Rudarski je posao probijati se na tržište

Poljoprivredni institut u Osijeku više od 100 godina diktira razvoj hrvatske poljoprivrede. Brojne sorte, hibridi, nove tehnologije, veliki broj stručnjaka u ratarstvu i voćarstvu dokaz su veličine.

Ravnatelj ove institucije danas je Zvonimir Zdunić s kojim smo razgovorali neposredno nakon njegova povratka iz azijskih zemalja gdje se također prodaju kreacije ove sjemenske kuće. Porazgovarali smo o tome poslu.

Iran i Turska su poseban izazov

Kako je uopće raditi u tim zemljama? Kako u tim zemljama prodati hrvatsku pamet, a kako ju pak plasirati u zemlje Europske unije?

To je rudarski posao. Jer na nekim se tržištima pojavljujemo prvi puta, a zemlje EU su stvarno veliki izazov. Krenuli smo na tržišta Velike Britanije, Slovačke, Rumunjske I Bugarske. Radimo u zemljama bivše Jugoslavije, ali smo i u Turskoj i u Islamskoj republici Iran. Zašto je rudarski? Oni za vas primjerice ne znaju, ne poznaju sortiment. Veoma je to teško. Sortiment iz Slavonije i Baranje nije taj koji ide na druga tržišta. Pregovori su teški, dugo traju. Morate platiti i svojevrsnu, da tako kažemo, ulaznicu za ta tržišta. I tamo se svuda provode istraživanja, ispitivanja, pa na kraju i dobivaju dozvole. Mogu s ponosom reći da smo prisutni u svim zemljama Balkana. No, Iran i Turska su posebni izazovi.

Sortiment za suptropsku klimu

Rudarski posao je probijati se na tržišta Azije, ali ništa lakše nije ni u EU!

Naročito smo ponosni upravo na proboj u Europsku uniju jer smo se i 10 godina prije ulaska naše zemlje u tu asocijaciju počeli pripremati za takvo tržište i te zahtjeve.

Vrlo temeljite pripreme trajale su 10-tak godina, a istraživači i oplemenjivači Poljoprivrednog instituta su sortiment prilagođavali našem uzgojnom području umjereno kontinentalne klime, do klima koje su jače kao što su u mnogim zemljama Europske unije pa onda i do suptropske kakve su u Iranu i Turskoj.

Naši sjemenari su prilagođavali svoj dio posla, ulagalo se u suvremena postrojenja vrhunskih svjetskih proizvođača. U šest godina imamo tri potpuno nova postrojenja za doradu sjemena koja zadovoljavaju sve zahtjeve, svjetske i europske standarde, a koje bi sjeme moralo zadovoljavati. Ovaj uspjeh na inozemnom tržištu nas je i održao da bi danas uživali u rezultatima takvoga rada.

Znanost mora imati odgovor na potrebe gospodarstva

Sam ravnatelj je godišnje 200 dana na putu i pokušava sa svojim suradnicima osvojiti i očuvati tržišta?

Tržište je živi organizam na kojem moraš stalno biti, na kojem ako nisi stalno prisutan - nije dobro. Na tržištu se ipak najčešće pada. Stalnim prisustvom mora se stalno održavati. Ta tržišta nam daju dodatnu financijsku stabilnost, a Institut je živi dokaz o važnosti spoja znanosti i gospodarstva. Tome treba težiti. Da znanstvenici mogu svojim radom stvoriti robu, uslugu, radnu atmosferu, jednom riječju okruženje u kojem se može postići uspjeh. Znanost i gospodarstvo moraju biti zajedno. Gospodarstvo mora reći što im treba, a znanost mora dati odgovor na taj zahtjev u vidu inovacija i slično. Neobično je važno da se u Hrvatskoj stvori klima koja će vjerovati znanosti, a neće se vjerovati isključivo uvoznim proizvodima.

