Zaboravljena seoska gumna

Život se nekoć na selu nije mogao ni zamisliti bez gumna, posebice u dalmatinskom zaobalju te u Hercegovini, a ti objekti desetljećima propadaju jer se malo tko brine o njima. Prepušteni su zubu vremena te se čini kao da nikad nisu postojali. Gumna su se uglavnom gradila na uzvišenijim, brdašcima, uz pojate i štale, a ponegdje i u blizini obiteljskih kuća, gdje je ćarlijao vjetar i tijekom ljeta. Imale su ih uglavnom imućnije obitelji u selu, zaseoku.

Starija su gumna bila od nabijene zemlje, a novija popločena ili od cementa. Bila su prepoznatljiva po izgledu, drvenoj stožini, okruglom obliku; omeđeni grubo oblikovanim i isklesanim kamenjem. No gumna su godinama devastirana tako da su mnoga od njih ostala ne samo bez stožine nego i bez kamenova. Tako komentiraju težaci dodajući kako su se gumana sušilo i ljekovito bilje poput kadulje, a njihovoj blizini podizali stogovi slame i sijena, gradile poljske kućice.

Nekoć se život na selu nije mogao ni zamisliti bez gumna

Tvrde kako je gumno oduvijek bilo temelj težačkog življenja u selima, no ponegdje i u varošima, oko kojeg (i na kojem) se vrtio život. Najživlje je bilo ljeti kad se na njemu mlatilo i oko stožine vršilo žito konjima, magarcima, mazgama, ponegdje i volovima. Vršilo se tako što bi na razastrtu žitu gazila stoka. Naime na sredini gumna je bila drvena stožina u uspravnom položaju za čiji je gornji vrh bilo vezano čvrsto uže. Na drugom kraju užeta se drvenom kljukom zakačila stoka koja se u hodu okretala na oposum, tako da se uže namatalo oko stožine odnosno odmatalo od nje. Nakon vršidbe žito se vijalo drvenim lopatama bacajući ga uvis, nasuprot vjetru odnosno povjetarcu, pa je zrno padalo na pod, a pljeva odlijetala. To je poznato kao odvajanje žita od pljeve. Ratari su baš radi toga pazili kako bi svoje gumno izgradili na vjetrovitu mjestu. Žito se poslije toga prosijavalo na rešetu ili se pak 'kružilo' u čemu je i sito imalo svoju funkciju, te nakon toga bi se sušilo ako ne bi bilo kiše. Potom se spremalo u drvene hambare.

Na gumnu se nekada sušilo sijeno, u jesen perušao i runio kukuruz odnosno odvajao se klip od zrna, što je poznato kao 'runjenje' kukuruza. Tu se nizao i sušio duhan, a na njemu su se također sušile i smokve. U vrijeme jematve i grožđe se na gumnu stavljalo u hrpe te se ondje gnječilo u drvenim kacama, zatim su se moštom punile mješine kojima bi se tovarili magarci, mazge (mule), konji. Seljacima se činilo kako se u njihovu selu tijekom godine nije ništa ni dogodilo ako se to ne bi činilo na gumnu. Doimalo im se kako su gumna mirovala tijekom kasne jeseni, pa i zime, ali ona ni tada nisu ostajala pusta. Najčešći gosti su im bivale ptice u jatima čeprkajući pljevu i slamu tražeći hranu za preživljavanje. Katkada su ih posjećivali i stočari koji su iz stogova čupali, uzimali slamu i sijeno za stoku, a i lovci u potrazi za pticama, zečevima..., no gumna su danas ponegdje postala igrališta za djecu.

Gumna su imale imućnije težačke obitelji, a gradila su se na vjetrovitim mjestima

O funkciji gumna na selu stariji danas katkada pripovijedaju djeci kako bi potomci tek nešto doznali o životu svojih predaka. Ističu kako su se na gumnima igrala i pučka kola. Ondje su nastajale bajke, pučke priče, legende, a na gumnima su se priređivala i narodna sijela, a govorilo se i o tradiciji, ponašanju, svadbama. Stariji su, dakako, pričali i o pokladnim običajima, maškarama, maštovitiji i vještiji su kazivali pučke pjesme. Također su prepričavali dogodovštine s derneka, pa i o tome tko je koga nadmudrio ili prevario na tim pučkim manifestacijama dok bi se nešto prodavalo i kupovalo. Pričali su i o godišnjoj 'intradi', pa i o tome čija je kuća u selu veća, ljepša; koja je obitelj najbogatija. Djevojčice i dječaci su to sve pozorno slušali, takoreći upijali, a poslije i međusobno prepričavali.

