Baranja, skriveni turistički biser

Tko pažljivije prati kvizove na televizijskim postajama mogao je tijekom vremena primijetiti da velika većina kandidata, ako može, izbjegava odgovarati na pitanja o otocima ili drugim hrvatskim geografskim pojmovima i lokacijama, a ako su pritiješnjeni uza zid, preznojavaju se i muče te naposljetku, ako tamo nisu slučajno bili, najčešće griješe. Čak i kada je riječ o područjima za koja se uobičajeno misli da bi svatko o njima trebao znati sve.

Toliko o poznavanju domovine. Je li uzrok tome nedostatak znatiželje, nezainteresiranost za geografiju ili općenito nesklonost putovanjima i upoznavanju novih destinacija kod većine građana, teško je odgonetnuti. Pogotovo se ovo odnosi na kontinentalni dio Hrvatske koja nudi skrivene turističke bisere - poput Baranje.

Najpoznatija baranjska destinacija svakako je Park prirode Kopački rit i tu je, koliko do jučer, završavala priča o turističkoj zanimljivosti Baranje. Ovo močvarno i vlažno područje od međunarodnog značaja, ekološki raj gdje se još uvijek mogu osjetiti mirisi i zvukovi nedirnute prirode, godišnje obiđu deseci tisuća znatiželjnika iz Hrvatske i svijeta. No, malo se tko od turista i prirodoslovaca, koji najčešće u Kopački rit stignu nakon desetak minuta vožnje od Osijeka preko mosta na Dravi, odluči poslije razgledavanja dvorca Tikveš i restorana »Kormoran«, na sjevernom obodu ovog parka prirode, zakoračiti dublje u Baranju. Oni koji se to usude, bivaju nagrađeni.

Etno-selo

Slučajno internetsko surfanje u potrazi za smještajem u blizini Osijeka dovelo nas je do autohtonog seoskog gospodarstva »Sklepić« u baranjskom Karancu, selu s oko tisuću duša smještenom na cesti između Kneževih Vinograda i Belog Manastira. Denis i Gordana Sklepić su prije jedanaest godina odlučili napustiti Osijek i okušati se u seoskom turizmu. Tako su 2000. godine registrirali smještaj u Baranji s 4 kreveta, prvi na tom području, i postali pioniri svojevrsnog turističkog pokreta koji je danas narastao na približno 600 kreveta u objektima s iznajmljivanjem soba, hotelu, lovačkim kućama i seoskim gospodarstvima Baranje.

- Mi smo autohtono seosko gospodarstvo jer turističke usluge pružamo u autentičnoj panonskoj kući, tradicionalnoj u ovoj regiji, nismo ugostiteljski objekt, nemamo zaposlene nego isključivo radimo obiteljski. Većinu proizvoda koje nudimo za doručak proizvodimo sami, što znači da se i poljoprivredom bavimo samo u turističke svrhe, kaže Denis Sklepić, dodajući da je upravo Karanac visoko na ljestvici baranjske turističke ponude s ukupno 108 kreveta u seoskim domaćinstvima i sobama za iznajmljivanje.

Na ulazu u Karanac, gdje je rođen i Stipan , najmlađi »gazda« Sklepić, dočekuje vas natpis »etno-selo« koji je opravdan svakim metrom kojim kroz njega prođete automobilom, biciklom ili pješice. Autentično obnovljene i dotjerane panonske kuće sa svojim arhitektonskim posebnostima u odnosu na slavonske ili vojvođanske, cvijeće i zelenilo, zvukovi domaće živadi koji dopiru iz stražnjih dvorišta kuća. Jedna od znamenitosti sela je i etno-restoran »Baranjska kuća« Vladimira Škrobe - Baje , dodatno oplemenjen antikvarnicom s 800 izložaka i Ulica zaboravljenog vremena, kolokvijalno nazvana i Ulicom starih zanata u kojoj se može osjetiti autentični dah zanatske opreme i izrade različitih predmeta iz nekog prohujalog vremena.

Batina na tromeđi

Iznad Karanca pak prostire se 560 hektara beljskih vinograda, a usred vinograda, na Baranjskom brdu koje je s najvećim vrhom od 245 metara jedina baranjska »planina«, nalazi se vidikovac s kojeg se vidi gotovo pola Baranje. Od centra Karanca do vidikovca nema više od 45 minuta lagane šetnje koja se pamti.