Mala bara, mnogo krokodila

Gledajte ovaj primjer. Razne institucije u SAD su u 2014. godini prijavile oko 150 tisuća patenata. Sav ostali svijet prijavio je 160 tisuća. Dakle, tu je jasno zašto je njihovo gospodarstvo najjače. Tu se vidi sva sila te zemlje. Ne kažem da će Hrvatska to moći, ali to je put kojem treba težiti. Vlastitu znanost razvijati do najviših mogućih granica. Poljoprivredni institut Osijek je u samom vrhu, ako kažemo da su na ovom hrvatskom tržištu svi takmaci. Tu je i Pioneer, Syngenta, Monsanto i mnogi drugi. Ako apsolutno svi imamo ovakve rezultate, onda je jasno koliko smo mnogo postigli. No, tu su i regionalni takmaci kao što su BC Institut, pa u okolnim zemljama kao što su sjemenarske kuće u Zemunu i Novom Sadu. To je strašno jaka konkurencija. I za hrvatsko tržište doslovce vrijedi ona sintagma Mala bara, mnogo krokodila. I sada morate u toj bari plivati da vas ne pojedu. A kamoli da još rastete na tržištu.

Kada od 10 sorti zadovolje dvije

Sa sortama spremni za određeno područje u nekoj zemlji Unije idemo s tvrtkama koje na tim tržištima već rade. U Veliku Britaniju na ispitivanja prvo šaljemo one naše sorte za koje smatramo da mogu tamo uspijevati. Kakva je uspješnost? Kada od 10 sorti zadovolji jedna ili dvije, jako smo zadovoljni i onda idemo raditi s njima. A ako prođe još i komercijalno, onda smo jako zadovoljni. Treba razlikovati kada nešto zadovolji u klimatu, pedološki i drugo, od onoga što na kraju prođe na komercijalnom tržištu. Tu ovisimo i o sposobnosti tvrtke s kojom radimo da na takvim teškim tržištima plasiraju naše sorte.

Sve se to mora odraditi na vrhunskoj razini. Kada nešto zakaže u tom lancu, pada se. Može biti srednja kvaliteta i uz dobar marketing pa da prođe. Ali loša ne može ni uz odličan marketing. No, može biti odlična sorta, ali da marketing ne prođe, ili da tvrtka koja vas zastupa ne uspije plasirati i opet padate. Mi se baziramo na srednje velike tvrtke koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom i koje isključivo od toga žive. Ne želimo klasične trgovačke tvrtke. Moraju imati vlastitu proizvodnju jer u tim tvrtkama nalazimo i agronome i ljude koji nas razumiju, koji poznaju sortiment, a u sklopu te tvrtke su onda i ekonomisti koji to mogu plasirati. Znači, u Europskoj uniji važan je poslovni odnos, kvaliteta i posao. Morate više raditi na profesionalnoj razini. No, da tako kažemo, za nas orijentalnim zemljama kao što su Turska, Iran, zemlje Magreba drugačija je priča.

Kakva je situacija na Balkanu?

Treba od dvije do četiri godine da uđemo na tržište i da prođemo sva ispitivanja s jednom sortom. Tamo je drugačija okolnost. A slično je i sa zemljama Balkana. Tu morate, uz poslovni, uspostaviti i privatno dobar odnos da biste bili uspješni. Morate čak poznavati i obiteljske prilike ljudi s kojima radite, morate se često s njima družiti, biti s njima za stolom. Morate poznavati njihove običaje i prihvatiti njihova pravila. Da se ne pije alkohol, da ne jedete svinjsko meso. Negdje morate paziti jer se ne smijete sa ženama rukovati, a ja sam morao dobar dio Kurana proučiti prije negoli sam krenuo raditi u te zemlje. Morao sam naučiti poštivati te vrijednosti da bi uopće mogao s njima raditi.

