Obiteljsko gospodarstvo Ćoso

Zanimljivi su, korisni, i hvale vrijedni projekti obiteljskog gospodarstva Ćoso u Goričaju, živopisnom dalmatinsko-zagorskom selu u Zabiokovlju nadomak autoceste i tunela sv. Ilija u sastavu buduće brze ceste Imotski - Zagvozd - Baška Voda odnosno Makarska rivijera. Vlasnik gospodarstva je Jozo (Josip) Dundić ima 1070 stabala mladih voćaka sorte izvorne maraske koja izumire u kršu Zagore i tugarske trešnje poznate po krupnim i ukusnim plodovima. Uz to uzgaja i oko 150 stabala mladih maslina, a proizvodi jabuke, kruške, orahe, bademe i smokve.

U svojim krčevinama zasadio je i oko 400 trsova žilavke jer su stručnjaci ocijenili kako njegova zemlja najbolje ljubi tu vrstu loze. Uz to uzgaja i oko 700 čokota stare vinove loze koju su zasadili njegov djed i otac te se sve uredno obrađuje, a proizvodi i povrće i to sve zalijeva kišnicom iz svojih gusterni kapaciteta oko 24 vagona.

Ima kompletnu specijalnu poljoprivrednu mehanizaciju za obradu, prilagođenu dalmatinskom kršu; dvije vodene i tri motorne pumpe, tri traktora i potrebne priključke, tri automobila, kamione. Tu su još strojevi za rezanje i prehranjivanje voćaka, rezanje kamena, pa gotovo svi građevinski i automehaničarski alati - sve u velikoj garaži i radionici. Dundić voli reći kako on nije samo kamenoklesar, nego i automehaničar, vozač, voćar, vinogradar i vinar, proizvođač cherry-brandyja i mali turistički poduzetnik, ali i lovac. «Nemamo tolikih problema ni u vodoopskrbi ni tijekom ovogodišnjeg dugotrajnog beskišnog sušnog ljeta, jer imamo dostatne količine kišnice.

Naime moj je djed sagradio dvije velike gustirne od po 5 vagona vode, a još jednu čatrnju zapremine od 20 vagona kišnice izgradio je moj pokojni otac Branimir. Bilo bi drukčije kad bismo imali pitku tekuću vodu iz vodovoda. Destljećima nam obećavaju dovesti tekuću vodu do sela, ali još ništa od toga projekta, iako u našem okruženju primjerice u Lovreću, Cisti, Žeževici, Rrastovcu, Šestanovacu, Zagvozdu...kućanstva imaju riješenu vodoopskrbu iz novoizgrađenog vodovoda», primjećuje Jozo Dundić.

Dodaje kako je sve uglavnom sam iskrčio ručno i zasadio te da ni od koga nije tražio potporu, a i tržište traži sam i obrađuje. Sve viškove uredno proda čak i nepunu tonu trešanja na makarskoj i zagrebačkoj tržnici. Kupio je i stroj za preradu maraske koji odstranjuje košpice, a protekle godine krenuo je i projektom Vakum pakiranje tog voća. Stručnjaci su mu savjetovali kako je to isplativije raditi nego prodavati plodove maraske kojoj joj je cijena (pre)niska. Kako ima i domaću rakiju godišnje proizvodimo i do 200 litara šeri brendija, poznatog likera u Dalmaciji. Dundić objašnjava kako u litru rakije lozovače jačine oko 19 gradi u zajedničkoj staklenoj boci stavi se kilogram mesnatije maraske i kilogram šećera i to sve na suncu stoji oko 75 dana, ovisno o vremenu. Tekućina se, zatim, prelije u drugu staklenku gdje miruje još oko mjesec dana te se nakon toga otoči i pakira na tržište. Na boce koje puni šeri-brendijem lijepi naljepnice svoje tvrtke Obiteljsko gospodarstvo Ćoso. Ali za sebe kaže kako svoj život ne bi mogao ni zamisliti bez kamena, a desetljećima se bavi kameno-klesarstvom odnosno izvornim renoviranjem starih kamenih kuća u dalmatinskom zaobalju, priobalju i na otocima. To mu je u duši jer je izravni potomak svojih predaka koji su vadili kamen u Zabiokovlju, tvrdeći kako tako njeguje i umjetnost, klešući i gradeći ne samo diljem Lijepe naše, nego i u inozemstvu.

