• 09.05.2010.

Skitnja turističkih novinara

Brod, Ilok, Bosut, Baranja, Višnjica - via Osijek

  • 1.610
  • 77
  • 0

Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Tako je zasigurno mislio i putopisac i skitač Matko Peić, našijenac iz Požege, skitajući i pišući o nepreglednim ravničarskim i brdovitim panonskim prostorima. Ovih dana u skitački pohod Posavinom, Slavonijom, Baranjom i Srijemom uputili su se hrvatski turistički novinari na poziv Hrvatske turističke zajednice, a domaćinstvo turističkih zajednica Brodsko-posavske, Vukovarsko-srijemske, Osječko-baranjske i Virovitičko-podravske županije.
Malu novinarsku ekspediciju, pod vodstvom Ines Paškvan Kangler, činili su novinari iz Zadra, Pule, Rijeke, Zagreba, Pitomače i Osijeka.

Oštar start

Kakav je i red, startali smo oštro, dakako uz vino (za zlonamjerne, tek u podne) u vinariji Zdjelarević u Brodskom Stupniku. Domaćini nam rekoše da je vino najplemenitije piće, koje čovjeku kroz korijen opstojnosti vinove loze otvara put u povijest čovječanstva, a iz njegove opstojnosti direktno u dušu svakoga čovjeka.
Polako, da ne bude zabune. Vino smo kušali tek poslije uvodne priče o vinu i vinariji Zdjelarević. Saznajemo da je od 1985. godine, kada je osnovana kao prva privatna vinarija u Hrvatskoj, vinarija Zdjelarević i danas među najuspješnijim obiteljskim vinarijama te u zajedništvu s drugima izgrađuje hrvatsku vinsku scenu. Smještena je na jednom od vrednijih lokaliteta kontinentalne Hrvatske, u Brodskom Stupniku, na južnim obroncima Dilj gore, u brodskom vinogorju, okrenuta prema dolini rijeke Save i vodenim površinama Jelas polja. Vinarija s godišnjom proizvodnjom od 250 do 300 tisuća litara svoja vina danas uspješno plasira na hrvatskom, kao i na svjetskom tržištu. Kako naglašava Davor Zdjelarević, jedinstvenost ugođaja vinarije Zdjelarević čine hotel, restoran i vinoteka.
Sad smo, stvarno, postali žedni. Da, ali još je trebalo saslušati priču o linijama vina Klinka, Clasic i Nagual, odnosno liniji mladih sortnih svježih vina, liniji zrelih sortnih vina od jedne do dvije godine starosti te liniji posebno selekcioniranih mješavina zrelih vina preko dvije godine starosti. Konačno je uslijedilo kušanje. Klinka graševina, rose, rajnski rizling..., a potom ručak. Što smo objedovali? Otiđite u Brodski Stupnik, pa provjerite.
Ostali bismo mi i duže u vinariji Zdjelarević, jer se ima gdje prenoćiti, ali valjalo je poštovati program putovanja i zaputiti se u Slavonski Brod, grad Ivane Brlić-Mažuranić.

