Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Seoski običaji
  • 15.02.2013.

Rakija i suhe smokve

U Zagori i Hercegovini i žene peku rakiju lozovaču na otvorenome, najčešće na izmaku studenoga i pragu prosinca kad se priroda zaodjene živopisnim bojama a ponegdje kad otpada lišće. Rakija se gotovo tradicionalno najčešće konzumira uz suhu smokvu u jutarnjim satima, ali i u svako godišnje doba primjerice zimi, evo i sada, te kad se ljudi zamore od teška posla. Domaćice ističu kako je rakija korisna i za pržena tijesta umjesto ruma..., dodajući kako lozovača ima i širi spektar uporabe...

  • 3.985
  • 254
  • 0

Na izmaku studenoga i na početku prosinca, kad se priroda posebice u Dalmatinskoj zagori i susjednoj Hercegovini u pograničnim predjelima s Hrvatskom zaodjeni iznimno živopisnim gotovo raskošnim pozlaćenim bojama, zbog čega i slikari imaju pune ruke posla zahvaljujući njihovoj mašti i vještini rukovanja kistom te slaganju boja, osjeti se i miris tropa, rakije lozovače nakon otakanja mošta odnosno mladog vina, dakako i miris suhih smokava. To je, naime, prepoznatljivo ne samo u dalmatinskom zaobalju, priobalju i na srednjodalmatinskim otocima, nego i u bosno-hercegovačkim selima uz granicu s Republikom Hrvatskom, odnosno s dalmatisnko-zagorskim krajolicima gdje se žmul rakije uz suhu smokvu najčešće konzumira zimi, baš sada, u jutarnjim satima, ali i u svako godišnje doba kad se ljudi zamore od teška posla, dakako i ljeti nakon žege. Mnoge domaćice ističu kako je rakija korisna i za pržena tijesta, umjesto ruma..., dodajući kako lozovača ima i širi spektar uporabe?!

U Zagori i Hercegovini i žene peku rakiju lozovaču

Tako u zaseoku Šiške (Vinice) na području tomislavgradske općine, međudržavnog naselja u Dalmatinskoj zagori, kod Aržana, i žene od davnina peku rakiju, uglavnom lozovaču čiji žmul uz suhu smokvu, i uz vatru na otvorenome, dobro dođe i namjerniku posebice u kasnojesenskim danima dok bura malo brije s obližnje Kamešnice, sjeveroistočnih bosansko-hercegovačkih planina... Marljive i otporne žene kažu kako su taj posao naslijedile još iz doba kad su im muževi bili na dugogodišnjem radu u inozemstvu diljem Njemačke, Austrije, Švicarske, Švedske, Kanede, Novog Zelanda, Australije... Svi ističu kako taj posao donekle budi zanimljivost i pozornost kod posjetitelja, te da predstavlja i svojevrsnu atrakciju, posebice kad ga obavljaju vremešne žene.

Doduše, još nitko ne zna točno odgovoriti na upit koliko taj posao - ni lak niti tako jednostavan, mada je i atraktivan posebice u jesenskim danima gotovo svake godine - pripada muškarcima ili ženama. Ali, to nikako nije slučaj u tom krajobrazu Hercegovine gdje i sunca ima u izobilju, i kamo jugo, ipak, donosi miris mediteranskog ugođaja. Zato namjernici brzo zaključe kako su žitelji Vinice, inače stanovnici živopisnog krajolika na samom južnom rubu tomislavgradske općine u BiH, gotovo svim životom naslonjeni na svoje susjede u dalmatinskom zeleđu, širem Zabiokovlju. Dakako, slične poslove, i neusporedivo teže, radile su i žene u susjednim pograničnim selima. One su s muškaricima, rame uz rame, teškim polugama i krampovima vadile kamenje iz zemlje, otimajući ga i liticama, razbijajući kamene gromade teškim čekićima i batovima, nosećiga i krcajući u kamione. To su činile kako bi na rodnom ognjištu prehranile djecu, dok su im muževi radili u inozemstvu, poput Anđe Jurišić-Činčule u Biorinama, u zaseoku Jurišić.

