Treba izbjegavati u gnojidbi šećerne repe

Planiranje gnojidbe treba obaviti prema analizi tla i planiranom prirodu, a korekcije u gnojidbi na temelju izgleda biljaka i analize biljnog tkiva. Šećerna repa izvanredno dobro reagira na gnojidbu stajskim gnojem. Za osnovnu gnojidbu pogodne su formulacije mineralnih gnojiva koja sadrže mali postotak dušika, više fosfora i još više kalija.

Mnogi poljoprivrednici odlučuju se na smanjenje ulaganja u gnojidbu kako bi ostvarili profit. Smanjenom gnojidbom dovodi se do loših krajnjih rezultata jer se smanjuju prinosi, a time i profiti.

Gnojidbu šećerne repe potrebno je usuglasiti s njenim potrebama i agroekološkim uvjetima s ciljem da se dobije što veća količina biološkog šećera (prinos korijena x sadržaj saharoze u njemu) i visoka tehnološka kakvoća (ekstraktivnost šećera u preradi Q > 90%).

• Izostavljanje osnovne gnojidbe (pod zimsku brazdu) fosforom i kalijem ili njihova predsjetvena primjena loša je praksa, uglavnom vezana uz mit kako će hranjivi elementi podjednako djelovati ako se primjene do sjetve. Prije nego li preskočite osnovnu gnojidbu, znajte da se:

1. fosfor i kalij vrlo malo premještaju po dubini tla (~ 2 cm/god.) pa će plitko unešeni u tlo utjecati na sporiji rast korijena u dubinu za hranivima, što kasnije u vegetaciji zbog slabog usvajanja vode čini veliku štetu šećernoj repi (glave repe visoko iznad tla, nizak turgor lišća (klonulost lišća ili spavanje repe) jer plitak korijen onemogućava dovoljno usvajanje vode i hraniva iz dubljih slojeva tla.
2. Istovremena primjena N, P i K u vidu formulacije mineralnog gnojiva 15:15:15 (ili slične s približno istim omjerom glavnih hraniva), osim što čini štetu zbog plitkog unosa hraniva, ima i nepogodan omjer hraniva te je najčešće suviše mala doza K.

• Osnovna gnojidba može sadržavati i malu količinu dušika (isključivo amidni ili amonijski oblik, npr. 5:15:30; 6:18:36; 7:20:30 i sl.), ali na lakšim, pjeskovitim i praškastim tlima u jesen ne treba dati više od 30% ukupno potrebne doze N, dok se na ilovastim i ilovasto glinastim tlima može primjeniti i do 50%.
• Kombinacija gnojidbe MAP-om (12:52:0) ili DAP-om (18:46:0) zajedno s kalijevom soli (60% KCl) i ureom u jesen omogućuje izbalansiranu NPK gnojidbu, točno prema kemijskoj analizi tla.
• Primjena amonijskog (npr. amonsulfata: (NH4)₂ SO4) ili amidnog N-gnojiva (urea ili UAN) u prihrani šećerne repe najčešće ima veoma štetne poslijedice, odnosno smanjuje prinos korijena, povećava masu lišća s glavama i snižava tehnološku kvalitetu korijena.
• Siromašna tla fosforom i kalijom treba izbjegavati za uzgoj šećerne repe, ali kad je njena cijena povoljna, iznimno se mogu NPK hraniva primijeniti zajedno sa sjetvom u trake, najbolje ispod sjemena, na dubinu 7,5 do 12,5 cm i najmanje 5 cm od sjetvenog reda. Na taj način sužuje se omjer gnojiva prema tlu te se u zoni primjene (traci) postiže veća koncentracija hraniva i njihova veća efikasnost (zbog smanjene retrogradacije P-gnojiva, zasićenja K-fiksirajuće sposobnosti glinastih tala u zoni korijena i jačeg poticajnog (priming) efekta na rizosfernu mikrofloru).
• Tla s malo humusa (<1,8 %) i jako ili ekstremno kisela (pHKcl <5,5) nisu pogodna za sjetvu šećerne repe bez prethodne kalcizacije i humizacije (organske gnojidbe).

Foto: depositphotos.com, @defotoberg