Kod ljekarnika i ranarnika

Tamo, uz Savu, dočekala nas je osunčana tvrđava Brod, do koje nas je doveo Pero Huljić, direktor Turističke zajednice Brodsko-posavske županije. Naime, u Brodu, jednom od važnih strateških i prometnih mjesta koje je nadziralo granični prijelaz prema Turskoj i povezivalo glavne trgovačke putove, Austrija od 1715. do 1780. godine gradi veliku Carsku i kraljevsku pograničnu tvrđavu Brod na rijeci Savi, koja zajedno s utvrđenim slavonskim baroknim gradovima Osijekom i Starom Gradiškom pripada velikom obrambenom sustavu na granici prema Turskom Carstvu, koji je u prvoj polovini 18. stoljeća koncipirao princ Eugen Savojski. Tvrđava pravilnog zvjezdolikog oblika koji je diktirao ravničarski teren zidana je zemljanim nabojem, opekom, drvetom i djelomično kamenom, a bila je predviđena za smještaj 4.000 vojnika, većinom pješaka i 150 topova. U središnjem dijelu bilo je stotinjak prostorija koje su služile za logističke potrebe vojske, dakle za smještaj vojnika, artiljerijske radionice, kolarnicu, bravarnicu, oružarnicu, spremište oružja, pekaru, spremište za namirnice, bolnicu i ljekarnu. Danas se cijeli kompleks obnavlja i mjesto je promotivnih turističkih i kulturnih brodskih događanja. U to smo se uvjerili posjetom ljekarniku i ranarniku.
Slijedila je okrjepa za dušu, obilazak franjevačkog samostana i crkve Presvetog Trojstva, najveće franjevačke crkve u cijeloj Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda. Razgledali smo i sobu u kojoj je jednu gimnazijsku školsku godinu živio, učio i prve pjesme napisao Dragutin Tadijanović.
Protegnuli smo i noge, došetali do Ulice splavara, osvježili se uz Savu, a potom: doviđenja, Brode! Valjalo je krenuti na istok Lijepe Naše, u Srijem, u Ilok, dunavsko kraljevstvo vina i starina.

U kraljevstvu vina i starina

Na istoku Hrvatske, gdje dunavska ravnica dodiruje obronke Fruške gore, dočekao nas je u proljetno predvečerje Ilok, povijesni grad uzdignut nad desnom obalom Dunava, u povijesnom Srijemu, idealan za otkrivanje, uživanje i rekreiranje. Tako nam ga predstaviše Rujana Bušić Srpak, direktorica Turističke zajednice Vukovarsko-srijemske županije, ovdašnji turistički djelatnici i muzealci. Dočekali nas u dvorištu obnovljenog dvora kneževa iločkih i obnovljenog dvorca Odescalchi, u kojem je smješten novi stalni postav Muzeja grada Iloka.
Grad Ilok u najistočnijem dijelu hrvatskog Srijema, s pitoresknim mjestima Bapskom, Mohovom i Šarengradom, čini upravnu cjelinu ovih mjesta, a Muzej grada Iloka njihovim zavičajnim muzejem. Poslije brojnih stradanja, pa tako i onih u Domovinskom ratu, Muzej je danas obnovljen i predstavlja pravi biser hrvatske kulturno-povijesne scene. U njemu nas je dočekala priča od vremena pretpovijesti do Nikole Iločkog, kralja, bana i vojvode, o sv. Ivanu Kapistranu, apostolu kršćanske Europe i knezovima Odescalchi.
Ilok nam je ponudio, nažalost nakratko, mogućnost istinske spoznaje riječi hedonizam, jer je to dio Hrvatske, kako naglašavaju domaćini, s najboljim vinogradarskim položajima i vrhunskim vinima. Bez obzira na to jeste li istinski poznavatelj vina ili tek na putu da to postanete, kad okusite kraljevski traminac i vrhunsku graševinu, shvatit ćete da je u Iloku vinarstvo više od profesije. Ono je ovdje umjetnost i stil života. Mi smo to spoznali u obnovljenom ljetnikovcu na Principovcu, novom biseru iločke turističke ponude, gdje nas uz obilnu, nesvakidašnju trpezu i paletu vina, od pjenušca pa nadalje, dočekaše tamburaši. Da nam je ovdje bio kraj putovanja bez sna bismo dočekali i jutro, ali baš sljedeće jutro trebalo je krenuti dalje.
Iz sna u obiteljskom hotelu Dunav probudio nas cvrkut ptica, a obližnji Dunav je bio tih, možda i pretih. Kao da je znao da ćemo se drugog dana putovanja baviti riječnim i, opet, vinskim pitanjima. Idemo u Srijem, u Nijemce, a potom u majku vina - Baranju.

