Svi zarađuju, a mi smo krivi

Ako se pregovorima ne postigne zadovoljavajuća cijena pšenice, poljoprivrednici će opet završiti u gubitku. Takav scenarij vodi u propast poljoprivrede jer si ona kao i svaka druga djelatnost može kratkoročno priuštiti gubitak, kada ga druge kulture u plodoredu pokrivaju.

Danas nema gospodarske grane koja može poslovati kada joj inputi u jednoj godini porastu 30 posto, a svoj proizvod prodaje po upola nižoj cijeni. Sudeći po raznim insinuacijama koje nam se i plasiraju, cijena će ove godine biti niska i pitanje je hoće li nam uopće pokriti troškove.

Kako bih dočarao našu situaciju, moram spomenuti preskupu proizvodnju zbog velikog broja posrednika i visokih marži. Za sve matematičare kao ilustraciju nudim mali izračun. U trenutku pisanja ovog teksta cijena pšenice na Budimpeštanskoj burzi iznosila je 0,88 kuna za kilogram, i to je najniža cijena u Europi. Da bi naš otkupljivač tamo kupio pšenicu, mora je avansno platiti te poslati svoje kamione i sam je dovesti. Tada pšenica s troškovima prijevoza ne košta više 88 lipa, već možda približno jednu kunu za kilogram.

Moja kalkulacija

Nama danas nude cijenu od 85 lipa, a mi im pšenicu dovezemo u dvor, naplate nam silne troškove, koji iznose oko 10 posto otkupne cijene, te nam na kraju realno isplaćuju 75 lipa. Znači, da bi po sadašnjim uvjetima kupili pšenicu na Mađarskoj burzi otkupljivači za nju moraju platiti gotovo jednu kunu kilogram avansno, a kada kupuju od nas, svega 75 lipa i mogu nam platiti kad hoće. Neka svatko prosudi koliko smo na kraju zakinuti.

Uz pretpostavku da kruh neće pojeftiniti, a sigurno neće, svi će zaraditi više nego lani, a jedino ćemo mi završiti u gubitku jer svi svoje rizike prebacuju na nas. Neka se čitatelji ovog teksta zapitaju: - Ako cijena pšenice bude 85 lipa, a to je 60 lipa po kilogramu manje od lanjske cijene, kod koga će završiti tih 60 lipa za koje nije trebalo ništa uložiti, već je to nekome čisti profit?

Ni otkupljivači ni pekari nisu prošlu godinu radili u gubicima, a mi, seljaci koji tu pšenicu proizvodimo bili bismo sretni da ove godine pokrijemo sve troškove. Moram reći da smo u proizvodnju pšenice ove godine uložili oko 1,20 kuna za kilogram.

Kako riješiti problem?

Neke od dugotrajnih akcija koje bi pridonijele rješenju problema u poljoprivredi vidim u udruživanju poljoprivrednika u zadruge veličine jedne srednje općine. Tada bi udruženi poljoprivrednici repromaterijal nabavljali jeftinije, bez posrednika. Takve bi zadruge imale novca platiti nekom mendžeru da taj proizvod proda na burzi. Takve udruge u Europi funkcioniraju desetljećima. Međutim, ulaganja u silose, sušare, skladišta i slično koštaju milijune, a naši poljoprivrednici si to danas ne mogu priuštiti. A, ruku na srce, nemaju za to ni dovoljno znanja.

Autor: Josip Špoljar, diplomirani agronom i poljoprivrednik