Stare fotografije, kutijice, lule, preše, avani - turistički suveniri

Država je nekoć imala glavnu riječ u proizvodnji duhana, posebice Austro-Ugarska koja je strogo vodila računa gdje se duhan mogao saditi te u kojim količinama. Koliko je ta bivša država brinula o duhanu, i kao značajnoj poljoprivrednoj djelatnosti u Zagori i Hercegovini, i danas svjedoče dobro uščuvane kamene zgrade za otkup duhana, odnosno duhanske stanice i skladišta, primjerice u Sinju, Imotskom, Vrgorcu..., prenamijenjene u ine svrhe. U nekima od njih su postavljeni etno-zbirke i muzeji o povijesti uzgoja duhana na tom prostoru gdje su izložene i stare fotografije spomenutih zgrada, lule od različita materijala, preše i avani, kutije, pribor, kantari... i kao turistički suveniri. Najstariji pušači ističu kako je bila nadaleko poznata kvaliteta imotskog i hercegovačkog duhana, koji se obilno uzgajao i na vrgoračkom i sinjskom području.

Kamene zgrade u Imotskom... kao svjedoci duhanskih stanica iz doba Austrije

Dokumenti iz Dubrovačkog arhiva svjedoče kako su Dubrovčani uveli monopol na duhansku proizvodnju još u 18. stoljeću odnosno 1776. godine ustanovivši kako se duhan krijumčario s područja Dalmacije i Hercegovine, te da se taj proizvod unosio u njihov grad i tamo prodavao. Taj podatak govori kako se duhan u Zagori i Hercegovini uzgajao i proizvodio i prije no što je Austrija zavladala tim prostorima. Ali nije isključena mogućnost da su kulturu uzgoja duhana donijet u te krajeve Mlečani pod čijom je vlašću tada bila Dalmacija. Zapisano je kako je Austrija primjerice na imotskom području počela saditi duhan 1884. Četiri godine poslije (1888.) u Imotskom je izgrađeno prvo skladište duhana kako bi, nakon nekoliko godina, bilo podignuto drugo, treće i četvrto skladište - sve kamene zgrade. Istodobno je izgrađena još jedna kamena zgrada u kojoj su bili smješteni uredi, kao i zgrada u kojoj je nedavno, nakon što je obnovljena i prilagođena, smješten Zavičajni muzej Grada Imotskog. Riječ je o čvrstoj zgradi koja je prvotno bila namijenjena za menzu odnosno restoran za radnike koji su bili zaposleni u tamošnjoj duhanskoj industriji. To nam je ovih dana potvrdila i prof. Snježana Tonković, bivša ravnateljica Zavičajnog muzeja Grada Imotskog, koja je godinama proučavala i istraživala uzgoj i obradu duhana u Gradu na Gori i okolici.

«Prema podatku od 1903. u skladištima duhana u Imotskom je bilo zaposleno 250 ljudi, od kojih 180 žena i 70 muškaraca. Otkupna duhanska stanica je u tom gradu bila najpoznatija u Dalmaciji, dok je istodobno u Rovinju u doba Austrije radila tvornica duhana, u kojoj je bilo zaposleno 500 radnika. U obiteljima koje su se na imotskom području bavile uzgojem i obradom duhana bilo je zaposleno znatno više ljudi što je bilo iznimno veliko za gospodarski nerazvijeno imotsko područje. Najvećim dijelom su bili sezonci koji su radili kad bi bilo najviše posla, u razdoblju od 1. studenoga do 15. siječnja, kad bi se vršio otkup duhana imotskoj duhanskoj stanici. To je Imoćanima značilo mnogo nakon što je ustanovljeno kako je kvaliteta duhana, proizvedenog u njihovu podneblju, bila izvanredne kvalitete. Zato je Austrija najprije odabrala imotski kraj za sadnju i obradu duhana koji se u to vrijeme najviše sadio u brdskim oazama (škrapama, dolcima...), zatim u Imotskom polju. Duhan je bio dosta kvalitetan makar su proizvođače često pogađale ljetne suše i tuče. Bilo je teško osigurati dostatne količine vode za zalijevanje jer bi bunari presušili za kišnicu. Duhan se poslije sadio i u Imotskom polju koji nije bio tako kvalitetan, objašnjava prof. Snježana Tonković.

