Budućnost u obrtništvu i seoskom turizmu

Mještani Aržana i u selima zapadnog dijela Imotskog kraja više ne gledaju u nebo i ne mole Boga ne bi li im oblaci donijeli kišu, napose ljeti o sv. Iliji kad su ti krševiti krajevi, kameniti krajobrazi Dalmatinske zagore najviše žedni vode. Odzvonilo je čatrnjama u tom zagorskom dijelu Splitsko-dalmatinske županije koje su postale simbol teške prošlosti. I burila, vučije i mješine u čemu se dopremala voda u kućanstva, ostala su tek u sjećanju žitelja tog kraja Lijepe naše.

Unatoč teškoj gospodarskoj krizi mnogi Aržančani kažu kako su najteža vremena ipak daleko iz njih, jer im tekuća voda s crpilišta Mukišnice na Bukovoj gori nadomak Buškoj jezera u Hercegovini, u tomislavgradskoj općini, koja je potekla iz novoizgrađenog vodovoda Josip Jović, donosi novi dašak života. Zapravo jedini regionalni vodovod Josip Jović je izgrađen stručno, kvalitetno i za dugo razdoblje, gotovo sva buduća pokoljenja na tom području. Žitelji ga Aržana uspoređuju s najmodernijima u svijetu, o čemu svjedoči i nedavno sagrađeni odvojak od Studenaca do njihova mjesta koji ga je na uporabu predao dr. Jure Radić, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade i bivši ministar obnove i razvitka.

Tekuća voda s Mukišnice unijela dašak života u aržanske domove

U sklopu tog zahtjevnog projekta izgrađen je i magistralni vodovod od crpilišta Mukišnice, odnosno vodospreme Zidine do Aržana (Gradine), dionica duga jedanaest kilometara, kako bi zatim cijeli magistralni vodovod Josip Jović, prstenastog oblika s prirodnim padom bio u funkciji. Vodovod nosi ime prve žrtve obrambeno-oslobodilačkog Domovinskog rata, Josipa Jovića iz Aržana, koji je poginuo 31. ožujka 1991. godine na Plitvicama u prvom okršaju s četnicima.

Vodovod je izgradila tvrtka Vodoprivreda iz Imotskog sa suizvođačima Cetina iz Sinja, čiji glavni vodospremnik na predjelu Gradine u Aržanu na visini 731 metara nad morem, ima kapacitet 500 metara prostornih. Tijekom gradnje radilo se i dodatno, čak i deset sati dnevno, kako bi glavni rezervoar vode zgotovili i prije roka. Inače, vodom iz glavnog crpilišta Mukišnica odakle voda dotječe u vodospremnik Zidine, a potom i dalje novoizgrađenim vodovodom dugim jedanaest kilometara do Aržana. Iz tog vodospremnika vodom se opskrbljuje cijeli Aržano i kućanstva u bližim selima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini (Vinica, primjerice).

Vremešniji stanovnici Aržana, Vinice i inih naselja u tom dijelu Zabiokovlja, odnosno Zagore te uz granicu s BiH, podsjećaju kako su odlazili po vodu u Studence, na udaljenosti desetak kilometara donoseći ju u burilima, vučijama, mješinama kako bi utažili žeđ. Najteže im je bilo zimi kad bi napadao duboki snijeg, puhale olujne bure kakve su zabilježene na tom području, zaledila izvorišta vode u Studencima na temperaturi i do 20 stupnjeva Celzijevih, te što ni puta nije bilo kao danas. Ljudi su u tom kraju pili vodu iz lokava i kamenica u doba dok još nisu bile izgrađene čatrnje, kišnicu jer u Aržanu i okolici, kažu mještani, nema ni jednog izvorišta pa je voda u tom kršu, rekoše, oduvijek imala cijenu lijeka. Tvrde kako je i nedostatak vode u domaćinstvima uvelike utjecao i na raseljavanje toga kraja te su se Aržančani naselili posvuda u svijetu tražeći radno mjesto i sigurniji život. Doduše, potomci se postupno vraćaju na ognjišta svojih predaka, ali ne onakvim ritmom kako se to očekivalo nakon izgradnje vodovoda i dovođenjem vode u kućanstva, te izgradnje autoceste i rekonstrukcije prilaznih putova. Među prvima se svojoj kolijevci, izvoru djetinjstva i zdravog života, iz Kanade vratio bračni par Čondić s dvoje svoje djece.

Budućnost Aržana u obrtničkom poduzetništvu, zdravoj hrani i seoskom turizmu

«U Kanadi sam radio deset godina te sam za ušteđevinu u rodnom Aržanu otvorio auto-limarsku radionicu, jedinu takvu na cijelom području općina Cista Provo i Lovreć. Posla imam dovoljno unatoč recesiji. Mogao sam i ja izgraditi i otvorio neki objekt na moru, primjerice na Makarskoj rivijeri, te se baviti turizmom ili trgovinom, ili ugostiteljstvom, odnosno nekom uslužnom djelatnošću, ali sam ocijenio kako je budućnost u zanatima, u obrtničkom poduzetništvu. I moj je otac nekoliko godina radio u Njemačkoj, a moje sestre i braća su još u Kanadi», ističe povratnik Petar Čondić poručujući:

«Želja mi da se svi Aržančani što prije vrate iz inozemstva na djedovinu te da u razvoj zavičaja ulažu kako bi ovdje bilo više radnih mjesta te se zaposlilo više mladih ljudi, jer naš kraj ima sigurnu budućnost.»