Kukuruz i suncokret imaju strašno veliku konkurenciju i osječki Institut tu ima drugačiji položaj negoli kod drugih kultura. Tu nemaju takav postotak kao kod pšenice, soje, ječma, lucerne. Ali je on isplativ u pogledu rada svojih odjela i ta mala grupa ljudi koja radi na tom području radi u potpunosti isplativ posao. Treba napomenuti svakako da je polovica hrvatskih površina zasađena osječkim pšenicama, da više od polovice drže i površine pod sojom i ječmom. Voćarstvo je dosta palo ukidanjem poticaja za podizanje trajnih nasada. Palo je tržište, a problem stvara i masa divljih rasadnika u okolnim zemljama s damping cijenama koje onda i dodatno otežavaju situaciju nastalu zbog smanjenog plasmana.

Posebno bi s gledišta globalne krize trebalo promijeniti nešto. Hrvatski put mora biti sprega znanosti i gospodarstva i mora biti inovacija i moramo se isključivo bazirati na naše institute, fakultete, veleučilišta i slično. Svaka od tih ustanova imati zadatak da dio prihoda, tamo gdje je to moguće, zarade sami. Da na taj način budu domoljubi. Da stvaraju i da zaposle ljude i nacionalne resurse. Da kroz taj posao i ostanak mladih ljudi u ovoj zemlji izraze svoje domoljublje.

Tavanuša i farmerovo sjeme

Šteta je napravljena. No, možemo spriječiti da se ubuduće to ne događa. Određene količine površina s dozvolom državnih vlasti posijane su tavanušom. Tako zovemo sjeme loše kvalitete koje poljoprivrednici sačuvaju nakon žetve za sjetvu.

Tavanuša je zlo za hrvatsku poljoprivredu, prvenstveno zato što nije napravljena razlika između onoga što je farmerovo sjeme, a što tavanuša. Naime, pod farmerovim sjemenom se provukla tavanuša i kao takva uzrokuje silne štete. I poljoprivrednim proizvođačima u smislu zagađivanja njihove parcele s korovima, i raznim bolestima kao što su primjerice divlja zob ili pak Tilecia tritici. To su bolesti koje su sve prisutnije na onim tablama na kojima se sije farmerovo sjeme ili tavanuša. Jedna strana priče je siromaštvo našeg poljoprivrednika, a s druge ipak to da nema taj poljoprivrednik informaciju što će mu donijeti takva sjetva, a što će saznati tek za koju godinu.

Dodatni problem je što ljudi koji siju tavanušu bitno smanjuju agrotehničke mjere. Oni manje gnoje i manje zaštićuju svoje usjeve, a smanjuju i druga ulaganja. Dakle, smanjuju trošak za nabavu sjemena, ujedno smanjuju i trošak svih ostalih ulaganja pa tako poticaj ostaje kao čista zarada. Ja bih čak rekao da se tu tada radi o zloupotrebi poticaja. To sjeme nema potrebnu kvalitetu, ono je ustvari zrnevlje za prehranu ptica, a ne za sjetvu. Kod industrije stočne hrane također ne zadovoljava i nastaju mnogi problemi.

Ozbiljan poljoprivrednik ne sije farmerovo sjeme

Druga strana ovog problema je kroz nedovoljno jasnu zakonsku regulativu - što je farmerovo sjeme. Nije dovoljno dobro regulirano, nema dovoljne kontrole. Kako je to regulirano u drugim zemljama? Može se koristiti farmerovo sjeme, ali ono mora imati određene tehničke specifikacije, kao i neke karakteristike pravog sjemena i mora biti tretirano. To je onda sjeme, ali farmerovo sjeme. Ne može ga ni prodavati na tržištu, a ni razmjenjivati sa susjedima.

