Iskorištavanje biljnih otpadaka u svrhu gnojidbe

Tamo gdje se stvaraju viškovi slame i kukuruzovine koji se ne mogu iskoristiti u stočarstvu, nastaje potreba da se iskoriste kao organsko gnojivo. Slama se zaorava ili se pretvara u organski gnoj, pogotovo tamo gdje je potrebno obogaćivanje tla organskom tvari. Ako se slama ili kukuruzovina zaoravaju, obavezno im se dodaje dušično gnojivo, kako bi se spriječila tzv. dušična depresija.

Drveni pepeo može posližiti kao vrijedan gnojidbeni materijal, jer ovisno o vrsti drveta, sadrži razmjerno velike količine biljnih hraniva. Pepeo se uspješno upotrebljava osobito na kiselim tlima. Za gnojidbu nije dobar pepeo ugljena.

Zaoravanje zelene mase ili sideracija

Zelena gnojidba ili sideracija je zaoravanje zelene mase pojedinih usjeva radi gnojidbe tla. U tlo se unosi nadzemna biljna masa, pa se tako bogati organskom tvari (humusom), bakterijama i biljnim hranivima. Humus čini teška tla rahlijim i propusnijim za vodu, a vrlo lagana propusna tla obogaćena organskom tvari postaju kompaktnija i bolje zadržavaju vodu. Broj usjeva koji se upotrebljavaju za zelenu gnojidbu doista je velik. Zaoravanje veće mase korova u biti je također zelena gnojidba, no u praksi za zelenu gnojidbu služi samo odabrani broj biljnih vrsta. Prvenstveno su to mahunjače ili leguminoze, jer one istodobno obogaćuju tlo dušikom. Od mahunjača se upotrebljavaju bijela i žuta lupina, kokotac, smiljkita, inkarnatka, crvena i bijela djetelina, bob, grašak, grahorica. Od neleguminoznih biljaka upotrebljavaju se uljana repica, ogrštica, gorušica i heljda.

Za zelenu gnojidbu biraju se usjevi koji u kratkom vremenu razvijaju bujnu nadzemnu masu te imaju sposobnost primanja i teže topljivih tvari iz tla. Mahunjače bi trebale sakupiti što veće količine dušika. Svaki usjev ne odgovara za svaki tip tla ni za sve klimatske uvjete. Općenito, područja s manje od 400-500 mm oborina godišnje bez navodnjavanja uopće nemaju uvjete za pripremu zelene gnojidbe jer nemaju dovoljno vlage za stvaranje bujne nadzemne mase i za raspadanje te mase u tlu.

Za kisela tla preporučuju se bijela lupina i inkarnatka, a sa vapnom bogata tla, kokotac, bob i grahorica. Na laganim tlima sije se žuta lupina, heljda i seradela, na srednje teškim repica, ogrštica, grašak, bob, plava lupina i švedska djetelina, dok su za teška tla prikladni bob, stočni grašak i bijela lupina. Za zelenu gnojidbu mogu se uzgajati čiste kulture i smjese, koje su bolje jer više iskoriste biljna hraniva i otpornije su prema nepovoljnim klimatskim utjecajima, bolestima i štetnicima. U smjesi je dobro kombinirati i neki neleguminozni usjev koji će još u toku rasta moći iskoristiti dio dušika oslobođenog od leguminoza, a osim toga takva će smjesa biti ekološki prilagodljiva tlu i klimi, pa će imati više uvjeta za bujni rast.

Zelena gnojidba se provodi onda kada se privode kulturi do tada neobrađivana tla koja nemaju dovoljno humusa, vrlo lagana pjeskovita tla ili vrlo teška i zbijena tla. Nadalje, zelena gnojidba se provodi na gospodarstvima koja nemaju dosta stajskog gnoja, a potrebna je i tamo gdje su oranične površine toliko udaljene od ekonomskog dvorišta, da nije ekonomično prevoziti stajski gnoj ili je pak teren nepristupačan za njegov dovoz.