Mnogi tvrde kako su se na gumnu zagledale cure i momci, a na njima se rađalo i umiralo. Na njima su se održavali skupovi ljudi, sastanci na kojima se birao glavar sela, a donosile su se i odluke značajne za selo. Sve je to bilo znakovito baš u bivšoj Poljičkoj Kneževini - u Zamosorju, zaleđu mora, ali i na Omiškoj rivijeri, odnosno u Gornjim Srednjim i Donjim Poljicima. I ribari su se okupljali na gumnu gdje su rasprostirali i sušili mreže na sohama, pleli, 'armali' popune te ih krpali; sušili parangale, pleli vrše. Na gumnu su žene često prele vunu, a tkalje pripravljale potku i osnovu za tkanje sukanaca, tepiha i torbi na tkalačkom stanu (krosnama), dok su muškarci i žene ondje pravili i opanke. S gumna je odjekivala i pučka pjesma, najčešće ganga, rera, ojkavica..., a tu se guslalo i diplilo te pjevalo uz gusle i diple, pučke instrumente.

Na gumnima se 'vrtio' život, igrala su se pučka kola; s njih je odjekivala pjesma...

Međutim novi društveni odnosi i nekoć brzi gospodarski razvitak gotovo su u korijenu promijenili sliku života na selu, posebice demografsku, koje je ostalo i bez gumna, magarca, vodenice, ručnog žrvnja; na kraju i gotovo bez djece i mladih ljudi. S novim razvojem industrije, graditeljske djelatnosti, industrijalizacije i elektrifikacije seljaci su postupno napuštali težačke poslove - zemlju, stoku, imanja...zaboravljajući i običaje, tradiciju, podrijetlo...Odlazili su u gradove gdje su mnogi ostajali nakon školovanja, urbanizirajući se, što je sve skupa utjecalo i na 'raskidanje narodnih običaja i načina života na selu', zaboravljanje tradicije. Tako je (iz)bljedila i slika identiteta sela, koje je postupno nestajalo s gumnima gubeći svoje sadržaje.

Sela su ostajala prazna i gotovo bez života. Život je nažalost 'umirao' i na poljima, a i gumna su opustjela. Zarasla su u korov, drač i kupinu. Ti su objekti, kao spomenici materijalne kulture o protjecanju života na selu, dakako i kao svjedoci o djelatnosti nekadašnjih pučkih graditelja, te oblikovanju odgovarajućeg prostora, nestajali. Gumna su ipak gdjegdje ostali kao svjedoci nekadašnje ruralne krvotočne civilizacije, dakako i kao značajan etnografski segment pučkog graditeljstva, dakako i ukupne baštine, iako su davno postala objektima rušenja zbog nebrige čovjeka, prvenstveno njihovih vlasnika. Čini se kao da ih je 'progutala' neka posve druga civilizacija, no upitno je hoće li se ikad više obnoviti i konzervirati ti objekti, primjerice u sklopu najavljenog projekta o ruralnom razvoju Zagore.

Čini se kako je gumna 'progutala' neka druga civilizacija

Ipak su sačuvana tek neka gumna u brdskim selima, uglavnom u bivšoj Poljičkoj Kneževini te u Cetinskom kraju, dakako u cijelom Zabiokovlju - na području Šestanovca, Zagvozda, Vrgoračkog i Imotskog kraja, u kaštelanskom, trogirskom, šibenskom i zadarskom zaleđu te u dijelu Hercegovine. Ponegdje su tek puka sastajališta etno-skupina, članova KUD-ova, guslara, diplara, plesača, reraša, gangaša, mješovitih zborova... Na njima se snimi kakav kadar 'dokumentarca', a neka od njih još predstavljaju izvorni, slikoviti motiv za scenografiju kakve pučke drame. Gumna ponegdje predstavljaju i izazov za turiste, primjerice u Gardunu ponad Grada Trilja gdje su snimljeni kadrovi Gotovčeve opere 'Ero s onoga svijeta' te u Poljičkoj Kneževini, objekt fotografa i video-snimatelja, ili bivaju pogodnije mjesto za štafelaj slikara, doduše rijetkih.

Problem je u tome što su gumna, nažalost, zaboravljena gotovo izbrisana i iz memorije starijih, te što propadaju pa će potomci reći kako ti objekti nikad nisu ni postojali. Doima se kako im se ne okreću ni stručnjaci poput enologa, etnografa, arheologa, konzervatora, povjesničara, arhitekata, graditelja... Rastače ih erozija, uništava ljudska ruka, ali ne ona koja ih je sagradila, makar je riječ o jednoj prohujaloj civilizaciji vezanoj za ruralni život, a po gumnima je selo oduvijek bilo prepoznatljivo te su sastavnica tradicijske kulture, povijesti, etno-baštine, dakako ruralnog života i naslijeđa. Čini se kako o tom segmentu tradicijske arhitekture još nitko nije napisao i objavio nikakav uradak niti video-zapis?

Gumna istražiti, evidentirati, revalorizirati, konzervirati, zaštititi...

Budući naraštaji će pomisliti kako su gumna samo izmišljeni objekti iako su oni po nekima ipak imali iznimno značajno mjesto u lancu civilizacija navedenog područja. Zato mnogi pitaju zašto se onda gumna ne bi barem mogla istražiti, evidentirati, revalorizirati, konzervirati, zaštititi od daljnjeg rastakanja, tim više što su imali značajno mjesto u ruralnom razvoju, a nekoć su imali višenamjensku uporabu? Zašto ih onda ne tretirati i kao dopunu ponude seoskog turizma?

Autor: Nedjeljko Musulin