Otvorena srijemska duša

Malo smo lutali, ne baš zalutali, srijemskom ravnicom, i sretno stigli u Nijemce. Mlađi sjedoše na bicikle, a mi stariji u autobus. Zaputismo se u Podgrađe, gdje nas je čekao i dočekao riječni brod. Vožnja po mirnom, pomalo lijenom Bosutu dobro nas je razbudila, a posve smo se vratili u stvarnost poslije vožnje zaprežnim kolima od Nijemaca do obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Panđa. Srijemci k'o Srijemci. Primili nas otvorene duše, dobro nahranili i napojili. Zasvirala i samica, a pala je i pjesma. Pjevali su i oni koje baš nije lijepo i ugodno slušati. Pridružio nam se i Antonio Sobol, direktor Turističke zajednice Osječko-baranjske županije. Bio je to podsjetnik da treba krenuti na lijevu obalu Drave, u Baranju.
Baranjci nas prihvatiše u prijamnom centru Parka prirode Kopački rit, koji smo samo okrznuli. Nakratko smo zastali kod farme na otvorenom Eblin i upoznali se s uzgojem podolskih goveda, a potom se zaputili na Beljsku vinsku cestu, na Banovo brdo i vidikovac, s kojeg se pruža nesvakidašnji pogled na okolne vinograde i gotovo cijelu južnu Baranju. Zasigurno već pretpostavljate da smo se zatim spustili u utrobu Banovog brda, u stari obnovljeni vinski podrum u Kneževim Vinogradima. Tu saznajemo da su Podrumi Belje najveći hrvatski proizvođač grožđa, i to u vlastitim vinogradima koji su smješteni na području vinogorja Baranja, unutar vinogradarske podregije Podunavlje, u kojoj je uzgoj vinove loze poznat stoljećima. Kompleks Podruma Belje obuhvaća 583 hektara vlastitih vinograda na položajima duž Banovog brda, stari dvoetažni podrum u Kneževim Vinogradima koji datira iz 1526. godine, te podrum ukupnog kapaciteta sedam milijuna litara vina. Posebnost beljskog podruma je arhiva s 21.000 boca vina.
Dakako, tu je i kušaona, u kojoj smo i mi iskušavali i provjeravali svoje znanje o vinu, što nismo propustili, uskoro, ni u Zmajevcu, u vinariji Josić.
Poslije spavanja u Hotelu Osijek, dakako u slavonsko-baranjskoj metropoli, jutarnja šetnja uz Dravu odvela nas je u Tvrđu u razgled muzeja školjaka i ostalog morskog svijeta te Arheološki muzej.

Kraj u zelenoj oazi

Podravskom magistralom približavali smo se posljednjem odredištu našeg trodnevnog skitanja, ergeli Višnjica, nedaleko od Slatine, u Virovitičko-podravskoj županiji. Stoljetno je to imanje koje je zasnovala kneževska obitelj Schaumburg Lippe, a tradiciju uzgajanja arapskih konja nastavila obitelj Drašković. Okruženo je perivojem kestena, lipa i bora, a u hladovini veličanstvenih stabala javora, duda i drugih egzota, u čarobnom miru i nesvakidašnjoj zelenoj oazi, sve donedavno su svoj dom imali arapski konji. Danas je to ergela za uzgoj američkih quarter i paint konja. U samom srcu imanja smješten je restoran s velikom terasom, te hotel s 18 soba. Sedam kilometara od ergela smješteno je ograđeno uzgajalište divljači, na 36 hektara, gdje obitava 300 jelena lopatara i 20 muflona. Višnjica je poznata i po batatu, povrću koje sliči krumpiru i sastavni je dio ovdašnje bogate gastronomske ponude. Ponuda se u posljednje vrijeme upotpunjuje edukacijskim radionicama, a nama je prezentirana škola keramike.

Autor: Damir SVOBODA / Dragutin OLVITZ


Tagovi

Seoski turizam Vinogradarstvo Vinograd Vino Podrum

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Pokloni zapakirani i kreću na adrese sretnih dobitnika :) #PRRRH
https://www.agroklub.com/partner/agroklub-doo/12462/zid/29297/