Suveniri od kamena dopuna seoskog turizma

Čini se kako se mladi ljudi u dalmatinskom zaleđu, osim seoskog turizma, ipak odlučuju za kamenoklesarstvo, jedan od najstarijih plemenitih zanata pa tako mnogi potomci nastavljaju tradiciju svojih predaka. Manje-više raspoređeni su na cijelom prostoru dalmatinskog zaleđa, od kojih je ipak najviše u Cetinskom kraju (Hrvace) te na imotskom i u cijeloj omiškoj zagori, a na razini Dalmacije u okolici Trogira te na otoku Braču u Pučišću gdje djeluje i tradicionalna Kamenoklesarska škola gotovo od početka minulog stoljeća (1906.), koja je od samog početka djelovanja bila izdašnim rasadnikom vrsnih majstora kamenoklesara.

No, sve govori kako su Bračani oplemenili kamen. Klesare nazivaju škarpelinima o kojima se i pjesme pišu i pjevaju. Vole reći kako se kamen bere poput plodova, dok Pučišćani ističu kako kamen za njih plod koji ih je othranio, dodajući kako već stoljećima žive od kamena. Inače Kamenoklesarska škola u Pučišću se održala unatoč nemiloj recesiji koja ruši sve pred sobom, njegujući dugogodišnju tradiciju te obrazujući mlade ljude i sa šireg područja Dalmacije. Izazovna je i za buduće mlade meštre kamenoklesare iz BiH, primjerice iz Rame, Tomislavgrada, okolice Dubrovnika..., koji se u njoj usvajaju potrebno, gotovo vrhunsko znanje u obradi kamena.

Inače, poznato je kako su najveći kamenoklesari ponikli baš u toj stručnoj školi, vrsni majstori koji su i nekoć radili mnoge građevine ne samo u Lijepoj našoj, nego i izvan nje, kojima se i danas dive pokoljenja. Kažu kako i među njima ima mladih stručnjaka koji mogu obnoviti djela svojih predaka, podignuta i prije više stotina godina. Podsjetimo kako su majstori kamenoklesarske radionice iz Pučišća obnavljali, primjerice Zagrebačku katedralu, Šibensku katedralu...Naime, vađenje kamena u kamenolomima, klesanje, rezbarenje i ugradnja arhitektonsko-građevnog kamena u zdanja, predstavlja dugogodišnju tradiciju tog mjesta, inače otoka Brača koji je oduvijek bio izvor visokokvalitetnog kamena za izgradnju poznatih objekata, spomenika, zgrada poput Dioklecijanove palače u gradu podno Marjana.

Kamenoklasarska škola u Pučišću rasadnik vrsnih kamenoklesara

Naime, u sinjskom kraju je već desetljećima najpoznatija kamenoklesarska radionica na predjelu Turjaka, čiji je vlasnik klesar Ante Blajić, a u Prološcu kod Imotskog braće Marušić. Doduše ima i starijih radionica takve namjene primjerice u Zabiokovlju, ali se u njima već odavno ne čuje zveckanje alata niti udaranje čekića u špicu. Naime, u navedenim kamenoklesarskim radionicama u cetinskom i imotskom podneblju zaposleno i nekoliko vrsnih majstora i klesara. Iako su godinama stisnuti iznimno teškom gospodarskom krizom, kažu kako ipak imaju budućnost.

Osim kamenih elemenata odnosnog odnosno građevinskog materijala za kuće, crkve i zvonike, kapele, grobnice, mostove, ceste...., u njihovim se radionicama od kamena izrađuju i spomen-ploče, biste, kipovi i suveniri različitih dimenzija i kao dopuna seoskog turizma. Kamenoklesari u šali vole reći kako je njihov 'život u kamenu' poručujući kako čekić, špica i dlijeto nikome ne mogu biti zadovoljni da se stekne imutak tim više što je to kruh tvrde kore pa ga mladi ipak obilaze u širokom luku.

No kamenoklesarska radionica Ante Blajića jedina je tvrtka za ručnu izradu i strojnu obradu kamena u Cetinskom kraju te jedna od rijetkih u Dalmaciji, koja je godinama djelovala u podrumu jedne stare kamene kuće u alkarskom gradu kod Kamička podno sinjske Tvrđave, zatim je izmještena na jugozapdni rub Sinjskog polja, u Turjacima, tik uz dionicu državne ceste Masle-Trilj, udaljena tek nekih 15-ak kilometara od auto-ceste u Dugopolju te znatno manje od brze ceste Split-Sinj. Vrlo star zanat, gotovo koliko je staro i ljudsko društvo, zahtijeva znanje, veliku umješnost i napor pa ga mladi, po riječima mnogim majstora kamenoklesara, uporno izbjegavaju opredjeljujući se za lakša, unosnija zanimanja. Blajić kaže kako je kamen klesao i obrađivao gotovo od djetinjstva te da je počeo najosnovnijim ručnim alatom - čekićem, špicom i dlijetom urezujući i slova na nadgrobnim spomenicima.

Osnovni alat kamenoklesara - čekić, špica, dlijeto...

