• Zakonska nedorečenost
  • 24.02.2014. 10:10

Mala riba u moru velikih zakona - OPG Abramović

Upozoravamo na nepremostive prepreke koje postavlja Zakon o vodama. Zbog nelogičnih propisa, uzgajivači riblje mlađi ne mogu ishoditi dozvolu za korištenje ribnjaka na vlastitoj zemlji. I nakon 13 godina obrt Abramovića je u mirovanju.

  • 2.431
  • 313
  • 0

Loša birokracija i nedorečeni zakoni testiraju granice sve više hrvatskih proizvođača. Nataša i Tomislav Abramović posljednjih su se godina posvetili uređenju sustava malih ribnjaka koji se na jednom hektaru površine nalaze na lokalitetu Lužnjak, nedaleko od Čaglina. OPG Abramović je upisano u Upisnik obiteljskih gospodarstava još 2001. godine, ali da bi se u Hrvatskoj legalno bavili uzgojem ribe, Abramovići trebaju prijaviti obrt bez početka rada.

Ribnjaci Abramović

Dosad su to učinili čak četiri puta, a posljednji put 05. rujna 2013., pod nazivom „Ribnjaci Abramović“. Da bi uzgajali slatkovodnu ribu, trebaju pokrenuti i proceduru ishođenja Prava na korištenje voda za uzgoj slatkovodne ribe i drugih organizama. Gospodarstvo trenutno broji pet članova, a uz Natašu Abramović, čine ga članovi obitelji (suprug, sin te suprugovi roditelji). "Kad se uspostavi proizvodnja bit će nužno zaposliti još barem dvoje ljudi kako bi se moglo sve napraviti kvalitetno i na vrijeme", kaže Nataša, pomalo s nevjericom, jer je već više od 13 godina, uslijed administrativnih prepreka, spriječena koristiti vlastiti ribnjak i prodavati ribu.

Jedinstven prirodni uzgoj autohtonih vrsta riblje mlađi u ovom dijelu Europe

"Takvog uzgoja nema u ovom dijelu Europe. Sravnili smo brda kako bismo došli do ovoga, a u vrijeme najveće suše smo pronašli izvor. Prošao nam je i IPARD 302, jedini program za ribnjačarstvo na koji se nismo mogli prijaviti jer nemamo dozvolu Ministarstva poljoprivrede", kaže vlasnica i navodi kako ribolovni sportski savezi iz tri županije žele takvu kvalitetnu mlađ.

Uspješan uzgoj ribe na Ribnjacima Abramović

"Ideja o uzgoju šarana zapravo je dječački san mog svekra koji je još 1963.godine, zajedno sa svojim ocem, na dijelu zemljišta koje se nije moglo obrađivati zbog previše vlage, iskopao mali ribnjačić u kojem su stavili nekoliko desetaka šarančića. Početkom 90-ih, pred sami početak Domovinskog rata, kupili smo susjednu parcelu na kojoj je također bio iskopan ribnjak, ali je bio zapušten i obrastao drvenastim raslinjem i starim stablima šljiva. Uredili smo zemljište, odmuljili ribnjake i uredili nasipe i kada su se napunili vodom - pustili smo nekoliko stotina komada šarančića koje smo kupili u Lili na ribnjaku."

Tijekom godina primijetili su da šarani odlično i brzo napreduju, a kada su narasli do veličine oko 1,5 kg primijetili su da se mrijeste - i to dva puta godišnje, što ih je začudilo, iako o uzgoju i ponašanju šarana nisu znali puno. Uveli su i vrste poput soma i linjaka kako bi malo prorijedili šarane. "To me potaklo da počnem istraživati (onda još nije bilo interneta) i prvi problem na koji sam naišla bio je nedostatak stručne literature. Za pomoć smo se obratili gdinu Zvonku Ibriksu, tadašnjem direktoru ribnjačarstva „Našice 1928.“ koji nam je sa svojim stručnim djelatnicima, veterinarkom i tehnologom, pružio punu pomoć i podršku da pokrenemo uzgoj šaranskog mlađa prirodnim mrijestom te nas uputio i preporučio suradnju s prof. dr. sc. Anđelkom Opačkom koji nam i danas puno pomaže svojim stručnim savjetima."

Autohtone riblje vrste - šaran, som, linjak

"Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da ova klima izuzetno pogoduje uzgoju slatkovodne ribe. Sam položaj ribnjaka i njihova veličina ne omogućavaju pristup nekim vrstama ribojednih ptica (kormoranima), do manju štetu prave sive čaplje, bjelorepi orao (na čije posjete ribnjaku sam čak i ponosna jer su oni ugrožena vrsta), a zimi nas posjeti i vidra, koja može napraviti veliku štetu, ali ja to smatram kao znak i prirodno priznanje čistoći i kvaliteti vode u ribnjacima."

