Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Životinjski svijet Amfore
  • 12.08.2013.

Tajni život u utrobi Biokova

Dokazano je kako je Amfora najdublja jama na Biokovu, ali ujedno i najatraktivnija za speleologe istraživače. Njenim posjetiteljima, gostima preporučuje se hodanje samo uz pomoć stručnih vodiča. Zaposlenicima na odašiljaču HRT-a na samom vrhu te planine, Svetom Juri na 1762 metra nad morem, najteže je tijekom zime kad vijavica i snjegovi zametu prilaze i sve biokovske staze uslijed čega ni Slavoncu Đuri s obitelji nije bilo lako

  • 3.031
  • 274
  • 0

Biokovo je, ističu poznavatelji, najprivlačnija primorska planina ne samo u Dalmaciji, s vrhom Svetim Jurom na 1762 metra nad morem, koja nudi užitak svakom posjetitelju, samo ako ju poštuje. Posjećuju je planinari i rekreativci, ali je oduvijek privlačila i znanstvenike, speleologe. Na Biokovu je ne tako davno bila još jedna ekspedicija istražujući Amforu, najdublju jamu te planine (788 metara). Organiziralo ju je Hrvatsko speleološko društvo iz Zagreba u suradnji s upravom Parka prirode «Biokovo» iz Makarske te s hrvatskim speleološkim klubovima. Cilj je bio proučiti novu vrstu špiljskog skokuna, a čiji je jedini primjerak pronađen u Amfori još 2001. godine.

Amfora najdublja jama na Biokovu i najatraktivnija za speleologe istraživače

«No ulaz u jamu Amforu nedaleko od vrha Svetog Jure pronašli su članovi Speleološko-alpinističkog kluba «Ekstrem» iz Makarske 1998. godine. Od 1998. do 2002., Amfora je istražena do dubine 788 metara. Biologinja Jana Bewdek je pronašla i zanimljiv primjerak skokuna. Budući da ni jedan biolog u Hrvatskoj, do naše ekspedicije, nije proučavao skokuna, pronalazak prvog primjerka ostao je nezamijećen. Životinjica je zajedno s drugim biološkim materijalom pohranjena u zbirci Hrvatskog biospeleološkog društva», riječi su dipl. inž. Marka Lukića, voditelja ekspedicije. Voli reći kako mu se biospeleologija gotovo zavukla pod kožu zahvaljujući mnoštvu posjeta Biokovu pa je u svom diplomskom radu na fakultetu odlučio obraditi upravo planinu Biokovo. Opredijelio se za skupinu skokuna, koju dotad u Hrvatskoj nitko nije podrobnije proučavao. Među problemima s kojima se suočio u istraživanju, kaže, bilo nepostojanje ključeva za određivanje vrsta. Također objašnjava kako je imao stanovitih problema zbog pomanjkanja stručne literature, nepoznavanja metodologije proučavanja, nedovoljne istraženosti podzemnih skokuna te nepostojanje stručnog mentora koji se bavi skokunima.

Tvrdi kako je Amfora jedna od najnepristupačnijih špilja odnosno jama u Hrvatskoj, osobito njezini dublji dijelovi kojima se kroz uske meandre spušta u dubinu. Ulaz u jamu je visok oko šest, a širok osam metara. Ulazna vertikala je dugačka oko 73 metra, isprekidana s četiri police. Završava dvoranom dimenzija 30 x 16 metara. Na jugozapadnoj strani te dvorane postoji otvor vertikale koja završava nakon 20 metara, dok na njezinoj sjevernoj strani je skok od 7,5 metara koji vodi u manju dvoranu. Tako Amforu opisuje Marko Lukić, dodajući kako se u jugoistočnom dijelu manje dvorane, na dubini 91 metar, nalazi prolaz na samom podu duljine četiri metra gdje se osjeća jako strujanje zraka.

Amfora stanište i podzemnih skokuna

«U jednoj istraživačkoj ekspediciji (ekipi) sudjelovali su i članovi HBSD-a Jana Bedek i Branko Jalžić, iz SO PDS «Velebit» Irena Cesarec, Aleksandar Adeljan, Ena Vrbek, Marija Bašić i Loris Redovniković, iz SO «Mosor» Goran Rnjak te iz SAH «Ekstrem» Makarska Toni Turšić i Matko Ravlić. Najprije smo se spustili u špilju na 200 metara dubine u potrazi za skokunom, zatim na 350 metara, postavljajući mamce u blizini hidropetrika. Riječ je o mjestu u podzemlju na kojem se pojavljuje stalni vodni tok u obliku filma i koji stalno curi preko stijene. Naseljavaju ga organizmi prilagođeni stalnom toku vode. U špilju smo ponijeli marmelade, meda, kore od banane, jabuke, svježi krastavaca, koru drveta, trule jetrice i trulog voća, koje smo razmazali po stijenama u blizini vode», opisuje Marko Lukić tek epizodni istraživački zahvat u Amfori na dubini od 350 metara.