«Nije bilo strojeva pa sam ručno i zalijevao kamene ploče. Taj je posao bio iznimno težak i zahtijevan, a radionica u podrumu kuće te sam izgubio zdravlje radeći godinama u zagušljivu prostoru. Dodatni je problem bio u tome što se nije moglo zaraditi iako je bila gotovo neznatna konkurencija. Stare vlasti su mi razrezale golemi porez i socijalna davanja te mi nisu dale zaraditi, nego me godinama novčano isisavale i uništavale. Bojale su se da se ne obogatim, a sličnoj situaciji bili su situaciji i mnogi obrtnici. Srećom vlast je u novoj državi Hrvatskoj mnogo susretljivija i uviđavnija prema privatnoj inicijativi. To se vidi i po sadašnjoj stimulativnoj poreznoj politici. Zato sam proširio djelatnost te sad raspolažem visokom i suvremenom tehnologijom rada, odgovarajućom opremom te dobrim stručnjacima i meštrima svoga zanata. Iz toga proizlazi i izvrsna kvaliteta, a moji proizvodi su poznati ne samo na hrvatskom, nego i na talijanskom pa čak i njemačkom tržištu. Osim kamenoklesarskih i kiparskih poslova, bavim se i građevinarstvom, arhitektonskim projektiranjem i svakom drugom obradom kamena svih mogućih vrsta. Uspješno radim kamene kipove po sjećanju, ali znatno lakše kad imam fotografiju ili ako naručitelj pozira. Uspješnost našega posla u radionici ocjenjuje svatko ponaosob pa nikad ne tražim da bilo tko plati prije nego posao obavljen u potpunosti te mušterija zadovoljna», ističe Ante Blajić.

Suveniri od kamena kao dopuna seoskog turizma

Godinama je u Blajićevoj radionici radilo 10-ak majstora kamenoklesara i radnika, no broj zaposlenika se tijekom minulih godina znatno smanjio čemu je uvelike pridonijela iznimno teška gospodarska kriza. Ali kamenoklesarima na ruku često nisu išle ni cijene sirovine niti cijene prijevoza. Kažu kako im je obrada kamena još najjeftinija iako im je svakim danom sve teže doći do iskusna meštra. Vele kako im ni zarada nije dobra, niti približna onoj do početka recesije, kompletne situacije u branši i općenito u društvu. Majstor Blajić dodaje kako je u svojoj radionici imao klesara koji bi upropastili kamen i oštetili alat ili stroj, pa bi snosili novčane i ine posljedice. Tijekom nemirne zbilje minulog Domovinskog rata taj je sinjski kamenoklesar teško transportirao kamene blokove iz unutrašnjosti zemlje pa ga je češće nabavljao iz Italije što mu je dodatno poskupjelo proizvodnju. Inače, u Blajićeva je kamenoklesarska radionica nadaleko poznata i po izradbi pokućstva u kamenu, kamenih vaza za cvijeće, kamenih kutijica za nakit, stolova i stolica, kipova za reljefe i svodove, različitih suvenira također od kamene, a sada je reducirala mnoge proizvodne programe.

«Izrađivali smo sve što je bilo potrebno bogato opremljenoj obiteljskoj kući, crkvama, kapelama, samostanima, restoranima, hotelima, vikendicama, bazenima i drugim stambenim objektima. I to sam sve radio po želji naručitelja. Ponosim se svime što su majstori napravili u mojoj kamenoklesarskoj radionici i plasirali na tržište», ističe umirovljeni kamenoklesar Ante Blajić, a sadašnji šef radionice za strojnu obradu kamena Alkasin Mario Čelik dodaje: « Ponosimo se i na jedan objekt u Makarskoj koji smo obložili kamenom u interijeru i eksterijeru. Također smo završili i velik posao u Trilju, gradu na Cetini, gdje smo jedan motel obložili kamenom. Sada u radionici nema toliko posla u kojoj je zaposlen samo jedan meštar. Nadam se kako ćemo posla i zaposlenika imati znatno više kad procvjetaju gospodarske inicijative i kupci naručitelji budu imućniji, dakako kad gospodarska kriza ne bude toliko jaka kao sada - u društvu i državi, i vjerojatno, kad Hrvatska uđe u Europsku uniju.»

Kamenoklesarske radionice u Turjacima i Prološcu izrađuju i suvenire u kamenu

No kamenoklesarska radionica «Maršić» u Donjem Prološcu s devet zaposlenih, čiji su vlasnici Stjepan i Milan Maršić Kubala, ipak uspješno posluje više od dvadeset godina. U njoj vješti i potvrđeni majstori na strojevima izrađuju predmete od jablaničkog i bračkog kamena. Ovih dana smo ih zatekli kako strojno pile kamene gromade te izrađuju, bruse spomen-obilježje poginulima u Domovinskom ratu. Maršić Kubala ističe kako su u njegovoj i bratovoj radionici zaposleni mahom vrhunski majstori od kojih je većina završila Kamenoklesarsku školu u Pučišću na otoku Braču, a među njima je i stariji sin mu Petar.