Ljudi koji imaju male hobističke ribnjake manjih površina, ali i ribička društva, jedva čekaju da „papiri“ budu gotovi jer šaranski mlađ uzgojen na ovakav način ima vrlo nisku stopu mortliteta (ispod 10%) što je izuzetno povoljno za poribljavanje otvorenih voda (rijeka, rječica, potoka, jezera).

Nitko ništa ne zna, a nikoga nije ni briga - gorka istina o stručnim službama

Dugi niz godina bori se sa birokracijom te nestručnošću, nezainteresiranošću i neznanjem ljudi u državnim institucijama, od razine Županije pa do stručnih službi u Ministarstvu poljoprivrede. Najveći problem je i dalje nedostatak stručne literature o slatkovodnom ribarstvu te još uvijek nedorađeni i nepotpuni zakoni.

"Zašto ne radite na crno?"

"Na žalost, kada sam prvi puta bila u Ministarstvu poljoprivrede, tamo još 1997.-98. i kada sam molila da mi kažu što trebam da pokrenem ribnjačarstvo, dobila sam ovakav dgovor: “Pa gospođo, šta komplicirate, šta vam to treba, radite na crno!“ na što sam, zaprepaštena odgovorom djelatnika ministarstva, odgovorila: “No krasno mi savjetujete, a kad bi vas poslušala, natovarili bi mi na leđa inspekcije i kazne tolike da bih morala otići kod susjeda da mi posudi uže da si skratim muke!“. Gorka je to istina o načinu na koji su neko vrijeme funkcionirale stručne službe.

Za ishođenje dozvole za uzgoj, odnosno Povlastice za akvakulturu koja je vezana uz ostvarivanje Prava na korištenje voda za uzgoj slatkovodne ribe i drugih organizama, nadležno je Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatske vode. "Za pomoć sam se obraćala doslovno svima, od savjetodavnih službi, ispostave Hrvatskih voda, Uprave za ribarstvo pa čak i ministrima poljoprivrede (kako su se mijenjali), ali nailazila sam samo na prazne fraze i da trebam biti strpljiva, ali nitko mi nije znao reći odakle da počnem kako bi se to zamršeno klupko beskorisnih propisa konačno raspetljalo. Nakon mnoštva dopisa i požurnica koji godinama nisu davali nikakvog rezultata, odlučila sam se obratiti medijima, što se pokazalo opravdano jer je potaklo reakcije ljudi u Ministarstvu pa i samog tadašnjeg ministra Petra Čobankovića koji je, za razliku od svojih predstavnika, pokazao zanimanje i uključio se u rješavanje problema. "

Sporni Zakon o vodama

Najveći problem bio je u neprovedivosti novog Zakona o vodama, odnosno u tome što nisu doneseni podzakonski akti koji su omogućavali njegovu primjenu (nije bila donešena Studija opravdanosti dodjele prava na korištenje voda, koja je potpuno nepotrebna), što je moglo imati nesagledivu štetu i za velika ribnjačarstva kojima su uskoro istjecale dotadašnje Koncesije za korištenje voda i time bi bio upitan nastavak i njihovog rada i proizvodnje.

Ilegalna riba na vlastitom ribnjaku

"Zahvaljujući gospodinu Čobankoviću, taj nedostatak je premošten donošenjem Pravilnika o uvjetima i postupku za ostvarivanje prava na korištenje kopnenih voda radi uzgoja riba i drugih vodenih organizama. Ali zapelo je opet na ustrojavanju Agencije za poljoprivredno zemljište koja je trebala biti nadležna za rješavanje ovog pitanja. Nakon dolaska ministra Tihomira Jakovine na mjesto ministra poljoprivrede, odlučila sam odmah stupiti s njim u izravan kontakt i zamoliti ga za pomoć u rješavanju problema, ne samo mog, nego problema slatkovodnog ribarstva u Hrvatskoj uopće. Na sreću, naišla sam na razumijevanje i ministar je obećao da će poduzeti sve što je potrebno da pomogne i od tada smo u čestim kontaktima i razgovorima te aktivnim uključivanjem djelatnika Hrvatskih voda - počeli smo slagati kockice."

Som uzgojen u Ribnjacima Abramović

U samom Ministarstvu izvršene su i kadrovske promjene, što je uvelike doprinijelo da se konačno problem javno detektira i počne rješavati. "Prema nekim informacijama, u izradi je novi Zakon o slatkovodnom ribarstvu i nadam se da će biti bolji i precizniji od postojećeg, a posebice u dijelu koji se tiče uzgoja ribe na malim ribnjacima, komercijalnim ili hobističkim, što do sada nije bilo zakonski regulirano te je postupak same registracije djelatnosti jednak kao za velika ribnjačarstva."

