Ante Ferić: Poljoprivreda je postala ozbiljan posao, a to zahtijeva hektare

Životna priča 48-godišnjeg Ante Ferića, vlasnika Poljoprivredno-trgovačkog obrta Feka u Ivankovu nedaleko Vinkovaca slična je brojnim obiteljskim pričama ljudi iz Slavonije vezanih uz zemlju, a u kojima sin uz oca polagano, kako raste, sve više preuzima na sebe posao oko njive i stoke da bi u nekim zrelim godinama u potpunosti ovladao cijelim poslom nadajući se kako će jednoga dana ljubav prema slavonskoj crnici od njega naslijediti njegov sin.

Neke od tih priča znale su međutim nakon dobrog početka završiti grdo i u lošem smjeru što je za rezultat znalo imati i propast obiteljskog gospodarstva. Ali ne i priča Ante Ferića i supruge mu Branke koji puni samopouzdanja već dvadeset godina jure bračnim tračnicama poput dobro uštimane lokomotive. A kad štima u braku, obično štima i na drugim poljima supružničkog života.

Sve je započelo s kreditom za razvojačene branitelje

"Otac je radio u PIK-u Ivankovo i ujedno obrađivao nekih sedam jutara vlastite zemlje uz dvije-tri krave i nešto svinja i junadi", priča Ante Ferić klasičnu priču sa slavonskog sela uz koju je, kako kaže, odrastao i stasao.

"Nije bilo nogometa niti neke zabave, samo radi i radi, ili na njivi, ili u štali. Tako je to bilo vrijeme", kaže, dodajući kako je njegova priča o ozbiljnom bavljenju poljoprivredom krenula nakon Domovinskog rata kada je 1997. uzeo kredit za razvojačene branitelje za samozapošljavanje od 92.000 kuna, kupio polovni traktor i deset telića te nešto zemlje.

"Nisam imao skoro tu zemlju ničim niti poorati. Imao sam starog Ursusa koji je do njive nekako i znao doći, ali s njive teško“, priča dok supruga Branka dodaje "bio je više pod njim, nego na njim".

I tako godina po godina, hektar po hektar, i danas Ante Ferić obrađuje oko 200 hektara zemlje od kojih je vlastite 130 hektara i slovi za jednog od uspješnijih vukovarsko-srijemskih poljoprivrednika. Na njivama Ferićevi uzgajaju tradicionalne kulture: pšenica, kukuruz, soja, uljana repica, a do prije nekoliko godina i šećernu repu. Na njivi, kako navode, godišnje provedu sedam mjeseci kroz kojih ih se ne može vidjeti besposlene po selu ili u seoskim kafićima. Niti njih, niti dvoje uposlenika koji uz njih rade na obrtu. Na pitanje jesu li zadovoljni ostvarenim prihodima i mogu li od poljoprivrede živjeti, Ante odgovara potvrdno dodajući kako se još uvijek da pristojno živjeti od poljoprivrede ukoliko imate od 20 do 50 hektara zemlje. Sve ispod toga se ne isplati, mišljenja je taj ratar.

Danas Ante Ferić obrađuje oko 200 hektara zemlje od kojih je vlastite 130 hektara i slovi za jednog od uspješnijih vukovarsko-srijemskih poljoprivrednika.

Kubota: Idealni traktor za slavonskog poljodjelca

Dok obilazimo imanje, Ante pokazuje mehanizaciju i strojeve koje ima, a ima, kako kaže, sve što mu je potrebno. Kombajn Deutz Fahr, nekoliko traktora između kojim se posebice hvali s dva marke Kubota koje je pribavio posredstvom zastupništva tvrtke Se-kra d.o.o. u vinkovačkoj gradskoj četvrti Mirkovci. Jedan je traktor Kubota 108S, što je današnja Kubota M105GX-III, a drugi je Kubota M7060 kojemu je pandan Kubota M 4072.

"Došao sam u fazu kao na zapadu. Vozim pet godina, a šestu mijenjam. Imam kompletno obnovljenu mehanizaciju, dijelom iz kredita, a dijelom iz kapitalnih ulaganja. U programe ruralnog razvoja nisam još išao. Za jedne sam prevelik, za jedne premali, a i puno je papirologije u svemu i to mi je najveći problem i ta silna potrebna papirologija me upravo i odbija", navodi dok pokazuje jedan od dva Kubota za koji se, kako kaže, odlučio jer je već ranije imao saznanja o kvaliteti strojeva pod tom markom japanskog proizvođača.

"Mislio sam, ako imaju vrhunske strojeve, moraju onda imati i vrhunske traktore i nisam pogriješio. Bili su konkurentni i po cijeni. Imam ih već šest godina i dobri su. Malo troše, a servis je više nego zadovoljavajući“, kaže navodeći kao Kubotu, uz malu potrošnju goriva, prati i garancija od čak tri godine ili 3.000 radnih sati i velika okretnost. Raduje ga što, kako kaže, devetogodišnji sin, iako je još uvijek dječak, pokazuje interes za poljoprivredu i strojeve te se nada kako će jednoga dana kada odraste naslijediti obrt i usmjeriti ga u neke nove profitabilne tokove.  

Bez 20 hektara zemlje u zemljoradnji nemate što tražiti

Na pitanje je li zadovoljan u kojem smjeru ide hrvatska poljoprivreda, kaže kako se pozitivni pomaci osjete u zadnje vrijeme, ali kako još uvijek ima puno toga što bi se dalo poboljšati.

