Kakva je budućnost čistog ratarenja?

Ratarska proizvodnja će se suočiti sa značajnim izazovima u nadolazećem periodu. Klimatske promjene, zakonski praćena uporaba zaštitnih sredstava i tvorničkih gnojiva, te ekonomsko - politički pritisci su neki od čimbenika koji izravno utječu na buduće odluke domaćih, ali i europskih ratara.

Deutche Welle piše da samo tri posto poljoprivrednih proizvođača kontrolira preko 50% ukupnih poljoprivrednih površina u Istočnoj Europi. Primjerice u Rumunjskoj samo jedno poduzeće posjeduje 65 tisuća hektara ratarskih površina. Poljoprivrednici Istočne Europe strahuju od zapadnog kapitala u otimanju zemljišta. Agrarnom politikom zabranjuju prodaju tog nezamijenjivog resursa. U isto vrijeme bogate članice Europske Unije (EU) vrše pritiske sa argumentima kršenja pravila slobodne trgovine.

Istočna Europa još uvijek se bori

Zašto je poljoprivredno zemljište novih članica EU privlačno? Zemljište je okrupnjeno što je preduvjet za konkurentnu ratarsku proizvodnju, zemljište je povoljno za većinu europskih biljnih kultura, a posebno treba istaknuti privlačnost izravnih plaćanja po jedinici površine. U zapadnim zemljama širenje poljoprivrede je vrlo ograničeno. Proizvođači ratarskih kultura se potiskuju, najčešće zbog manje dodatne vrijednosti krajnjih proizvoda te visokih troškova u pogledu radne snage, koštanja zemljišta i dr. U isto vrijeme u novim članicama EU postoje daleko veće mogućnosti za iskorištavanjem zemljišta i ubiranja kapitala na uštrb domaćeg stanovništva.

Neke od istočno europskih zemalja su prepoznale važnost održivog razvoja u poljoprivrednom sektoru. "Dugoročno, konvencionalno ratarenje nije isplativo", navodi Hermann Schilt, agro - savjetnik za baltičke zemlje sa četrdesetogodišnjem iskustvom. Treba se okrenuti održivom ratarenju odnosno proizvodnji visoko dohodovnih kultura za koje postoji tržišna sigurnost. Primjerice, od nedavno u susjednoj Mađarskoj konvencionalno ratarnje mora biti vezano uz stočarsku proizvodnju. Dakle, poljoprivrednici koji obrađuju državnu zemlju su obvezni imati određeni broj stoke odnosno primjenjivati po okoliš prihvatljive metode upravljanja tlom. Mađarski poljoprivrednik Tibor Csizmadi, se bavi ratarskom proizvodnjom po ekološkim principima. Prošle godine uveo je u svoju proizvodnju manji udio govedarske proizvodnje. On ističe: "Za one koji prakticiraju eko ili no-till praksu, odnosno uvode pokrovne usjeve, uvođenje stoke je posljednji komad slagalice koja čini zaista integrirani i održivi sustav".

Nizozemska vodi u visoko profitabilnim kulturama

Iz razgovora sa stručnjacima sa Wageningen instituta iz Nizozemske doznajemo kako se mnogi poljoprivrednici u Istočnoj Europi okreću čistom ratarenju zbog krivo postavljenog načina podijele novčanih potpora. Nadalje, navode nesređenost tamošnjeg tržišta. Poljoprivrednici biraju sigurnost. Čisto ratarenje im to i omogućuje. Konvencionalno ratarenje u Nizozemskoj odavno je preorijentirano u druge sustave proizvodnje. Na istim površinama, danas nalaze se pašnjaci, domaće životinje, te razne visoko prihodovne biljne kulture.

Naravno, ratarenje postoji, ali ratari su obvezni surađivati sa stočarima, te na taj način pridonijeti održivom razvoju. Kretanje broja čistih ratara (eng. Arable farms) kroz period od 30 godina prikazan je na slici 1. Prema nekim procijenama u 2025. godini biti će manje od 5 tisuća registriranih ratarskih proizvođača.

Nema stoke - nema zemlje

Od 6. kolovoza 2014. godine Rusija je uvela embargo za uvoz poljoprivredno - prehrambenih proizvoda iz zemalja Europske Unije. Kako je Rusija jedna od najvećih potrošača hrane, uvedene su različite mjere kako bi se upotpunila potražnja. Danas su ruske samoposluge pune proizvodima kao i prije, ali sada domaćim proizvodima.

U posljednjih nekoliko godina Rusija razvija vlastitu proizvodnju u cilju rješavanja samodostatnosti za hranom. Ministar poljoprivrede Ruske Federacije Aleksandar Tkačov, iznio je vrlo ambiciozni plan kako će Rusija kroz 7 godina biti u potpunosti samodostatna u pogledu poljoprivrednih proizvoda. Od 2014. Rusija provodi velike investicije u poljoprivredi kako bi ostvarili zamišljeni cilj. Opisanu situaciju, zapadni kapitalisti su prepoznali kao mogućnost za njihov razvoj. Dakle, zapadni stručnjaci i investitori uvode nove tehnologije, nova znanja ali i kapital koji skupo naplačuju. Ruski agrarni političari su svjesni kako je neophodno tražiti pomoći od iskusnih zapadnjaka u razvoju konkurentne poljoprivredne proizvodnje.

Mnogi Europski investitori su već nekoliko godina na području Ruske Federacije gdje ostvaruju zavidne rezultate. Strani investitori najčešće su zaintersirani za Ruske ratarske površine. Primjer Stefana Dürra, njemačkog investitora u Rusiji. Kako ga još nazivaju Putinov poljoprivrednik, Stefan Dürr upravlja sa preko 200 tisuća hektara crne ruske zemlje. Uz zemljište posjeduje farme s ukupno 60 tisuća muznih krava. Zapošljava preko 4 tisuće radnika različitih profila iz domaćeg stanovništva. Zakonom mu je omogućeno upravljanje. Zemljište može dobiti u najam uz obvezu posjedovanja stočarskog fonda. "Nema stoke - nema zemlje". Sustav se temelji na ostvarivanju dodatne vrijednosti pored ratarske proizvodnje.

Što se može zaključiti?

U Hrvatskoj je ratarska proizvodnja vrlo atraktivna u posljednjih nekoliko godina. Mnogi stočari zbog raznih nepovoljnih prilika su prihvatili ratarstvo kao osnovnu djelatnost. Danas je najzastupljenije konvencionalno ratarstvo. Iz pračenja stanja poljoprivrede u Hrvatskoj, može se zaključiti da se događa kontinuirana deagrarizacija i deruralizacija, jer mnogi nisu u mogućnosti doći do poljoprivrednog zemljišta koje je osnova poljoprivredne djelatnosti. Događa se da jedna obitelj posjeduje 500 i više hektara, dok se dokazano može kvalitetno živjeti i sa manje od 10 hektara. Mnogi stručnjaci se pitaju, kakva će biti budućnost poljoprivrede ako nastave spomenuti trendovi.

Poljoprivreda će se suočiti s nizom izazova u budućem razdoblju. Potrebno je hraniti brzo rastuće svjetsko stanovništvo, istodobno osigurati najbolje moguće očuvanje oskudnih prirodnih resursa. Sve ekstremiji vremenski uvjeti kao što su suše i poplave, ograničeno obradivo zemljište i mijenjanje prehrambenih navika čine ovaj zadatak još zahtjevnijim. Konvencionalno ratarstvo svakako nije rješenje. Izazovi sutrašnjice ne mogu se riješiti jučerašnjim metodama.

Foto: Bigstockphoto/KoliadzynskaIryna