To je nemoguće, a i većina zemalja regulira i veličinu posjeda na kojem se može sijati određeno farmerovo sjeme. Ovako mogu kolokvijalno reći da je to sirotinjsko sjeme. Svaki ozbiljniji poljoprivrednik ne sije farmerovo sjeme. Na određeni rok ono osirumašuje gospodarstva, a i njegove nasljednike koji će tu zemlju raditi nakon njega. Može imati neki trenutni efekt, ali vrlo brzo imaju velike štete. Nakon treće ili četvrte godine doći će do apsolutnog zagađenja tla bolestima. Do prije par godina poticaj se mogao dobivati samo za certificirano sjeme. To je bilo jako dobro. Mislim da je dobro poticati sjetvu farmerovog sjemena, ali nije dobro što se onda potiče sjetva tavanuše koja se tu provlači pod pojmom farmerovo sjeme. A što nije isto.

Naknada za autorska prava na sjeme

U Europi se i dalje smatra da farmerovo sjeme predstavlja neku sortu, iako neku n-tu reprodukciju. I vlasnik te sorte, koji ju je i stvorio (institucija ili privatna osoba) i dalje ima pravo na neku naknadu za autorska prava, odnosno za znanstveni rad. Tada se iz EU plati u 50%-tnom iznosu dio onoga što bi platio da sije kupljeno sjeme. Kod nas nisu dužni platiti ništa. I dalje siju vašu sortu, a ništa nisu dužni. Ista stvar moguća je i sa sojom, ali daleko manje. Dakle, moguće je to sve raditi sa samooplodnim kulturama. To je najviše problem kod pšenice. Mi smo dali neke smjernice i prijedloge i nadamo se da će se riješiti u nekom razumnom roku.

Time bi bili svi zadovoljni, a i pojedinci koji bi mogli, ako to žele, koristiti farmerovo sjeme, ali ipak pod kontrolom, a i mi bi bili zadovoljni. Javnost ne zna da je vrijeme potrebno za stvaranje nove komercijalno trižišne sorte bar 10 godina. Naglašavam tržišne sorte. Nije u redu onda da nakon toga netko na tržištu može sijati tu sortu unedogled iz godine u godinu, a da vlasnik koji je uložio izuzetno skupih 10 godina u istraživanje ne dobije ništa. To uništava taj naš rad. Poljoprivredni proizvođači kojima je cilj dobit i kvaliteta uroda, u takve aktivnosti se ne upuštaju. Mi smo oplemenjivačka i osjemenjivačka kuća koja je najviše napravila za hrvatskog poljoprivrednika.

Ječam i pšenicu oplemenjujemo 90 godina

Osječke sorte soje, pšenice i ječma sigurno su u svjetskom vrhu. Kada se radi o soji, mora se istaknuti da smo na tri četvrtine hrvatskog tržišta, a to znači skoro 80%. U sjetvi ječma u Hrvatskoj držimo dvije trećine površina, a u nekim godinama i do 70%. Kod pšenice držimo polovicu tržištu. To su ogromne vrijednosti, a problem je što ne možemo naplatiti one površine koje su pod tavanušom (a ne pod farmerfovim sjemenom, da to ipak razgraničimo). Apeliramo na zakonodavce da krenu riješiti tu problematiku. Vjerujem da će se to ipak dogoditi tako da budu zadovoljni i oni koji žele sijati farmerovo sjeme, a i mi koji proizvodimo sorte i sjeme.

Poljoprivrdni institut Osijek slavi 137 godina postojanja, a 90 godina na oplemenjivanju pšenice i ječma. To je naša kulturna baština i narod se s pravom treba ponositi sa svojom industrijom sjemena i da imamo nešto što ne moramo uvoziti. Jer treba naglasiti kako su sjemenarske kuće koje dolaze u Hrvatsku, pa i općenito u Europu toliko velike da je njihov financijski rezultat, odnosno godišnji protok novca veći negoli je cijeli društveni bruto proizvod Republike Hrvatske. A naše sjeme je ravno njihovom. To govorim zato da javnost vidi s kakvim se takmacima borimo na hrvatskom, ali i inozemnom tržištu. Treba spomenuti da smo mi najveći izvoznik hrvatskih sjemena. Radi se o pšenici, ječmu, lucerni, soji, suncokretu i kukuruzu.