Od imotskog duhana iz brdskih oaza proizvodile su se i ministarske cigarete

Također je zapisano kako je u doba Austrije baš imotski duhan iz brdskih oaza bio izvrsne kvalitete, a od njega su se radile tzv. ministarske cigarete koje su bile namijenjene isključivo za Bečki i Njemački dvor. Te su se cigarete proizvodile po recepturi škije koja se na imotskom području i susjednoj Hercegovini tradicionalno pušila i kriomice prodavala. U analima duhanske industrije, veli prof. Tonković, zabilježeno je kako se duhan u doba Austrije dobro plaćao, a proizvođači su dobivali gotov novac, uglavnom u kovanicama, odmah po njegovoj isporuci. Inače, Austrija je bila uvela monopol radi sprječavanja šverca duhana, škije i cigareta. Ali je šverc duhana u vrijeme stare Jugoslavije bio jako uznapredovao iako su i tada postojale iznimno velike represije.

«Naime u vrijeme stare Jugoslavije duhan se loše plaćao, odnosno nije bio na cijeni, pogotovo ne onda kad je imotski duhan bio uvršten u nižu kategoriju, dok je u doba Austrije uvijek bio ocijenjen prvom «A» kategorijom, dakle najboljim, najkvalitetnijim duhanom. Ali u doba stare Jugoslavije iz političkih razloga imotski je duhan bio svrstan u nekakvu drugu, odnosno nižu «B» kategoriju. Tako mu je cijena bila znatno manja, a i iznosi koje su proizvođači duhana trebali dobiti za otkupljeni duhan uvelike su izostajali, nisu redovito isplaćivani. Zato su proizvođači duhana bili ogorčeni buneći se često, pa je u Imotskom 1924. zabilježena do tada još nezapamćena pobuna duhanara kad se oko 4000 ljudi okupilo protestirajući protiv niskih cijena otkupa duhana s imotskog područja. Udruženje duhanara je sastavilo troškovnik proizvodnih cijena duhana. Tako su prema njihovu proračunu troškovi za proizvodnji jednog kilograma duhana iznosili 74,39 krune», navodi prof. Tonković.

Godine 1924. u Imotskom nezapamćena pobuna oko 4000 duhanara

Zanimljivi su i pučki običaji koji su na imotskom području pratili uzgoj, obradu i otkup duhana. Narod je tom prigodom i pjevao kroz gangu poput ovih stihova: «Koliko je u godini dana, uvijek ima posla za duhana». Od momenta kad bi dobili sjeme i kad bi ga posijali u klijalištima, rasadima, zatim vrijeme do njegova nasada dok bi se preoblikovao u biljku i poslije kad bi se taj duhan brao, sazrijevao i podbirao, morao bi se donositi doma. Nizao bi se iglom na tvrdi konac od konoplje te bi se razgrtao u prikladnu prostoru, obično u dvorištima ili pak negdje u potkrovlju kuće. Dok bi se sušio, duhan se nije izlagao sunčanoj strani, nego u sjeni, na zraku. Ako bi se duhan sušio u dvorištu na otvorenome, morao bi se čuvati od nevremena, jer bi samo jedna kiša mogla uništiti cijeli urod i trud. Duhan se, nakon sušenja, sklanjao na sigurno mjesto no zatim se, kad bi malo omekšao, ujesen listao potom pačio i to su radile cijele obitelji - odrasli i djeca. Jer, duhan zahtijeva puno ruku.

«To je mukotrpan posao jer se svaki list na koljenu listao, ravnao, pozorno razvlačio, rukama se naprosto 'glačao'. Ni jedan list se nije smio oštetiti, a svako listanje se obavljalo u društvu u čemu je sudjelovalo više obitelji, najčešće noću po nekoliko sati uz petrolejku. Zatim bi, poslije nekoliko dana, uslijedilo pačenje i vezanje duhana u «patke» (kitice) - sve po veličini i boji. Tako bi se više listova skupljeno i svezalo u kiticu koja se zvala «patka», a vezala bi se čvrstom tankom komušinom kukuruza. Obično bi se stavljale između dva drvena okvira i čvrsto bi se zavezale, te su tako bile spremne za transport. Otkup je obično počinjao u studenome i to je bio najsvečaniji dan u životu svih duhanara. Jer, oni su tada svi u koloni odlazili prema duhanskoj stanici Dogani u Imotskom gdje su predavali svoj duhan te za to odmah dobivali novac», ističe prof. Snježana Tonković.