Iz Prološca su otišla njihova mnoga djela - kompletne obiteljske grobnice, nadgrobni spomenici, spomen-obilježja, crkveni oltari, a tamošnji majstori su radili i na obnovi i gradnji crkava, kapela, župnih kuća, samostana, obiteljskih kuća, stambenih zgrada, vikendica, hotela, pršutana, mostova fontana, restorana, bazena, čatrnja, cesta, dvorišta, trgova, škola, muzeja, igrališta...Tu se još izrađuju i primjerci kamenog namještaja, kipovi i vaze od kamena, uglavnom po narudžbi. «Posla ima, ali smo ga ne tako davno imalo znatno više te smo ga protegnuli na šire područje Dalmacije i susjedne Bosne i Hercegovine. U našoj radionici doista rade izvrsni majstori kamenoresci, pravi umjetnici svoga zanata, koji mogu napraviti sve što čovjek zamisli, skicira, naslika, fotografira, ili po sjećanju», kaže Milan Maršić.

Tvrdi kako tvrtka redovito podmiruje sve obveze prema državnim institucijama, a nisu rijetke ni humanitarne donacija. Kubala se ponosi i time što svojim radnicima redovito isplaćuje plaće svakog prvog u mjesecu. Dodaje kako je prosječna neto plaća u iznosu od 5000 do 7,5 tisuća kuna mjesečno. Mladi kamenorezac Petar Maršić i njegov otac, te stric Milan, kao i Stjepan, ističu da radnici ne bježe iz radionice nego im dolaze novi, što dovoljno govori koliko su zadovoljni njihovi zaposlenici. Doznali smo kako je Petar završio Kamenoklesarsku školu u Pučišću, jedinstvenoj takve vrste u Hrvatskoj, koja je nadaleko poznata ne samo po obrazovanju vrsnih majstora nego i zbog novih remek-djela, kako je to nekad bilo u Svinišću i okolici gdje je ponikao glasoviti hrvatski renesansni kipar svjetskog glasa, Ivan Duknović, čije je i ime i djelo itekako vezano za UNESC-ov grad Trogir.

Hrvatski renesansni kipar Ivan Duknović uzor mladim kamenorescima

«Sada nam je svima lakše raditi jer smo nedavno, u sklopu razvojnog projekta poduzetništva novim strojevima obnovili potrebnu tehnologiju. To redovito činimo nakon izvjesnog vremena, ustvari kad god možemo, kako bismo opstali na tržištu pa se ne bojimo nikakve recesije. Država nam ne daje nikakve poticaje niti nas prati ijedna banka, nemamo nikakvih kredita niti smo ikome dužni ijednu lipu. Moramo samo raditi, graditi i širiti kapacitete radionice i zapošljavati nove radnike, ići naprijed i biti profitabilni», najavljuju Maršići. Rekoše da se ne bave nikakvim trgovačkim poslovima ističući kako mogu napredovati u poslovanju samo i isključivo u kamenorezačkom poslu. Smatraju da više ne mogu ostati u postojećem skučenom prostoru gdje rade više od 22 godine. Tvrde kako su uslijed toga morali odbiti više narudžbi. Ocjenjuju da će i u buduće imati posla jer se svake godine sve više obnavljaju stare kuće i naselja (zaseoke) ne samo diljem Dalmatinske zagore te ih ponegdje i u eko-etno sela za potrebe ruralnog, odnosno kulturnog i agro-turizma.

«Jedini problem je što na cijelom području Općine Proložac nema poduzetničke zone pa ne možemo izmjestiti našu radionicu iz naselja, urbane sredine. To bi i te kako bilo pravo rješenje za nas male poduzetnike. Ovako smo primorani ostati ovdje i širiti se na površini tek nekih 900 ili 1000 metara četvornih. U planirani izgradnju novog pogona planirali smo uložiti velika sredstva, kao i kupnju novih strojeva, ali i dalje će ostati problem vezan za izmještanje kamenoklesarske radionice. Našim susjedima će i dalje smetati buka strojeva i kamena prašina iz naše radionice, a i okoliš se onečišćuje. No, mi moramo raditi i živjeti, a sve bi moglo biti drukčije kad bi naša općina imala gospodarsku zonu gdje bismo kupili zemljište te u njoj izgradili neusporedivo veći objekt. U njemu bismo zaposlili i znatno više radnika pa bi svima bilo bolje - nama vlasnicima, općini, državi, obiteljima», uvjerava nas Milan Maršić.

Kamenoklesarstvo u službi uređenja eko-etno naselja i obnovi tvrđava

U općinskoj upravi Proložac kažu kako je planirana izgradnja radne zone odnosno vjetroparka na sjevernoj strani te općine. «Javljali su nam se zainteresirani investitori. Prije nekoliko godina postavljena je mjerna stanica HEP-a na terenu između zaselaka Mandići i Matići u Prološcu Gornjem. Pokusna mjerenja idu u prilog opravdanosti investicije, pa je ostvarenje tog projekta samo pitanje dana. Od njega će najveću korist imati Imotski kraj, posebice lijevo zaobalje rijeke Vrljike, kao i poduzetničke zone na tom području kada budu u funkciji», ocjenjuje Lasić.

Autor: Nedjeljko Musulin