U humidnoj klimi na propusnim tlima, sideracija ima veliku vrijednost jer čuva hraniva od gubitaka i stavlja ih na raspolaganje sljedećem usjevu. Usjevi za zelenu gnojidbu mogu se sijati kao glavni usjevi ili međuusjevi. Najbolje ih je uzgajati kao međuusjeve, jer se ne gubi ni jedan glavni usjev u plodoredu. Za postrnu sjetvu najpogodnije su kulture lupina, smjesa grahorice i jare zobi te heljda i gorušica. Kao ozimi usjevi, dolaze u obzir kulture koje se rano siju i koje mogu prezimiti, npr. inarnatka, grahorica i repica. Za naše mediteransko područje dolazi osobito u obzir sjetva boba. Sustavi obrade tla za usjeve zelene gnojidbe odgovaraju, već prema vrsti usjeva, sustavima obrade koji se inače primjenjuju za jare, ozime ili postrne usjeve.

Kako poboljšati uspjeh zelene gnojidbe?

Vrlo je važna gnojidba usjeva koji se uzgajaju za zelenu gnojidbu. U pravilu se siju mahunjače, pa zbog toga tlo ne bi trebalo gnojiti dušikom. Budući da se zelena gnojidba primjenjuje na iscrpljenim tlima ili tlima koja su po prirodi siromašna hranivima, primjena mineralnih gnojiva posebno je važna za uspjeh zelene gnojidbe. Mineralnim gnojivima povećava se razvoj nadzemne mase pa se u tlu stvara i veća količina organske tvari, humusa. Dušična gnojiva se primjenjuju za leguminoze, u manjim količinama i u lako topljivom obliku, što osobito dobro dođe mladim biljčicama u vremenu od nicanja do pojave korijenskih bakterija. Usjeve zelene gnojidbe koje ne pripadaju u mahunjače treba obilno gnojiti dušikom, kako bi razvili što bujniju nadzemnu masu. Sve usjeve za zelenu gnojidbu treba opskrbiti dovoljnim količinama fosfora i kalija.

Rok sjetve je vrlo važan za potpun uspjeh zelene gnojidbe. To se osobito odnosi na postrne usjeve gdje se svakim satom odlaganja sjetve gubi vlaga iz tla i tako smanjuje prirod. Usjev treba biti dovoljno gust, a čitava površina tla pokrivena punim biljnim sklopom, tako da usjev guši i korove. Količina sjemena za sjetvu po jedinici površine vrlo je različita prema vrsti usjeva. Tako npr. lupine treba oko 200 kg/ha, a uljane repice samo 12 do 15 kg/ha. U toku vegetacije nije potrebna posebna njega.

Vrijeme zaoravanja usjeva za zelenu gnojidbu ovisi o vrsti usjeva i vremenu sjetve. Leguminoze fiksiraju najviše dušika u vrijeme cvatnje pa se ne preporučuje da se ranije zaoravaju. Masu je dobro zaoravati kada malo ogrubi. Postrne usjeve najbolje je zaorati kad im mraz prekine vegetaciju. Način zaoravanja je različit, a ovisi o tome zaorava li se zelen ili odrvenjen usjev, mala ili velika masa. Ako je masa veća, dobro ju je povaljati težim valjkom u pravcu oranja, zatim isjeći tanjuračom pa tek onda zaorati. Ako je tlo suho treba ga nakon zaoravanja valjati.

Sideracija se smatra uspješnom ako se količina suhe tvari koja se unosi u tlo kreće oko 5000 do 8000 kg/ha, a kod zaoravanja mahunjača i oko 100 do 200 kg /ha dušika, što odgovara osrednjoj gnojidbi stajskim gnojem. Puno djelovanje zelene gnojidbe u prosjeku traje od jedne do dvije godine. Zbog toga je najekonomičnije da nakon zelene gnojidbe u plodoredu dolazi najvredniji usjev, a to su u prvom redu okopavine (šećerna repa, kukuruz). Nakon zelene gnojidbe ne smiju doći leguminoze, posebno ne istih biljnih vrsta koje su zaorane.

Foto: public-domain-image.com