"Bilo bi najbitnije kada bi došli do tržišnih cijena proizvoda i kada bi se već prije sjetve znala otkupna cijena tako da znamo na što možemo računati i hoćemo li ući u sjetvu pojedinih kultura ili ne. Poticaji također nisu loša stvar, ali bilo bi i tu bolje kada bi se plaćali po proizvodnji odnosno kilogramu. Ovako mislim da su poticaji u startu osmišljeni za neke druge, veće igrače, a ne nas sitne. Daleko od toga da poticaji nisu dobrodošla pomoć, ali bilo bi za nas poljodjelce puno bolje da nam se osigura dobra cijena proizvoda, a onda nam poticaji ne bi ni trebali", govori dodajući kako među 9.000 stanovnika općine Ivankovo danas nema sedam do osam ozbiljnih poljoprivrednika.

"Bilo bi ljepše da nas je pedeset, a ne sedam. Mnogi su se u startu precijenili, prezadužili i propali", kaže dok supruga Branka napominje kako se ozbiljna poljoprivreda danas ne može raditi na malo hektara: "Preskup je to posao. Bez 20 hektara vi u ovom poslu nemate što tražiti", kaže Branka dodajući kako se do boljitka može doći samo ogromnim radom i htijenjem.

"Kada sam se udala za Antu i kada smo krenuli s poljoprivredom mislila sam nakon prve dvije godine da nećemo uspjeti. I bilo je tada jako teško, ali nismo odustajali. Željeli smo se baviti zemljom i radili smo dan i noć i danas smo, mogu reći, uspjeli i to se vidi", priča ova inače Vinkovčanka, koja je gradski asflat zamijenila za njivu i nije tvrdi zažalila. Dok pričamo, u dvorište ulazi čovjek čijim dolaskom Ferićevi, vidi se, nisu iznenađeni. Lazar Grubić predstavnik je tvrtke Se-kra u Vinkovcima, one iste od kojih su Ferićevi kupili traktore Kubota.

"Nije ovo ništa neuobičajeno. Gospodin Lazar kod nas je relativno česti gost. S vremena na vrijeme naiđe da vidi kako nam rade traktori i mehanizacija koju smo kupili", kaže Ante. U priču o isplativosti i neisplativosti bavljenja poljoprivredom, ubacuje se i Lazar dodajući kako dobar poljoprivrednik danas ne može bez prinosa od sedam vagona po hektaru pšenice: "Sedam tona pšenice po hektaru je normala da bi bio uspješan. Kod soje je to 3,5 tone, a kod uljane repice između 2 i 3 tone po hektaru. To su pravila igre. Ako želiš biti uspješan, toliko moraš imati. I uz to neprestano treba ulagati i biti odgovaran prema zemlji. Razlika između ulaganja i cijene je relativno mala i tu se vide razlike između dobrih i loših poljoprivrednika. Ostvariš li proizvodnju manju od primjerice sedam tona pšenice po hektaru, ti si u velikom minusu i problemima. To je stvar čiste matematike", precizno pojašnjava Lazar dodajući kako se točno zna koliko košta tona pšenice odnosno kolika moraju biti ulaganja da bi se ostvarila tolika proizvodnja: "Da bi bio na nuli moraš imati najmanje 5,5 tona pšenice po hektaru. Sve ispod toga je čisti gubitak, a iznad toga tvoja zarada", pojednostavljeno navodi poljoprivredna pravila ovaj stručnjak dok Ante i Branka zabrinuto gledaju u ove jeseni zasijane njive iz kojih, s obzirom na višemjesečnu sušu, pitanje je što će izniknuti.

Jedino još da je silos sagraditi

"Ječam je relativno dobar i niknuo je 90 posto, ali pšenice nas zabrinjavaju jer su na 50 posto. U startu si već u ozbiljnim problemima. Moramo ići i u dodatnu zaštitu, bolesti već kreću, a nemamo što oprskati. Pojavili su se i miševi i sve to traži dodatna ulaganja. Ne znam što se može dogoditi da žetva iduće godine bude uspješna. Mnogi su već i presijali neke površine", priča Ante dok nogom grebe po suhoj zemlji iz koje se podiže prašina. Želja nekih posebnih kaže nema, osim da njega i suprugu posluži zdravlje, i da sagradi silos.

"Pokušat ćemo to realizirati iz neke od EU mjera, a ako ne, ići ćemo korak po korak iz vlastitih sredstava. Napravit ćemo ga već", zaključuje optimistično.

Poljoprivrednici se odlučuju za kvalitetne, "čiste" Japance

A što o Kubota traktorima kaže sam mr. Lazar Grubić, voditelj komercijale Se-kra d.o.o.?

"Traktori od 70, 90 i 115 konja su sigurno najzahvalniji traktori na tržištu za površinsku obradu. Njih odlikuje visoka kvaliteta, visoka garancija od 3.000 sati ili tri godine, a imaju i mali radijus okretanja što je jako pozitivno pri površinskim radovima gdje je potrebna brzina okretanja, a izuzetno malo i troše. Daleko su najprodavaniji traktori u Njemačkoj i Americi, a kod nas nisu još toliko poznati no mi imamo svake godine porast prodaje. Imamo oko 2.500 stabilnih kupaca s kojima se družimo i na prijateljskoj, a ne samo poslovnoj osnovi. Pokušavamo svima kupcima biti od pomoći i često ih posjećujemo i pratimo ono čime se bave i kako napreduju. Svima smo spremni pomoći neovisno o prodaji jer nam trgovina, zarada i prodaja nisu u prvom planu. Samo ovdje u Ivankovu imamo sedam do osam traktora, a toliko i u susjednim Vođincima. I svi su nam došli jer su čuli za kvalitetu naših traktora, koji su "čisti" Japanci i sve je u njima Kubotino".