Titula najuzornije seoske žene

One rade od jutra do večeri, drže tri ugla kuće i imanja, podižu obitelji, brinu se za životinje, vrt, a svladavaju obveze koje se ne mogu ni nabrojati. Elizabeta Jelić iz Bošnjaka najuzornija je seoska žena Vukovarsko-srijemske županije za 2014. godinu, odlučilo je izborno povjerenstvo na izboru za najuzorniju seosku ženu najistočnije hrvatske županije, održanom u Slakovcima. Prva pratilja je Ivana Jurić iz Đurića, a druga Marija Dragičević iz Retkovaca, dok je priznanje dobila i Kata Maroševac iz Županje.

''Nisam se baš nadala da ću osvojiti titulu najuzornije, jer smo sve četiri uzorne žene.Mi kažemo da je to slavlje za nas jer žena od seljaka ne ide nikuda, zbog toga što ima puno posla na gospodarstvu. Na našem gospodarstvu imamo 11 krava, 35 goveda, junadi, svinja, a bavimo se stočarstvom i ratarstvom. Imamo četvero djece i svi su zaposleni, znači djeca čim mogu stati nogom na papučicu traktora odmah su bila u traktoru s mamom ili tatom. Ja vozim traktor 27 godina. Svi smo zaposleni i nitko ne može reći da nema što raditi.Prije smo živjeli bolje kad smo imali manje krava i zemlje, sad imamo duplo više krava i zemlje, a ne živimo tako dobro kao što smo prije živjeli. Najviše radimo na proizvodnji mlijeka i sira, predajemo žito, sijemo i kopamo repu'', rekla je vidno uzbuđena pobjednica koja će uz svoje dvije pratilje na izbor za najuzorniju seosku ženu Hrvatske.

Osim što se bavi poljoprivrednom i stočarskom proizvodnjom, Elizabeta Jelić članica je KUD-a Branimir, Udruge Bošnjački šlingeraji, Pjevačke skupine Bošnjačke snaše i Udruge žena Hrvatsko srce te mjesnog crkvenog zbora. U slobodno vrijeme, kada ga nađe, bavi se i izradom ručnog rada, a podrazumijeva se i da je velika poznavateljica tradicijske kuhinje.

"Ujutro smo od šest sati do pola osam navečer ili u štali ili na njivi, a između mi žene obavljamo i kućanske poslove. Znate kako je moja svekrva rekla: muškarci idu na njivu i u štalu i to je njihov najveći posao, a mi žene moramo ići i na njivu i u štalu i znati kuhati, peglati, raditi ručni rad i još se brinuti o muškarcima. Mi smo zauzete i imamo više posla, ali su muškarci više umorniji od nas", sažela je ono najbitnije ne samo iz svog života, nego i iz života brojnih seoskih žena na kojima obično, kako znamo reći, počivaju tri ugla kuće, a da joj to malo kada itko iskreno prizna.

I odmah da raščistimo, nisu ništa manje vrijedne niti ostale sudionice izbora; Ivana Jurić tako brine o gospodarstvu s 48 muznih krava, dva konja, ovcama i svinjama, a uz to obrađuje 35 hektara zemlje. Retkovčanka Marija Dragičević predsjednica je Konjogojske udruge Žeravi iz Retkovaca, bavi se ratarskom proizvodnjom na 32 hektara i stočarskom proizvodnjom, dok Kata Maroševac iz Županje, koja skrušeno prizna da ponekad stigne i na kavu u neki od županjskih kafića, posjeduje 28 hektara zemlje, devet konja i isto toliko goveda te se bavi zlatovezom i izradom narodnih nošnji.

I mogli bi tako unedogled o seoskim ženama, vrijednim, marljivim i u pravilu, samozatajnim. Iako i tu se mora praviti razlika. Nisu ni seoske žene kao što su nekada bile pa se među njima nađe i onih koje više njeguju građanski, umjesto seoskog načina života. Ali, ovdje govorimo o istinskim seoskim ženama, koje selo i seoske navade i običaje žive svakodnevno. S njima se bude i liježu. Govorimo o ženama koje nemaju previše vremena da brinu od najnovijim modnim stilovima i kako biti u ovom ili onom trendu. U životu im nije najvažnije biti viđena na podnevnoj kavici u nekom kafiću, što je odavno postala uobičajena navada i u našim selima. Njihova "špica" su staje i oranice. Život kakav ne bi svaka žena odabrala, osim one koja selo odista voli, kao i što voli i svoju obitelj i svaku kravicu i praščića u oboru. To jednostavno moraš voljeti, da bi pristao živjeti s vojničkim buđenijima u šest ujutro, i petkom i svetkom, jer stoka mora jesti. Dani ti lete kao i da ih nema jer od posla ne znaš na koju se stranu okrenuti.Takvim ženama uvijek treba odati priznanje jer ga one zaista i zaslužuju, iako ga najvjerojatnije rijetko ili gotovo nikada ne čuju. A trebale bi.

Foto: depositphotos.com