Anđa Jurišić-Činčula iz Biorina radila je i teške poslove u kamenolomima

»U životu sam radila i vrlo teške poslove, čak i one koji nisu svojstveni ženama. I nitko me nikad nije mazio. Uvik sam ranila, sunce me nikad nije zateklu u poszelji, baš kao i mnoge marljive žene ne samo u Zagori, osim kad bih se porodila pa sam morala odležati prema uputama liječnika. Uz poslove u kući, na njivi, u šumi čuvajući blago i prikupljajući drva za ogrijev, putujući po cijeloj Dalmaciji i susjednoj Bosni i Hercegovini, radila sam i u kamenolomima sa najsnažnjim muškarcima, čak i mnogo mlađima od sebe. S njima sam vadila kamen blokove iz zemlje te ih otimala od litica, i to, samo željeznom polugom, krampom, teškim čekićem batom. Macom sam tukla u trapanj i batom razbijala kamene gromade. Teško kamenje sam tovarila u kamione, traktorske prikolice ili bih ga s muškarcima nosila na čivarama. To je, inače, rijetkost u ženskom rodu, ali ja se nikad nisam sramila nikakvih poslova u kojima sam se čak i natjecala s muškarcima, naravno kad sam bila mlada. Znala sam da tako mora biti, morala sam raditi kako bih zaradila za kruh svojoj dici. U jednom sam danu znala hodati i prepješačiti stotinjak kilometara noseći na leđima i do pedesetak kilograma žita, brašna, soli ili ribe. Nikad nisam uzmaknula niti sam ikome mogla reći kako mi je bilo teško, a tolike sam noći prespavala pod otvorenim nebom dok sam putovala, tražeći posla, često i bez rezultata«, govori o iznimno teškom životu žene u Dalmatinskoj zagori Anđa Jurišić-Činčula.

A dvije također marljive i dobre žene, vršnjakine; dvije Mare Šiško u Vinicama, ne tako davno strpljivo su 'dežurale' uz kotao pod otvorenim nebom u zaklonici kamenih zidova arhitoktonskih objekata, prohladnoga prosinačkog dana, kušajući dakako i pijuckajući rakiju lozovaču, bez šećera, baš onakvu kakvu je dala priroda. Nisu sebične. Neposredne su i uljudne, ljupko nudile namjernike, pa i sve one koji su pristigli u taj kraj, a nisu najavili svoj dolazak. Svi kažu kako je baš u tome njihova veličina. Posjetitelji vole reći kako je dovoljan tek žmul rakije lozovače i suha smokva, 'čašica razgovora', otvorenost i neposrednost, razumijevanje i susretljivost, kod kotla uz vatru. Inače, zaselak Šiške je na području Općine Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini, iako su njegovi ljudi, baš kao i samo mjesto, gotovo svekolikim životnim sadržajima, svojom životnošću, dakako i problemima, i budućnošću, okrenuti i otvoreni prema moru, primorskim gradovima Makarskoj, Omišu, Splitu, Solinu, Kaštelima, Trogiru...

Vina su puna usta od grožđa iz vinogorja Vrgoračko-neretvanskog polja

»Grožđe je dobro rodilo, bilo je vrlo kvalitetno. Nije mu trebalo dodavati šećera. Kupili smo ga u poznatih vinogradara u Vrgoračko-neretvanskom polju (poznatom i kao jezeru) na području Grada Vrgorca, u zaleđu Makarske rivijere. Vino je ukusno, pitko i žarko. Puna su ga usta, kao i ovogodišnje originalne rakije lozovače. Ta naši su muškarci uglavnom bili na privremenom radu u Austriji, SR Njemačkoj, Francuskoj, pa smo mi ovdje radili sve poslove. Možda se čudite što mi, žene, pečemo rakiju? Svaki je posao časno obavljati, samo neka je to pošteno i korisno za obitelj i zajednicu«, kazala je Mara Šiško, žena Jozina.

Njezina susjeda Mara Šiško, žena Mićina, pričala nam je o zaseoku Šiške, gdje je tek desetak kućanstava s dvadesetak stanovnika, uglavnom starije dobi, koliko ih je na radu u inozemstvu. Naime, oni koji žive u Kaštelima, Solinu, Trogiru, Splitu, Makarskoj, Omišu, Duvnu, Imotskom...tamo stižu samo za vikenda, a oni koji su u europskim zemljama dolaze jedanput ili dvaput godišnje. Jedan od njih je Jozo Šiško, koji je rođen i odrastao u tom selu. Otišao je u zasluženu mirovinu nakon 27 godina neprekidnog rada, od čega je 21 godinu proveo na radu u Austriji. Govorio je kako uživa austrijsku i jugoslavensku mirovinu čijim je iznosem i te kako zadovoljan, unatoč visokim cijenama, osobito prehrambenim proizvodima, i odjevnim predmetima, električnoj energiji i stanovanju, komunalijama... Činilo se kako barba Jozu ne zanimaju visoke cijene stanovanja i komunalija. Poput mnogih sumještana i on je za ušteđevinu, stečenu mukotrpnim radom u inozemstvu, mnogo toga sagradio i obnovio.