Planiraju i povećanje površina pod vodom. Naime, radi se o živoj ribi koja se plasira na tržište sa svrhom daljnjeg uzgoja. Uz uzgajalište, planiraju naoraviti i izletište - što bi doprinijelo poboljšanju turističke ponude i razvoju, kako općine Čaglin, tako i cijele Požeško-slavonske županije.

Unatoč sporosti državnih službi, ne odustaju

"Pravo na poticaj imamo samo za ratarske kulture, a što se tiče poticaja za uzgoj ribe, nisam se puno ni raspitivala, ali ovo što znam je jako mizerno, zapetljano, nedorečeno i nedostatno. Smatram da bi korisnije bilo osigurati realnu cijenu proizvoda na tržištu, a to se može jedino i samo drastičnim smanjenjem uvoza svega što se kod nas može proizvesti", kaže Nataša, u nadi da ipak ima zainteresiranih za rješavanje ovog gorućeg problema.

Šaran na rašljama - iznimna poslastica

"Nažalost još jedna u nizu poraznih činjenica je da mladi bježe od poljoprivrede, a tiče se i samog razmišljanja i stava prema poljoprivredi unutar obitelji i društva. Smatram da roditelji koji žive na selu trebaju svoju djecu odgajati u smjeru da ostanu na gospodarstvu, da se bore, istražuju i javno ukazuju na probleme s kojima se susreću u radu. To se ne može riješiti preko noći, ali probleme treba početi rješavati, a ne od njih bježati. Ponosna sam što mogu reći da imam sina koji završava poljoprivrednu školu i želi se vratiti, živjeti i raditi na svom gospodarstvu iako su mi mnogi govorili da nismo normalni što dijete učimo da voli selo, poljoprivredu i što ga odgajamo da ostane, a ne da pobjegne."

Što nam donosi EU i kako olakšati primjenu Zakona?

"Ulaskom u EU profitirali su uvoznici i veliki sustavi (tipa Agrokor) koji nešto malo proizvode, puno uvezu i na taj način obezvređuju domaću poljoprivrednu proizvodnju jer stvaraju višak na tržištu i tako smanjuju cijenu (primjer tržišta pšenice, kada se neposredno pred žetvu uvoze enormne količine nekvalitetne pšenice, poljoprivrednici moraju prodati svoju pšenicu odmah jer nemamo licenciranih skladišta, da bi otkupljivači tu istu pšenicu nakon 3-4 mjeseca prodali po 2-3 većoj cijeni)", smatra Nataša.

"Bio bi to bogat ulov, da imamo papire"

Mišljenja smo, kao i Nataša, da bi se u ribnjačarstvu hitno trebao promijeniti model registracije djelatnosti i pribavljanja potrebne dokumentacije na način da se primijeni model koji se koristi primjerice u Austiji, a koji ne poznaje koncesije, naknade i slične namete - već uzgajivač jednokratno plaća licencu i bavi se uzgojem, ali ju može i izgubiti ako se ne pridržava zakona. "Vrlo praktična rješenja već godinama predlaže gdin. Zoran Pavlović (Hrvatske vode, Karlovac), ali na žalost njegovi prijedlozi ne nailaze na plodno tlo u Ministarstvu poljoprivrede", kaže Nataša. A takvih je, nažalost, još mnogo. Imaju ribnjak u kojeg su uložili već 1,5 milijuna eura, tržište, prostor, kvalitetan proizvod, voljni su raditi, ali očito to nije dovoljno da bi im Ministarstvo poljoprivrede izdalo dozvolu, čije ishođenje inače traje 14 dana.

Za obitelj Abramović, vlastiti ribnjak predstavlja mrtvi kapital. Informacije radi, kilogram mlađi stoji oko 50 kuna. Dnevno bilježe desetke tisuća kuna gubitaka, a ribu ne smiju čak ni pokloniti. Domaće slatkovodno ribnjačarstvo nikada nije bilo na nižim granama. Ribnjaci propadaju, ribu uvozimo, a Abramovići ne znaju kamo će sa svojim uzgojem.

Ovo je još jedna tužna hrvatska priča, a puno će vode proteći dok se oni koji bi trebali, ne dozovu pameti.


Tagovi

Nataša Abramović Ribnjaci Abramović Zakon o vodama Prirodni uzgoj Riblja mlađ Birokracija Nedorečeni zakoni Ribolovni savezi Obrt bez početka rada EU Zvonko Ibriks Petar Čobanković Tihomir Jakovina Anđelko Opačak Sporost službi Povlastica z


Autorica

Ivana Nađ

Ivana je urednica na Agroklub portalu. "Vaša uvjerenja ne čine vas boljom osobom. Djelovanje čini."

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi