg/ha.
Izvor: Dr. B. Mišković; Krmno bilje; Beograd, 1986.
Sinonim: - | Engleski naziv: Subterranean clover | Latinski naziv: Trifolium subterraneum L
Djetelina podzemna je jednogodišnja, brzorastuća vrsta djeteline. Posebnost ove vrste je geokarpija, što znači da djetelina sama zasijava svoje sjeme. Zbog ove prirodne osobine, koristi se kao višegodišnja biljka. Glede uvjeta za rast nije zahtjevna, pa raste i na 2000 m nadmorske visine. Pogodna je za proizvodnju krme, i to pogotovo za jesensku pašu. Zbog široko razvijenog korijenovog sustava tvori gusti travnati pokrov, a tlu postaje stalan izvor organske tvari. Preporučuje se prije svega za sjetvu u smjesama za siderat te u mješavinama s kojima rijetkom košnjom želimo spriječiti eroziju tla (u vinogradima i voćnjacima).
Sinonim: Križana djetelina | Engleski naziv: Alsike clover | Latinski naziv: Trifolium hybridum L.
Djetelina švedska je biljka hladnog i vlažnog podneblja. U usporedbi sa crvenom i bijelom djetelinom, švedska djetelina ima slabiju proizvodnu sposobnost i hranidbenu vrijednost. Unatoč tome, ovo je važna djetelina na vlažnim, teškim i slabijim tlima. Dobro podnosi niske temperature, pa je pogodna za sjetvu i na višim staništima. Obično je ne proizvodimo u čistoj kulturi, već je uključujemo u travne smjese s travama za sjetvu na teškim i vlažnim tlima.
Sinonim: roščićava svinduša | Engleski naziv: Birds foot trefoil | Latinski naziv: Lotus corniculatus L
Smiljkita roškasta višegodišnja je biljka visine 5 – 40 (60) cm. Stabljika je polegla ili se uzdiže. Listovi su sastavljeni od 5 duguljasto-jajolikih liski koje su na vrhu šiljaste. Dvije su liske sasvim uz stabljiku, a slične su palističima. Palističi su reducirani na kratke bodlje ili žljezdane kvržice. Cvjetovi su žuti, po 4 – 6 složeni u štitaste cvatove, na dugačkoj stapci. Mahune su linearne, duge oko 3 cm, složene u obliku zvijezde. Sjemenke su okruglasto-jajolike, smeđe do crvenkaste boje s crnim mrljama. Masa 1 000 sjemenki iznosi 2 grama. Cvjeta od svibnja do rujna ili čak listopada. Staniše su joj suhe livade i pašnjaci, lucerništa i djeteliništa te ruderalna staništa.
Izvor: Dr. sc. M. Knežević; Atlas korovne, ruderalne i travnjačke flore; Osijek, 2006.
ukupno: 19, aktivno: 12, neaktivno: 7
