• Poljoprivreda
  • 26.05.2009.

Ravnica u kojoj se život iznova rađa

Izložba »Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije« u Klovićevim dvorima u Zagrebu

  • 2.356
  • 116
  • 0

Čim se spomene Slavonija, Baranja i Srijem, najčešće se najprije pomisli na ravnicu i pjesmu »Ne dirajte mi ravnicu«, na žitnice i kulinarstvo kojem vremena kada se malo fizički radi, a mnogo sjedi nisu previše sklona, ali malo koja duša može mu, barem ponekad, odoljeti, potom na hrastove šume, na Kopački rit, na nadaleko poznatu gostoljubivost, tamburaše...

Malo dalje na popisu asocijacija stoje Panonsko more i vučedolska golubica. Malo tko će znati da baš usred ravnice leže sami početci europske civilizacije, na uskom području pokraj Vukovara, uz desnu obalu Dunava.

U Vučedolu, istodobno s prvim velikim kulturama u Mezopotamiji i prvim carstvom u Egiptu započinje svitanje europske kulture prvim kalendarom, začetcima serijske proizvodnje metala i lijevanja bronce. Nedaleko od Vučedola, uz rijeku Bosut, već 6.000 godina prije Krista postoji organizirano naselje.

Četiri tisućljeća kasnije Rimljani će ga nazvati Cibalae, a danas su to Vinkovci - najstariji europski grad. Povijest Slavonije, Baranje i Srijema na trenutke sliči na kakvu filmsku epopeju veću od života.

Pretočiti ju cijelu u film, knjigu ili, u ovom slučaju, izložbu »Slavonija, Baranja i Srijem - vrela europske civilizacije« u Galeriji Klovićevi dvori - velik je pothvat, koji ne može proći bez manjih ili većih kraćenja zbog ograničenja medija.
Nekada je tu bilo more, potom su ravnicom krstarili mamuti, u Vučedolu se stvarala povijest. Tuda su prolazile vojske i narodi, sijući smrt iz koje će, kao potkraj 17. stoljeća, nakon odlaska Turaka, uvijek iznova izniknuti novi život. Raskoš baroka neke od svojih najljepših primjera ostavila je u slavonskoj ravni. Oduvijek se tu naporno radilo, ali i veselilo. Gradovi u Slavoniji početkom dvadesetog stoljeća bili su žarišta industrije i kulture.
Gledajući Slavoniju danas, slobodno možemo biti optimisti za njezinu budućnost. Samo je pitanje vremena. Možda i ne bliskoga.

Prvi europski kalendar

Vučedolska kultura smatra se najdojmljivijim europskim odgovorom na najveći povijesni civilizacijski skok koji počinje 3.000 godina prije Krista pojavom pisma i ustrojstvom prvih država u Mezopotamiji. Vučedolska kultura na krajnjem istoku Hrvatske istodobna je Sumeranima, Starom carstvu u Egiptu (vrijeme kada se grade piramide) i ranoj Troji. Uz slavnu golubicu (ili možda jarebicu?) iz Vučedola dolazi i prvi europski kalendar, ucrtan na keramičkoj posudi iz Vinkovaca. Prema tom prvom astralnom kalendaru nastalom 2.600 godina pr. K. godina započinje u sumrak prvoga dana proljeća, kada dominantno zviježđe Orion potone iza obzora te ga simbolički zamijeni Sunce. Četiri pojasa odgovaraju godišnjim dobima u kojima se izmjenjuju zviježđa Orion, Plejade, Kasiopeja, Labud, Blizanci i Ribe.

Vučedolska metalurška revolucija

Vučedolska kultura rodonačelnik je nove tehnike lijevanja metala u dvodijelne kalupe, čime je zabilježena prva serijska proizvodnja metala u povijesti. Vučedolski kovači uvidjeli su da je bakar čvršći kad ima primjesa drugih metala (arsena i antimona) i ta je spoznaja otvorila vrata brončanog doba, kad se bakru počeo dodavati kositar.
Razvijena proizvodnja metala u Vučedolu povezuje se i s vučedolskom golubicom, koja je mogla biti i jarebica. Jarebica, naime, glumi hramanje kako bi svratila pažnju napadača, a kovači su, zbog otrovnih isparavanja, redovito bili hromi. Baš poput svoga zaštitnika, grčkog boga Hefesta.

Slavonski mamut

U cijeloj povijesti planeta područje današnje Slavonije, Baranje i Srijema samo je manji dio vremena ravnica kakvim ga danas znamo. Najveći dio povijesti tu je bilo more. U smjenama ledenih i međuledenih doba Panonsko je more pomalo nestalo. Posljednje ledeno doba započelo je pred milijun i osamsto tisuća godina, a tadašnji se biljni i životinjski svijet uglavnom uspio prilagoditi klimatskim promjenama.
Kada je ponovno zatoplilo, neke su vrste izumrle. Među fosilima izumrlih sisavaca pronađenim diljem Hrvatske u ledenodobnim naslagama dolina velikih rijeka nađeni su i ostatci mamuta koji je nekad davno šetao današnjom Slavonijom.