Takozvani dug do vage imotskih duhanara

Ona također iznosi još jednu zanimljivost koja je vezana za uzgoj i obradu duhana. Kaže kako se u narodu spominjao «dug do vage». No riječ je o dugu koji su duhanari, njihove obitelji, stvarali kupujući razne namirnice u trgovaca, sve ono što bi im bilo potrebno za kućanstvo. Trgovci bi zapisali u svoje knjige «dug do vage» i znali kako će kupci taj svoj dug vratiti čim dobiju novac od prodana duhana na dan vaganja. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, i što se tiče plaćanja, bila redovita te se toga ustrajno pridržavala. Novac je uvijek bio siguran, ali se poslije Austrije takvo što nikad više nije ponovilo, dodaje prof. Snježana Tonković, pogotovo ne u doba stare Jugoslavije kada su isplate proizvođačima duhana bila znatno niža i nesigurna. Kad bi duhanari dobili svoj novac, to bi svaki put bio događaj u njihovu životu, tim više što tada seljak nikad ništa nije mogao dobiti za gotov novac zato što bi se u to doba uvijek nešto trampilo. No dobiti gotov novac uistinu je bila velika stvar za ondašnje proizvođače duhana i njihova kućanstva. Oni bi odmah najprije platili svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze te im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Zatim bi se opet iz godine u godinu nastavljao «dug do vage».

«Austrija je imala monopol na proizvodnju duhana u Hrvatskoj, od 1891. godine. Svaki proizvođač duhana je na svom duhaništu morao istaknuti tablu sa svojim imenom i prezimenom, nazivom duhaništa i brojem zasađenih strukova duhana na parceli. Broj zasađenih strukova duhana morao je odgovarati broju napisanom na tabli i morao se slagati s brojem koji je ugovoren s duhanskom stanicom. Brojenje odnosno «stimavanje» strukova duhana obavljalo se svake godine oko sv. Ante, a to su činili procjenitelji i brojači obilazeći njive. Oni su brojili i procjenjivali količinu i veličinu strukova duhana u svakog proizvođača. Procjenitelj je također morao utvrditi koliko će kilograma duhana biti na parceli, a to bi učinio tako što bi uzeo najveći list iz sredine stabljike, dakako i najmanji list, onaj «podvršak». Tako bi pomnožio, zbrojio i podijelio te izvagao i dobio bi određenu količinu za proizvođača, koju bi morao donijeti na vagu u kilogramima. Ako bi se pak dogodilo da vlasnik ne bi mogao donijeti zaduženu količinu duhana na vagu, bio bi primoran negdje kupiti duhan od nekog duhanara koji bi imao višak duhana. U svakom slučaju, svaki je proizvođač u stanicu morao donijeti onoliko duhana koliko je bio zadužen prema tabeli na parceli. Unatoč teškim uvjetima rada oko proizvodnje duhana i otkupa, imotska kućanstva su uzgajala duhan, koji su razdoblje Austrije dugo zadržali u sjećanju kao «vrijeme dobrih dana». Nakon Austrije, nikad se više nije ponovila takva niti slična situacija s otkupom i isplatom duhana u imotskoj duhanskoj stanici», tvrdi prof. Snježana Tonković.

Sjećanje na vrijeme dobrih dana iz doba Austro-Ugarske

Ističe kako je krijumčarenje duhana počelo u doba Jugoslavije kad isplate otkupljenog duhana nisu bile tako redovite, iako su bile gotovo simbolične, a i neimaština je bila neočekivano velika kao odraz siromaštva. Zato su ljudi morali krijumčariti duhanom iako su za njih bile predviđene posve drastične mjere. Kontrolu nad duhanarima danonoćno su vršili financi koji su bili čak i naoružani te su imali zakonsko pravo i oružje koristiti nad krijumčarima. Financi, baš kao i žandari, bili su najomraženiji ljudi na imotskom području, pogotovo što bi dolazili iz drugih krajeva, jer se tim poslom nikad nisu bavili domaći ljudi. Njihovi su postupci stvarali otpor i česte pobune među duhanarima pa se duhan krijumčario i više nego što bi se možda očekivalo. Ali nekim krijumčarima financi i žandari nikad nisu mogli ući u trag.

