Krš, taj čaroban štih simbioze čovjeka i škrte zemlje, turistički je potencijal koji moramo čuvati

Krš, specifičan geografski pojam i reljef koji intrigira ljude od pamtivijeka, na području Republike Hrvatske zauzima polovicu površine, uglavnom od Karlovca u unutrašnjosti do morske obale s otocima i podmorjem.

Kako je krški kraj surov, a zemlja “tanka“, hrana s ovog područja vrlo je specifična. Uzgojena na tamošnjim ravnicama i vrtovima, ova hrana je zapravo koncentrirana okusom.

Ista je stvar s medom jer suha ljeta daju “tanku pašu“, a med livade koncentriran je, vrlo aromatičan i toliko gust da često brzo kristalizira.

Specifični okusi

Paška, otočka janjetina općenito, poznata je delikatesa specifičnog okusa zbog suhog otočkog krškog podneblja i mediteranskog bilja kojim se hrane. Ista je priča s Istarskim, Ćićkim, Ličkim, Paškim sirom, pršutom i mnogim drugim podražajima za nepce.

Svoje znanje o kršu i mišljenje kako ga turistički valorizirati, s nama je podijelio Dalibor Reš iz Speleološke udruge Estavela iz Kastva.

"Riječka ribarnica, katedrala je okusa svoje vrste. Danas u vrijeme svijesti o zdravoj kvalitetnoj prehrani, OPG-ovi mogu ponuditi autohtono voće i povrće. Zeleni Kastav jedna je od takvih manifestacija gdje ekološki poljoprivrednici prodaju svježe voće, povrće, marmalade, klasično izrađenu zimnicu, med i ostalo”, navodi dva bliska mu primjera.

Vjeruje da će ovi slučajevi poslužiti kao ideja i ostalim mjestima jer, osim što se širi mogućnost lokalnom stanovništvu pristupačnije doći do zdravog zalogaja, tijekom sezone se pridružuju i turisti.

Bakarski prezidi - spektakularan vinski amfiteatar

Nad samim morem uz obalu Bakarskog zaljeva, nalaze se ruševine prastarih vinograda. Navodno najstarija bačva, starija i od mnogih amfora, pronađena je u moru blizu otočića Sveti Marko koji Krčkim mostom spaja kopno i otok Krk.

Vinodol, također vinska regija (Vinodol je u 13. st. predstavljao prostor između Grobničkog polja i grada Senja) od pamtivijeka može potvrditi važnost Bakarskih prezida, vinograda i vinarske tradicije kraja.

Na bakarskim prezidima se uzgajala Žlahtina, jedno od autohtonih hrvatskih vina. Uz prezide, pomoću kojih su stanovnici u prošlosti otimali zemlju vjetru i kiši, rastu otporni trsi ove i ostalih autohtonih sorti grožđa.

Terase od prezida gledane s bilo kojeg rakursa izgledaju doista unikatno, vijugaju obodima krivudavih linija zaljeva i stvaraju spektakularni vinski amfiteatar. Od istog grožđa se na otoku Krku proizvodi specifični pjenušac, koji dozrijeva na 30 m dubine u moru.

Bakru je monarhija 1778. dala status slobodnog grada, a bio je centar u kojemu se potvrđivao status o darovanju, isprave o kupoprodaji vina. Čuvena Bakarska vodica, pjenušac od autohtonih sorti grožđa nekoć je bila remek djelo vinarstva.

"Zanimljivo je kako su žene također imale važnu ulogu u vinogojstvu Žlahtine, u vremenima sve veće svijesti o jednakostima, idealna je prilika za 'equal vino'. Znamo da je Vinodolski zakonik između ostalog određivao velika prava ženama i on regiju svrstava u prostor koji se bori za prava čovjeka”, ispričao nam je Reš.

Jedinstvena krška arhitektura vs. jeftinog betonskog raja

Diljem primorja nalazimo fascinantnu kulturnu baštinu razbacanu po brežuljcima, dolinama, uvalama i otocima. Radi se o gradićima, selima, kućama, suhozidima, šternama, skodovima, teracama, brajdama, voltama, tornicama, uličicama, skalinima, specifične arhitekture izgrađene od lokalnog kamena, opisuje naš sugovornik.

Nekoć je život na moru bio puno teži, ovisnost o lokalnoj poljoprivredi na škrtoj suhoj zemlji, nagnala je ljude na prilagodbu terena u borbi za preživljavanje. Izvori pitke vode uglavnom su bili predaleko, pa je kišnica iz šterne bila jedina pitka voda.

Uske uličice, jedinstvene atmosfere, klesani kamen, kovano željezo, drvene grede, crijep, izrazito lokalne izrade, obavijene raznim cvijećem i lozom, od stoljeća korištenja uglačanim kamenom popločeni podovi. Te i takve kuće dio su specifičnog krškog potpisa regije.

"Zalaganjem udruge Dragodid i nekih institucija, Republika Hrvatska je 2016. godine vještinu građenja suhozida zaštitila kao nematerijalno kulturno dobro. Nekoliko godina kasnije UNESCO prepoznaje inicijativu Hrvatske, Cipra, Francuske, Italije, Španjolske, Grčke, Švicarske i Slovenije te gradnju suhozida proglašava svjetskim kulturnim dobrom”, podsjeća.

Dodaje da su dalmatinski otočići Baljenac i Galešnjak sa suhozidima dio turističkog brenda i ID hrvatskog dijela jadranske obale.

"Betonizacija obale u svrhu ugode po razmažena stopala, uniformne vile copy paste dizajna kakve možemo vidjeti svagdje u svijetu množe se i na našim prostorima, kao i drugdje polako brišući lokalni identitet, stvarajući unificirani često jeftini univerzalni outfit”, negoduje Reš pitajući se možemo li se oduprijeti takvom turizmu?

Ponos na tradiciju i kulturu

Srećom, kaže, turističke zajednice nekih gradića organiziraju izbor najljepšeg balkona, terase, detalja, pa se i sama zajednica uključuje u estetsko unaprjeđenje privatnog prostora sadnjom cvijeća u ime uređenja zajednice.

U zidove kuća i crkava uklesani su razni grafiti u glagoljici, unikatnom pismu prilagođenom hrvatskom jeziku, a kulturna baština definitivno intrigira posjetitelje zainteresirane za kulturu.

Može li konoba ili restoran uređen na tradicionalan način dati restoranu dodatni bod? Naravno da može, kao i prostor u kojemu će turisti prespavati. Kamena kuća, s drvenim škurama, gredama, kamenom terasom s brajdom, konobom ugodne temperature s par bačvica kvalitetnih lokalnih vina i rakije te načetim butom pršuta, turistima je vrlo privlačno.

"To su detalji koji bi dijelu posjetitelja mogli biti presudni prilikom rezervacije smještaja. Dnevno donošeno autohtono zrelo voće, par pomidora i kumara za salatu, i vjerujem da bi ponijeli kući predivne uspomene”, smatra Reš.

Nadajmo se da će ponos na tradiciju i kulturu očuvati dovoljno baštine da kraj održi taj čarobni štih nekadašnje simbioze čovjeka i škrte zemlje na kamenu te ga, na obostranu korist, iskoristi u turističke svrhe.