Ističe kako je Branko Jalžić, zvani Bančo, na toj dubini postavio sigurno odmorište, dok su se članovi ekspedicije spustili dublje još desetak metara u uski kanal, baš gdje je tekao potočić čiste vode. Na hidropetriku pozornost mu je privukao jedan kornjaš Radziella styx. Dok ga je promatrao kako je šetao kroz tanki film vode po stijeni, vidio je kako se životinjica susreće s organizmima koji se također bore s tekućom vodom. «To je upravo bio traženi skokun. Čim ga je Bančo pronašao, glasno je oduševljen povikao, njegovoj radosti nije bilo kraja. Kao da je cijelom špiljom odjekivao eho njegova glasa. Tada sam morao uhvatiti skokuna i staviti ga u odgovarajuću staklenku», ushićeno će Lukić.

Skokuni u njedrima Biokova izazov istraživačima

Dodaje kako su se članovi speleološke ekspedicije opet spustili u Amforu, na čak 437 metara dubine u smjeru zapada pruža se pukotinski kanal duljine oko 9,5 metara nakon čega se zavija u smjeru sjeveroistoka te se zadržava u smjeru do 614 metara. Uski meandar između 437 i 475 metara dubine je dio jame Amfora koji je itekako zahtjevan za transport opreme. Zatim se kanal nešto proširuje te se spušta nizom malih vertikala čak do oko 570 metara dubine. Tu kanal postupno prelazi u vertikalu široku 35 metara, koji završava prostornom policom. Međutim skokom od deset metara dolazi se na malu policu u vertikali na dubini od 614 metara, mjesto do kojeg se Amfora istražila 2001. godine. Inž. Lukić također ističe kako je njegova ekspedicija, nekoliko godina poslije, točnije 2008., pronašla još dva skokuna i na svakom dubljem metru špiljskog objekta bilo ih je najviše na hidropetriku. Već tada je postalo jasno kako je istraživačka ekspedicija postigla postavljeni cilj odnosno da je uspjela. Pronađeno je još nekoliko primjeraka ine vrste skokuna i pijavica, što se i očekivalo na tolikoj dubini pod zemljom. «Nakon znanstvenog opisa tih primjeraka skokuna u Parizu, Biokovo je i službeno dobilo dva nova endema», zaključio je Marko Lukić, iznimno zadovoljan i najnovijim istraživačkim uspjehom.

Slavoncu Đuri iz Tovarnika nije bilo lako na vrhu Biokova

Đuro Hazdić iz Tovarnika u ravnoj Slavoniji, više godina je s obitelji živio na vrhu Biokova (Sv. Jure), 1762 metara nad morem, održavajući odašiljač Zagrebačke televizije. Riječ je o prvom Slavoncu koji je radio i s obitelji živio na vrhu najviše dalmatinsko-primorske planine, ujedno i na najvišem kamenom krovu Dalmacije. Tu je dobro osjetio i sva godišnja doba, sve ćudi prirode i nevere - magle, kiše, vjetrove, snjegove, te se naslušao gromova, zavijanje vukova. Do srži kostiju je osjetio klimu surovog podneblja biokovskog masiva, ali i sve draži koje pruža ta planina.

»Ovdje se broje zime, a ne godine. Zima ovdje traje oko jedanaest mjeseci. Obično su najljepši dani od kraja lipnja do kraja srpnja. Tih je tridesetak dana je sunčano, toplo, bez magle, snijega, kiše i jakih vjetrova. Ostali su mjeseci magloviti, oblačni, kišoviti, snježni, vjetroviti, studeni; surovi pa i ljudske živote odnose«, govorio je je Đuro Hazdić, ističući kako je teško živjeti na planini, odvojen od svijeta. Đurino prebivalište (stanuje u prostorima odašiljača), udaljeno od Makarske oko 36 kilometara. Uvjerili smo se kako je cesta asfaltirana, ali je prilično uska i krividava s mnoštvom oštrih okuka ne samo preko Staze nego i od zaravni do vrh Svetog Jure, kako bi se njome mogla kretati veća, šira i dulja vozila.