«Kameno-klesarstvo sam naslijedio od muške loze svoje majke iz Medova Doca, inače iz poznate kameno-klesarske obitelji. Moj je posao itekako tražen, cijenjen i plaćen, pa i danas unatoč krizi. Ljudi ipak obnavljaju napuštene obiteljske kamene kuće, ugostiteljske i druge objekte. Velika i nenadoknadiva je šteta što je u Dalmaciji mnogo napuštenih kamenih kuća, čak i palača, koje su uvelike devastirane, urušene, posebice u zaseocima Zagore i na otocima. Čupa i odnosi se kamen iz zidova i prodaje krišom, čak i noću koja nema svjedoka. A to su naši kameni spomenici, naše svetinje. Kamo sreće da se svi zaseoci i kamene kuće na ovom području prenamjene u etno-sela te da se u njima ostvaruju projekti iz agro-turizma. Doduše moja je obitelj u tom smjeru već nešto poduzela jer imam gotovo sve uvjete za ostvarenje i tog projekta», ponosno će Dundić.

Dodaje kako ga u svemu podržava obitelj i zahvaljujući njihovoj potpori nedavno je Dundić u rodnom zaseoku objedinio sve projekte obiteljskog gospodarstva Ćoso promovirajući i ruralni turizam. Tvrdi kako je to budućnost i u dalmatinskom kršu s obzirom blizinu modernih prometnica i turističkih destinacija u priobalju, a prirodne blagodati obližnjeg Biokova. Riječ je o prvom takvom ozbiljnijem projektu u Zabiokovlju, no postupno realizira još obiteljski projekt vezan za proizvodnju većih količina mlijeka i kravljeg sira, te mesa, a iz Njemačke je nabavio i jedan stroj za rezanje kamena.

«Uz navedene projekte ovdje ću vaditi i tvrdi zabiokovski kamen te ga strojem rezati, obrađivati ispod velikog suncobrana. Kad dnevno isklešem samo kamen površine od metra četvornog, za to ću dobiti 50 eura, a uz put ću se baviti i kameno-klesarstvom i obnavljanjem starih kuća, voćarstvom, vinogradarstvom, proizvodnjom šeri-brendija, vina, rakije; ruralnim turizmom u čijem sastavu imam i svoj podrum i muzejsku zbirku. Godinama prikupljam i etno-predmete te sam u podrumu obiteljske kuće uredio i etno muzej i tako proučavam povijest i tradiciju ne samo rodnog kraja prenoseći ju na moje potomke. Ovdje imamo šest kuća s ukupnom površinom od 600 metara četvornih, čija je vrijednost oko 300.0000 eura. Osim smještaja i odmora gostiju kojima nudim i svoju domaću eko-hranu, zainteresirani mogu posjetiti moje voćnjake i vinograde te sami brati plodove», poručuje Jozo Dundić.

Kaže kako u Goričaju očekuje više gostiju kad se službeno pusti u promet tunel sv. Ilija kroz Biokovo odakle motorizirani turisti najviše za 10-15 minuta ugodne vožnje mogu doći do šljunčanih plaža na Makarskoj rivijeri, i obrnuto na spavanje. Tu su i prirodne blagodati obližnjeg Biokova na čiji se vrh (sv. Jure) sa sjeverne strane planine turisti planinari mogu uspeti za nekih dva i pol sata hoda te brati ljekovite trave i uživati u promatranju muflona.

Autor: Nedjeljko Musulin