Dodaje kako je poznat pčelinji med Tome Budića iz Aržana, inače dugogodišnjeg pčelara, koji kupuju i inozemni turisti. Kaže kako nema problema u ponudi meda na tržištu, jer ga i sada uglavnom proda na kućnom pragu i tijekom turističke sezone na Makarskoj rivijeri čim ga izvrca, i to prema popularnim cijenama. A mjerodavni stručnjaci ističu kako je kaduljin med iz tog kraja, dakako i Budićev, itekako zdrav pa ga i liječnici preporučuju i kao lijek. No iz tog zabiokovskog krajobraza poznat je i pčelinji med od vrijeska te inih ljekovitih trava. Livade i čisti pašnjaci; neobrađena polja, dolci i vrtače su u tom podneblju puni rojeva pčela, osobito kad grane proljeće, u čijem zuju uživa svaki namjernik, baš kao u mirisu ljekovitih trava. Posebice dok marljive pčele oblijeću i slijeću na cvjetove, koje ne uznemiruju stada ovaca, goveda, koza kao nekad.

Pčelinji med iz Aržana kao lijek

«Nakon što smo dobili tekuću vodu u kućanstvima, očekivali smo kako će Aržano preporoditi. Doduše voda nam je udahnula novi život omogućivši razvoj poljoprivrede, napose stočarstva, dakako i pčelarstva jer se i livade mogu njegovati, a krajolik više oplemeniti. I stoke može biti znatno više, mesa, mlijeka i sira, i pčelinjega meda. Očekuje se kako će na ovom području bolje pokrenuti obiteljska poljoprivredna gospodarstva, a to mogu samo mladi ljudi uz pomoć svojih očeva. Bake i djedovi su gotovo na izmaku života, jer je riječ uglavnom o ženama i ljudima ovog podneblja koji su se iscrpili godinama-desetljećima radeći u inozemstvu, i koji su u mirovini. A svi bi htjeli da im se vrate djeca i unuci te da ih ne ubija samoća i da uz svoje potomke završe posljednju dionicu života na ognjištima svojih predaka», riječi su Tome Budića, koje potvrđuju i ini Aržančani te njihovi susjedi.

Bake i djedovi priželjkuju brži povratak djece i unuka na ognjišta predaka

No manje-više svi u tom kraju ipak žive u nadi kako će se mladi Aržančani vratiti na djedovinu, tim više što u hrvatskim gradovima nemaju sigurno zaposlenje, a ni inozemstvo im ne jamči siguran posao kao prije. Njihov povratak kolijevci vjerojatno će ubrzati i nagovještaji odnosno novi vjetrovi koji su zapuhali i iz Europske unije kako će i u selima Dalmatinske zagore biti bolje, zdravije, sigurnije i ljepše raditi i živjeti. Ali ostaje odgovor na upit kako mladima osigurati radno mjesto, redovitu plaću, uplaćivati zdravstveno i socijalno osiguranje te kako ih poduprijeti u prvoj dionici njihova života, koja je itekako bitna.

Oni koji se vrate u Aržano, bit će im lakše nego njihovim precima tim više što će najvjerojatnije doživjeti i koristiti buduću novoizgrađenu brzu cestu, dionicu Čaporice-Kamensko, kao i možebitno izgrađenu zračnu luku na obližnjoj Prpuši u Općini Šestanovac, osim skorašnjeg puštanja u promet novoizgrađenog tunela sv. Ilije kroz Biokovo - od Rastovca do Basta u Baškoj Vodi na Makarskoj rivijeri. Vjerojatno će tada i u Aržanu, i njegovoj okolici, biti više iskrčenih, obrađenih i oplemenjenih njiva, dolaca i vrtača; obiteljskih stada ovaca i janjaca, koza i kozlića, goveda i muznih krava; mladih farmera i vlasnika sirana. Vjerojatno će na tom prostoru niknuti više vikendica i koja gospodarska zona s proizvodnim i uslužnim pogona za što postoje pogodni uvjeti nakon što je u tom dijelu Splitsko-dalmatinske županije izgrađena komunalna infrastruktura. Također se očekuje više iskrčenih zapuštenih njiva, dolaca, vrtača, voćnjaka i povrtlarskih kultura, tim više što poljodjelci sada (i ubuduće) brže i lakše proizvode mogu dopremiti u restorane primorskog priobalja.

Aržano u okruženju autoceste, tunela sv. Ilije, buduće zračne luke na Prpuši

Ali na tom prostoru nitko ne može očekivati toliko povrća, još manje vinograda zbog klimatskih uvjeta (prilično oštre zime, iznimno jake i hladne bure, mraza), odnosno gdje uslijed nadmorske visine i niskih temperatura u odnosu na ine predjele Zagore, ne mogu uspijevati osjetljive mediteranske kulture. Sve je to dobro poznato Aržančanima no, bez obzira na to, mnogi znaju kako njihovo mjesto i okolica imaju izvrsne uvjete za obnovu postojećih kamenih kuća i njihovu prenamjenu u etno-selo te proizvodnju zdrave hrane i razvoj seoskog turizma, jer baš to može biti ne samo brend toga kraja nego i Hrvatske. Tim više što imaju izgrađenu komunalnu infrastrukturu te što im je mjesto na pogodnom položaju, reklo ni se i atraktivnom, kamo prolaze gotovo svi cestovni smjerovi iz unutrašnjosti prema primorskim gradovima i turističkim destinacijama, i obrnuto.

Autor: Nedjeljko Musulin