Nekoliko kilometara od Kneževih Vinograda, gdje je smještena centralna vinarija poljoprivrednog dobra »Belje«, u pravcu istoka smjestio se Zmajevac, po mnogočemu drugi turistički centar Baranje okružen vinogradima, privatnim vinskim podrumima (izgrađenim na pješčanim obroncima Baranjskog brda) i vinskim cestama. Na neki način zaštitni znak Zmajevca je restoran i vinarija obitelji Josić. Podrum nudi cijelu lepezu vina, a restoran je došao na dobar glas posebno ponudom slatkovodnih delicija, smuđeva, šarana i somova, koje love dunavski ribari.

Većina ribara je iz Batine, sela na tromeđi Hrvatske, Mađarske i Srbije, poznate isključivo po mostovnom graničnom prijelazu preko Dunava koji vodi u Srbiju, odnosno Vojvodinu ali još uvijek ne i po turizmu. No, mogući turistički adut Batine je veliki spomenik, djelo Antuna Augustinčića, kao dio priče o palim crvenoarmejcima i partizanima pri forsiranju Dunava i obračunu s jedinicama Wermachta u studenom 1944. godine. Jedino je šteta što je, inače okružen izuzetno održavanim okolišem, Spomen-dom Batinskoj bitci u kojoj je poginulo 1297 crvenoarmejaca, otvoren jedino uz najavu. Nemali broj slučajnih namjernika tako najčešće ostane bez potpunog ugođaja.

Starinski ambijent

Dugogodišnje administrativno središte Baranje, Beli Manastir, smješten uz sjeverozapadne obronke Baranjskog brda, spada međutim u neku drugu priču. Naselje koje je tek 1961. godine dobilo status grada i dalje odiše nekom vrstom arhitektonskog socrealizma najvidljivijim u centru grada. Glavni trg s okolnim zgradama, koje vape za obnovom fasada, kao da ipak podsjeća kako poslije mirne reintegracije Baranja još uvijek gospodarski nije ono što je bila. Tračak naznake da bi uskoro i Beli Manastir mogao postati barem izletničko ili poslovno turističko odrediše, jest suvremeno opremljen hotel »Patria«, jedini hotel u Baranji, i to s četiri zvjezdice.

- Turiste u Baranju privlači njezina neistraženost, dakle svakako ne masovni turizam, potom specifična kuhinja u kojoj ima sličnosti sa slavonskom i mađarskom kuhinjom, čisti zrak, Dunav, mir ravnice... nabraja Denis Sklepić sve prednosti dolaska u Baranju koje je sakupio iz razgovora sa svojim gostima. Iz toga slijedi i drukčiji odnos prema turističkom napretku koji ne bi trebao uključiti masovni turizam.

- Mi smo zapravo onu »zaostalost«, sačuvani rustikalni ambijent, okrenuli u vlastitu prednost. Moto je seoskog turizma Sklepić: bolje da su sobe prazne nego da su u njima nezadovoljni gosti. Znači da ne želimo »gosta po svaku cijenu«, nego samo onoga koji želi biti u opuštajućem starinskom ambijentu bez takozvanih blagodati suvremenog doba poput televizora i kompjutora. Vjerujte da upravo zbog toga imamo gostiju koji kod nas dolaze 6-7 godina, čak i po dva, tri puta godišnje, tvrdi Denis Sklepić, dodajući da su dolasci gostiju intenzivniji u proljeće i jesen te vikendom, kao i to da je 85 posto domaćih gostiju većinom iz urbanih sredina.

Vjerojatno će tako i ostati. Iako nije na »magistralnim turističkim rutama« i daleko od mora, Baranja će, nema sumnje, sve više privlačiti probranu turističku klijentelu kojoj nije samo do luksuza i komocije. I to kako zbog svojih draži, autohtonih naselja, vina i slatkovodne ribe, tako i kao idealan »stacionar« iz kojeg se može izletnički obilazi Slavonija, zapadni Srijem, Bačka ili Mađarska, a po noći uživati u smiraju baranjske ravnice. Unatoč i usprkos starijim stanovnicima Karanca i Baranje, koji se još uvijek čude kako su neki ljudi uopće došli na ideju prevaliti toliki put kako bi vidjeli njihovo selo i regiju.

Anegdota o crvenoj paprici

Baranjci su poznati i kao veliki potrošači mljevene crvene paprike o čemu svjedoči i sljedeća anegdota. Došla Baranjka kod susjede pitati da joj posudi mljevene crvene paprike kako bi mogla završiti ručak, no susjeda je s negodovanjem odbije: »Ne mogu ti ništa posuditi jer u kući imam još samo 4 kilograma«.

Autor: Neven Šantić