Inače, poznate su drastične kazne za osobe koje su posjedovale duhan, čak i lulu ako bi im ju našli u džepu, u zubima... - bili su strogo kažnjavani. Naime, oni koji su posjedovali duhan, čak i lulu, i ako bi u kući vlasnika našli samo kilogram duhana, sve bi im oduzeli i vlasnike kaznili. Teške su represije vršene nad proizvođačima duhana, posebice nad krijumčarima, a kako su žandari bili nagrađivani po učinku, oni su provjeravali i nevine ljude te tako stjecali i veće plaće u staroj Jugoslaviji, a imali su i bolji položaj - lakše i brže su mogli napredovati. Dobivali su pohvale, nagrade, promaknuća, imali su bolji položaj. Tako su se i komisije, kad bi se otkupljivao duhan, natjecale koje će od njih što više sniziti njegovu cijenu i što manje platiti proizvođačima. Tako su napredovali u svojim službama. Imoćani su morali krijumčariti duhan jer su u protivnom gladovali i bili osuđeni na umiranje. I unatoč žestokim zatvorskim i novčanim kaznama, oni su se morali baviti krijumčarenjem jer im je to bio jedini način da prežive. Krijumčari su se uglavnom kretali u skupinama odlazeći prema moru preko biokovskih prijevoja spuštajući se uglavnom u Makarsku, zatim putovali prema Dubrovniku i otocima. Išli su i prema Splitu i Zadru gdje bi prodavali duhan. Kretali su se isključivo noću, nikako istim stazama, bili su odlično organizirani, povezani, obaviješteni. Odlično su se snalazili na terenu i rijetko kad bi upali u postavljene zamke žandara. Za novac koji bi dobili za prodani duhan kupovali su i papir, tzv. kartine koje su prodavali u svom kraju.

Dobro organizirani krijumčari duhana izmicali nadzoru i financa žandarmerije

«Kako su žandari i financi bili naoružani, oružje su mogli upotrijebiti na krijumčare. To se nažalost često i događalo, dolazilo je do međusobnog oružanog sukoba, pa su to opjevali i u gangi, o čemu najbolje govore stihovi: 'Znaš li pobro kad smo duvan vukli, iz pušaka sa žandarima se tukli' ili 'Dva su moja poginula brata, noseć duvan kroz Sovića vrata'. Žandari su imali i dalekozore, a zimi i skije kad bi snijeg pokrio Biokovo; nadzirali su, motrili krijumčare tako da im ni ptica nije mogla pobjeći. Onaj tko se u imotskom kraju nije bavio krijumčarenjem duhana, nije mogao nikako preživjeti. Njima je duhan ipak pomogao u gospodarskom smislu, a kamo sreće da je Austrija imala više sluha te da je podigla tvornicu duhana u Imotskom. Iseljavanja ljudi s tog područja ne bi bilo toliko kakva su posebice zabilježena 20-ih i 30-ih godina tijekom dvadesetog stoljeća. Emigracije ljudi su u tom razdoblju s imotskog područja bile neočekivano velike i u prekooceanske zemlje, jer tadašnja država nije mogla prehraniti njihove obitelji. Imoćani su odlazili u potrazi za radom, trbuhom za kruhom, a u inozemstvu su ostajali desetljećima, od kojih se mnogi nikad nisu ni vratili na rodna ognjišta», zaključuje prof. Snježana Tonković.

Ustvrdila je kako je najteže emigracijsko razdoblje ljudi iz imotskog kraja bilo 20-ih godina XX. st. za vrijeme stare Jugoslavije kad su Imoćani gotovo sve obradive površine zemljišta zasadili duhanom, čak i cijelo Imotsko polje, zanemarivši vrtlarske i ratarske kulture - žitarice: pšenicu, kukuruz, ječam, raž. Tijekom tih godina bio je i jako loš otkup duhana pa su mnoga kućanstva doslovice gladovala jer nisu imala što jesti, a novca nisu imala kako bi kupili kruha. Zato su iz Zabiokovlja nastali neočekivano veliki i dugotrajni valovi iseljavanja u Ameriku, Australiju, Novi Zeland - u gospodarski razvijene države.

Autor: Nedjeljko Musulin