Krhotine renesanse

Poraz na Mohačkom polju 1526. i ulazak Osmanlija u Slavoniju zapečatili su prodor renesanse u Slavoniju. I dok renesansa ostavlja kapitalna djela na Jadranu, turska invazija koja je uslijedila samo dvije godine nakon smrti Lovre Iločkoga, promijenila je političku, etničku, vjersku i kulturnu sliku Slavonije za sljedećih sto i pedeset godina.
Najveći naručitelji umjetnosti u Slavoniji na prijelazu 15. u 16. stoljeće bili su iločki grofovi Nikola i njegov sin Lovro, tada gospodari srednje i istočne Slavonije. Od monumentalnoga grobnog kompleksa grofova iločkih sačuvane su dvije nadgrobne ploče. Razmjerno visoka kakvoća reljefa upućuje na neku od važnijih ugarskih radionica kasnog 15. stoljeća. I dok starija, Nikolina nadgrobna ploča još nosi odlike gotike, Lovrina je već primjer renesansne skulpture.

Samosvojne glave iz Rudine

Tri desetljeća prije no što će Juraj Dalmatinac isklesati slavni friz glava na vanjskoj strani apside šibenske katedrale nešto je slično već postojalo u Slavoniji! Iz ostataka benediktinskoga samostana svetog Mihovila na Rudini kraj Požege dolazi ključni spomenik romanike u Slavoniji - takozvane rudinske glave. Dvadeset glava najvjerojatnije su služile kao konzole. Medijavalisti još dvoje o podrijetlu stila pa se pretpostavlja da je osebujan likovni izraz rudinskih glava nastao upravo na padinama požeških gora. Taj vrhunski rad romaničke stilizacije rustičan je i ekspresivan u strogoj linearnosti unutar koje buja život detalja. Skulpture iz Rudine još nisu sakupljene u jednoj monografiji, a izložba pruža jedinstvenu priliku sve ih vidjeti na jednom mjestu, jer se čuvaju na više mjesta.

Atlet iz Drave

Sredinom listopada 2008., na mjestu kamenog mosta iz vremena cara Hadrijana, iz Drave je izvađena skulptura atleta. Od oštećene figure sačuvan je samo torzo, jedna noga do koljena i desna ruka s ostatcima toge ili plašta.

Novi život u znaku baroka

Nakon stoljeća i pol sukoba i osmanske vlasti, krajem 17. stoljeća u Slavoniju ulazi mir, kršćanstvo, a s njome i barokna umjetnost u velikom stilu. Barok je ostavio znatan trag u crkvama širom Slavonije, a daleki odjeci baroka, ne toliko u raskošnim oblicima, koliko u duhu, čak dvije stotine godina kasnije zacrtat će umjetnost jednoga od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, rođenog Vinkovčanina, Vanje Radauša. Nove barokne crkve ili barem barokna unutrašnjost starijih crkava niču diljem Slavonije, a jedan od najljepših tragova baroka u Slavoniji monumentalna je skulptura svete Rozalije, koju je za glavni oltar franjevačke crkve svetog Roka u Virovitici načinio mariborski kipar Josip Holzinger.

Vrijedne tekstilne rukotvorine

Bogatstvo tekstila očito je na svakom koraku: u odijevanju, uređenju doma i u gospodarstvu. Različite rukotvorine i umijeća bile su neizostavan dio tradicijskog gospodarstva u Slavoniji, a među najvažnijima je tekstilno rukotvorstvo. Rukotvorine su donosile novčanu korist, ali su i prenosile običaje i vjerovanja te osebujnu estetiku. Premda sve manje, još i danas se po slavonskim, baranjskim i srijemskim selima mogu sresti tkalje koja izrađuju domaća tkanja, jer se neki običaji, poput svadbi i pogreba, ne mogu zamisliti bez ručno tkanih ručnika.

Soba obitelji Pejačević

Istodobno uz rekonstrukciju skromne seljačke sobe za izložbu je djelomice obnovljena i soba dvorca grofova Pejačevića u Našicama. Maleni, ali raskošni primjerci kabinetskih ormarića, klecalo, vitrina-relikvijar, sat i porculanske vaze iz razdoblja od 17. do 19. stoljeća te portreti predaka na zidu u galerijskom ambijentu samo djelomice mogu dočarati bogatstvo najvećih slavonskih zemljoposjednika. Pravu sliku daje nekoliko sačuvanih crno bijelih fotografija iz vremena dok se u našičkom dvorcu živjelo.

Likovna revolucija na početku 20. stoljeća

I dok se iz 18. ulazilo u 19. stoljeće, početak 20. stoljeća obilježava prekid kontinuiteta i u likovnim umjetnostima u Slavoniji i Srijemu. Prijelaz stoljeća i nove vjetrove u likovnost donose školske kolege iz Gradskoj risarskoj školi u Osijeku Adolf Waldinger i Izidor Kršnjavi. Poput Kršnjavoga, karijeru će daleko od Osijeka nastaviti i još jedan rođeni Osječanin, Bela Čikoš Sesija. Sljedeća generacija slikara postići će najviše dosege hrvatske umjetnosti toga doba, a dvojica su bili Slavonci - Miroslav Kraljević i Vladimir Becić. Na samom početku novoga stoljeća sjaji slikarska zvijezda Ivana Tišova. Slavonac porijeklom, Tišov se školovao u Beču i Muenchenu, a glavninu života proveo je u Zagrebu, ali osjećaj za porijeklo nikad ga nije napustio. Uz Vlahu Bukovca, kojem je i stilski bio srodan, Tišov je stvarao u klimi secesije i otvarao put skorašnjim likovnim revolucijama.

Autor: Martina Kalle

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi