Rizik je zadnjih godina ključna riječ HR agrara!

S toplijim vremenom i višim dnevnim temperaturama zraka, bude se i slavonske njive. Sve je više poljoprivrednika na poljima, pred vratima je proljetna sjetva koja će ratarima koji uđu u nju biti opetovana prilika za zaradu, a nekima nažalost, možda i gubitak.

Prošla, loša godina, u mnogih je poljoprivrednika ostavila gorak okus u ustima. "I ova 2015. godina započela je loše. Previše je palo kiše, na mnogim njivama pliva voda tako da smo dio poljoprivrednih površina već izgubili i mnogi će poljoprivrednici imati problema s proljetnom sjetvom, a biti će zasigurno manji i prinosi. Neki su sjetvu već trebali započeti.

Zob se uvijek sijala u veljači i ožujku. To je već sada u zakašnjenju. I u ovoj godini su ozime kulture zasijane u manjem obimu, opet zbog kiše", kaže vukovarsko-srijemski pročelnik za poljoprivredu Andrija Matić navodeći kako zadnje dvije godine zamjetno padaju i prinosi i cijene što, po njegovim riječima, za rezultat ima 150 milijuna kuna manje prihode u biljnoj proizvodnji u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

EU poljoprivrednici u prednosti zbog pravovremene isplate poticaja

Matić podsjeća na tužnu statistiku hrvatske poljoprivrede kako se svakoga dana ugasi jedan OPG.

"Kada se uzmu u obzir druge štete, poljoprivreda je izgubila 300 milijuna kuna. Ona za to neće biti obeštećena. Ono što je Vlada do sada dodjeljivala je malo, a da se ne govori kolika je šteta učinjena kašnjenjem u isplati poticaja. Sada su naime cijene repromaterijala značajno veće i da je isplata poticaja bila ranije, mogli smo proći puno bolje. Dio smo EU. Međutim, europski seljaci su poticaje dobili u listopadu i studenome i imali su priliku tijekom prosinca i siječnja kupiti povoljan repromaterijal. Naši seljaci to neće moći jer su sada, u ovo doba godine, cijene repromaterijala i najveće", kaže Matić.

"Svaki dan izgubimo jedan OPG. Njihov broj je još uvijek jako velik, ali ih je svakim danom sve manje. Dobra je stvar da smo načinili na vrijeme distribuciju poljoprivrednog zemljišta. Imamo gotovo 500 gospodarstava koja imaju 500 i više hektara, imamo ih više od 1.500 koji imaju više od 10 hektara tako da realna osnova za investiranje i proizvodnju postoji, ali ipak... Razina znanja i proizvodnje, pa i općenite sposobnosti nije dovoljna", napominje ukazujući na potrebu neprestanih edukacija i usvajanja novih znanja jer, kako kaže, znati nešto što se znalo i prije više od 30 godina nije dovoljno i očito je da će poljoprivrednici morati malo više učiti.

Nedorečenost Programa ruralnog razvoja

"Naši seljaci znaju dobro raditi, ali vremena u kojima živimo za mnoge postaju prezahtjevna glede i znanja i tehnologije pa i novih klimatskih uvjeta, a tu su i novi standardi koji se moraju ispuniti u poljoprivrednoj proizvodnji kao što je primjerice rukovanje pesticidima. I ja ću kao svinjogojac morati 18 sati godišnje odslušati predavanja ukoliko želim primati poticaje za zaštićene pasmine svinja i to je tako", zaključuje. Budućnost hrvatske poljoprivrede vidi u okrupnjavanju zemljišta i prelasku sa tradicionalnih na nove kulture.

"Međutim, Program ruralnog razvoja, kao finacijski najizdašniji instrument za pomoć hrvatskoj poljoprivredi donosi se već tri godine, učestale su izmjene i dopune, neke mjere su predložene pa su izbrisane.

U Hrvatskoj danas nitko ne zna što je sadržaj toga programa i kako će on u konačnici izgledati.

Njegovo odobrenje od strane Europske komisije još uvijek se očekuje, što dodatno unosi nemir i suzdržanost kod seljaka. Prva mjera koja je bila raspisana bila je mjera 5.2. za pomoć stradalom području u poplavi za samo šest sela i pokazala je izuzetno nesređeno stanje u smislu donošenja, provođenja i kandidiranja, i danas nismo sigurni imamo li uopće kandidata koji će proći na toj mjeri", kaže Andrija Matić navodeći kao su za hrvatske poljoprivrednike vrlo interesantne podmjere 4.1. i 4.2. namijenjene za investicije.

Vrijeme je za plasteničku proizvodnju povrća i nove kulture

"Vrijeme je i da se promjene kulture, uvedu nove sorte i vrste. Budućnost je u plasteničko-stakleničkoj proizvodnji povrća koja bi se trebala uvezati s proizvodnjom energije. Seljaci bi se trebali okrenuti dohodovnijim kulturama, uvezivanju u klastere, LAG-ove i korištenju EU poticaja. I tu bi im trebala značajnije pomoći država", ističe Matić.

Povrat uloženog novca kao mamac

I prilikom investicija u sklopu Programa ruralnog razvoja ima niz problema i zamki. "Pokazalo se da spremnost za tu mjeru nije tako jednostavno postići u smislu poslovanja i financijskog potencijala jer morate prvo investirati da bi ostvarili povrat. Ako primjerice želite uložiti 500.000 kuna u neku proizvodnju, morate imati taj novac na raspolaganju. Ako ga nemate, morate se zadužiti. Djeluje na prvi pogled primamljiva odredba da ostvarujete povrat od 50 do 70% uloženog novca. Ali kada vi uzmete, odnosno zadužite se za tih 500.000 kuna, a HBOR nudi kamate od 4 do 5% na 10 do 15 godina, vi ste za 500.000 kuna zaduženi ustvari za 750.000 kuna. Dobijete potporu od 70%, što na onih 500.000 iznosi 350.000 kuna.

Ostaje vam međutim nepokriveno još 400.000 kuna koje morate vratiti banci. Vi ih u ovom trenutku nemate i ne preostaje vam ništa drugo nego vidjeti hoće li vam investicija u koju ste uložili donijeti taj novac kako bi ga vratili banci. Odgovora se i sam pribojavam", kaže Matić otvarajući niz problema koji opterećuju hrvatsku poljoprivredu.

Cijela ta priča o ulaganjima i očekivanjima isplativosti poljoprivrednih investicija naime neumitno podsjeća na ne tako davna poticanja stočara da izgrade farme muznih krava uz obećanja o povratu sredstava za kapitalna ulaganja.

Rizik je posljednjih godina postao ključna riječ u HR poljoprivredi

Mnogi su se opekli, a velik je i broj onih koji su na kraju morali staviti katanc na farme, sve rasprodati da bi i dalje ostali dužnici banaka. Svi oni preuzeli su rizik, a čini se kako je upravo rizik unazad posljednjih godina postao ključna riječ u hrvatskoj poljoprivredi. Bilo da je riječ o farmama muznih krava, bilo o sjetvi ili žetvi, uporno nas uvjeravaju sa svih strana kako smo na tržištu, svjetskom i europskom, a samo tržište dakako znači i rizik.

Ali vam pri tome ne kažu kako su ona druga tržišta, na koja bi se trebali ugledati, mjesta na kojima se ponuda i potražnja susreću i isprepleću u kristalno jasnim odnosima, a ne kao kod nas, u mrklom mraku pa tko koga.

I upravo je to i glavni razlog ogorčenosti većine naših poljoprivrednika. Nije toliko važno znamo li ili ne znamo raditi (dakako da znamo!), primamo li veće ili manje poticaje i potpore, koliko su problem nejasni i nedorečeni odnosi unutar poljoprivredne proizvodnje i samih državnih struktura koje još uvijek nisu načisto što u stvari žele od domaće poljoprivrede. Ovce ili novce, ili jedno i drugo, ili nešto treće, ili ništa od svega toga. Kada bi znali odgovor na to pitanje, svima bi nam bilo lakše.