»Sa mnom su moja žena Manda i najmlađe dijete, dok su dvije djevojčice u Tovarniku, gdje pohađaju školu. Teško je ovdje živjeti. Da bismo došli do komada kruha, litre mlijeka, kilograma mesa, povrća, voća, deterdženta, moramo odlaziti u Makarsku gdje su nam najbliže prodavaonice, a problem je teži zato što nema nikakve prometne veze odnosno prijevoznog sredstva. Stoga često pješačimo planinskim, kozjim stazama biokovskim vrletima«, tvrdi Đuro Hazdić. Najteže im je zimi kad snijeg na Sv. Juri bude dubok i s nanosima oko 8 metara, jer nema ni žičare od Makarske do vrha Sv. Jure, niti do ijednog vrha te planine, gdje bi se helikopter inače mogao spustiti na zaravni podno odašiljača.

Na biokovskom odašiljaču je najteže zimi kad vijavica zamete prilaze i sve planinske staze

»Proteklih godina, posebno kad bi snijeg ovdje napadao visine i više od osam i pol metara, često sam odlazila kupovati hranu u Makarsku kamo sam pješačila do dva sata. U trajnom sjećanju ostatao mi je jedan zimski iznimno studeni dan kad sam išla u Makarsku po lijek za dijete. Gazila sam duboki snijeg i više od dvadeset kilometara da bih se nakon toga slučajno ukrcala u neko vozilo, koje me je dovezlo do Makarske. Iste muke su me pratile dok sam se penjala do vrha Biokova, do odašiljača Hrvatske televizije«, nerado nam je pričala Đurina supruga Manda. Njezin muž Đuro je po zanimanju KV-stolar koji je održavao objekt na vrhu Biokova, a češće je i dežurao. Rekao nam je kako su mu ponudili posao na odašiljaču Tovarnik. Prihvatio ga je te s obitelji napustio vrh Biokova nakon toliko godina.

Doznali smo kako u Tovarniku radi isti posao kao i na vrhu Biokova, ali mu je neusporedivo lakše u ravnoj pitomoj Slavoniji, dakako i bolje, tim više što živi sa svojom cijelom obitelji. I njegova supruga Manda je priželjkivala napuštanje Biokova, unatoč čarima te planine, dakako i mirisnom krajobrazu uslijed ljekovitih trava, muflona i divokoza koje je svakodnevno gledala na kamenom krovu Dalmacije. Oboje su nam iskreno rekli kako su se rijetko kad sastajali s ljudima na Makarskoj rivijeri dok su bili na vrhu Sv. Jure, te da su i tiskovine neredovito čitali. U šali bi rekli kako bi im se znalo dogoditi da čovjeka vide nakon četiri mjeseca, ne računajući ljude odnosno kolege s kojima su bili na odašiljaču. Samo su pratili tv-program, no isticali su kako se osjećaju da su odvojeni od svijeta, kulture i civilizacije. Kad bi se učinio lijep, sunčan nemaglovit dan radu bi gledali Italiju, dalmatinske otoke Imotski, Makarsku rivijeru te bi tada bili najzadovoljniji. S vrha Biokova bi lijepo vidjeli i bosanske planine,što je bilo atraktivno i za sve domaće i strane turiste, osobito za planinare, alpiniste, ljubitelje penjanja...

Žičara Makarska-Biokovo bi itekako pridonijela ruralno-planinskom turizmu

Kad bi se postavila žičara od Makarske do vrha Biokova, o čemu se govori desetljećima, Sveti Jure bi na toj planini bio najprivlačniji zbog svoje atraktivnosti. Na vrhu Biokova bi se lakše i sigurnije živjelo, a i ruralno-planinski turizam bi uvelike pridonio ne samo razvoju Makarske rivijere i Zabiokovlju, nego i Splitsko-dalmatinskoj županji, dakako i cijeloj Hrvatskoj.


Tagovi

Turizam Istraživači Amfora Biokovo

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Priroda je umjetnica sama po sebi, ali ne treba zanemariti ni kreativnost ljudi koji u njoj vide podlogu za svoja umjetnička djela. Bilo da se radi o zanimljivim instalacijama ili običnoj uličnoj umjetnosti, prizori poput ovih na fotografij... Više [+]