Život se ni na selu ne može zamisliti bez računala i solidarnosti

»Sve sam godine na radu u inozemstvu proveo u Beču, i, to sve u jednoj tvrtki na održavanju plinovoda. Dnevno sam radio prosječno po dvanaest sati, ali sam i zarađivao dobro: u prosijeku za naša dva dobra radnika. Zajedno s dodacima mjesečno sam u Beču mogao zaraditi austrijskih šilinga u protuvrijednosti do 4000 DM. Za ušteđevinu sam školovao petero djece, preuredio ovu obiteljsku kuću u rodnom mjestu, kupio stanove i još jednu obiteljsku kuću, automobil, traktor sa svim priključcima, a još imam nešto i na deviznoj knjižici. Moja tri sina rade u Beču. Sin Petar je kao inženjer zaposlen u Trogiru. Svakog vikenda dolazimo ovdje, u naše Šiške, te obnavljamo naše imanje«, pričao nam je Jozo Šiško.

Također nas je upoznao sa zanimljivim događajima u svom selu koje, dakako, ima sadržaje gradskog življenja. A ljudi njegovo mjesto često nazivaju grad u malom. O tome su još prije nekoliko godina 'pričale' (pre)lijepe obiteljske kuće s centralnim grijanjem i luksuznim namještajem, televizorima u boji i video-recorderima, kompjutorima, video-kamerama i suvremenim kućanskim aparatima, vozilima i električnom rasvjetom zaseoka, asfaltnim putovima i puteljcima, putokazima s točnim natpisima na križanjima, sve s javnim telefonskim govornicom, prvom u tom kraju, kao i mnogim vikendicama opremljenim suvremenim namještajem te modernim kućanskim aparatima, s uređenim okolišem i vrtovima punih raznobojnog cvijeća i njegovanog ukrasnog zelenila.

Ivičina akcija - dar rodnom kraju

Rekoše nam kako su mještani u Gornjoj Vinici, u Šiškama, oduvijek bili složni u zajedničkim, društvenokorisnim akcijama na izgradnji infrastrukturnih objekata u mjestu i na razini općine. Ipak, to je najizraženije u zaseoku Šiške čiji su stanovnici, sa svojim susjedima, nedavno rekonstruirali i asfaltirali oko tisuću i stotinu metara seoskog puta nazvavši ga Put solidarnost. Tako smo doznali kako je to djelo svih stanovnika u zaseocima Subašići i Šiške jer su svi - prema svojim mogućnostima - dobrovoljno uložili svoja sredstva. Oni koji su na radu u inozemstvu, dali su po tisuću njemačkih maraka, a zaposleni u zemlji po jednu prosječnu mjesečnu plaću, i, umirovljenici po jednu prosječnu mjesečnu mirovinu. Mještani i svi naraštaji Vinice ističu zasluge u akciji Ivice Šiška, koji je više od 20 godina na radu u SR Njemačkoj. Posjetili smo i njegovu kuću kod telefonske govornice koju je poklonio sumještanima, ali ga nismo zatekli doma. Nismo ga dočekali, iako smo ga satima čekali u zaseoku Šiške.

»Ivica Šiško je pokrenuo više zajedničkih korisnih akcija u rodnom kraju, a mi smo ih uvijek zdušno prihvatili. I uspjeli smo! To što smo dobili mjesni telefon, javnu telefonsku govornicu s velikim satom, to je djelo isključivo tog mog nećaka. Sam je sve kupio u SR Njemačkoj i dopremio ovamo, u Šiške. Kad je govornica proradila, putem nje uspostavljene su veze s našima u inozemstvu, tom se aparatu i događaju radovao ovaj cijeli kraj. Telefonska govornica je osobito obradovala one naše obitelji koje su imale (i imaju) svoje članove na radu u inozemstvu, jer ih je ova naša telefonska govornica zbližila«, govorio nam je Jozo Šiško.

Istaknuo je kako je Ivičina akcija dar rodnom kraju, koji se ni čim ne može nadoknaditi. Ustvrdio je kako je to istodobno i događaj za sve stanovnike zaseoka Šiške odnosno Gornje Vinice uz samu granicu s Dalmacijom, na južnom području hercegovačke Tomislavgradske općine. Dodao je kako je to ujedno i primjer kako je lakše i brže graditi značajne, životne infrastrukturne objekte zajedničkim složnim radom.

Autor: Nedjeljko Musulin


Tagovi

Rakija Suhe smokve Rakija lozovača

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kako milo gleda i kako je prekrasan! 🥰