Josip Vodička: Sijemo kukuruz, a ne znamo hoće li uopće biti otkupljen

Optimalni su rokovi za proljetnu sjetvu ratarskih kultura. Članovi obitelji Vodička iz Bankovaca imaju nešto više od 20 hektara ratarskih površina, a ovaj tjedan odradili su sjetvu soje i kukuruza. Početak ratarske sezone bio je dobar, ali je poslije toga došlo nepovoljno vrijeme.          

"Godina je krenula dosta čudno. Imali smo dobar period zimske brazde koju smo odlično odradili, a onda je došao period suše. To je nezapamćeno da pšenici u ovo doba godine fali vlage. Sva sreća kiša je došla, odradili smo pripremu i sjetva se odvija odlično. Malo nas kiša sada "zeza", ali ne ljutimo se mi na nju, da nije pala ne bi ništa naraslo", rekao je Josip Vodička.

Priprema tla obavlja se kratkom tanjuračom.

Nešto dublja sjetva ove godine

"Idemo sjetvospremačem, a iza njega odmah sijačicom. Sjetvospremač ide samo za sjetveni sloj nekih sedam centimetara dubine, a sjetva ide na malo veću dubinu od pet centimetara. Godina je čudna jer ne znamo hoće li biti sušna ili vlažna pa idemo s malo dubljom sjetvom. Trenutno sijemo kukuruz, sadi se na razmak 70 centimetara u redu", pojašnjava Josip.

Obitelj Vodička, obavlja sjetvu soje također na razmaku 70 centimetara između redova.

"Soja je okopavina i mi ju kultiviramo dva puta. Ne sadimo neku veliku površinu tako da ju stignemo kultivirati dva puta. Iskorištavamo ovo malo kiše što je palo, jer tlo se odlično priprema. Odmah idemo s osnovnom zaštitom u soji jer u soji je najveći problem korov", priča Josip.   

Isto tako, poslije sjetve kukuruza poželjno je odmah obaviti zaštitu.

Najveći problem općenita neorganiziranost

"Najbolje vrijeme koje nam odgovara za ratarske kulture je slično prošloj godini, da ima i kiše i lijepog vremena da nema tuče i nevremena. Najveći je problem led, jer to kad dođe u poljoprivredi ostanete u sat vremena bez svega što ste cijelu godinu napravili", otkriva Josip.   

Osim elementarnih nepogoda, u ratarstvu je, kaže, ogroman problem neizvjesnost oko otkupne cijene i općenita neorganiziranost kompletnog hrvatskog poljoprivrednog sektora.

"Nema reda u našoj poljoprivredi. Sijemo kukuruz, a ne znamo kakva će biti otkupna cijena i hoće li biti otkupljen ili neće. Poskupilo je sjeme, repromaterijal i gorivo. Gorivo je u prvoj polovici godine bilo dosta jeftinije, a kasnila je isplata poticaja. Što nam vrijedi što je gorivo jeftinije kada mi nemamo novaca da ga kupimo. Krenula je isplata poticaja - poskupjelo gorivo, gnojivo, sjeme, i opet su nam uzeli ono što su nam dali", priča Josip.

Goran Bosiočić napušta poljoprivredu i odlazi van

Sve te poteškoće mnoge ljude prisiljava na traženje sreće u drugim državama. Jedan od njih je Josipov dobar prijatelj i kum, Goran Bosiočić iz Oljasa, koji se poljoprivredom bavio 20-ak godina.

"Ovo je propast, ljudi svi odoše van i da obradujem ovu gospodu - idem i ja! Još mi je samo ostao traktor za prodati i onda sve pozdravljam pa neka glasaju sami za sebe. Polja su prazna, dva traktora, nas dvojica sami, nigdje nikoga nema! Ako misle da je tako dobro neka tako nastave. Taj njihov poticaj uvijek dođe u vrijeme kada sve poskupi. Preteško je pronaći i radnu snagu, ljudima je ljepše uzeti 700 kuna sa Zavoda za zapošljavanje, nego u dva dana to zaraditi. Nije mi žao ovo ništa napustiti. Svi nešto na druge prevaljuju, lažu, od kancelarije do kancelarije, administracije je previše. Čovjek ne može opstati. Gdje to vodi, ne znam", iskreno iznosi svoje mišljenje Goran Bosiočić.

Ne znamo ni mi kud to vodi, ali činjenica je da je ponekad tužna slika vidjeti kako plodna slavonska polja u jeku proljetne sjetve zjape prazna i zarasla.