Zašto je potreban povratak ekološkoj proizvodnji?

Na tu temu navode nas različite staze s raznih polazišta. Većina struke reći će da ekološka proizvodnja ne može prehraniti stanovništvo, da je realno desetak posto takve hrane, prehrambena industrija ima sve labavije kriterije o kemijskim dodacima hrani i zlorabi znanost, slabo obrazovanje i siromaštvo potrošača dovodi do stagnacije u edukaciji: što to uopće jest ekološka ili organska hrana. Nedjelotvorne inspekcije, da samo izbace nepropisno deklariranu hranu, ispraznile bi više od polovice dućanskih polica.

Opasni dodaci hrani zamaskirani u "E"-ove

A da objave prisutne opasne dodatke (akumulirajuće otrove) nevele bi kupce da bar razmisle o vrsti i kategoriji hrane koju kupuju. Na kojoj smo razini u tom smislu, najbolje govori podatak da smo iza SAD-a, drugi po redu uvoznik talijanskih hrenovki ili da na „prirodno kiseljenom“ kupusu opasni konzervans kalijev sorbat - koji po zakonu mora biti istaknut (sada naravno u E kostimu) nitko niti ne vidi. Sintetički sokovi, voćni jogurti bez voća, prerađeno meso kao što su hrenovke, salame, paštete, kobasice - često su s produljenim trajanjem, a nitrati koji se dodaju za održavanje boje i sprečavanje rasta bakterija povezani su s povećanim rizikom od raka debelog crijeva.

Kad smo već spomenuli hrenovke (nekad dijetalni proizvod), svakom je na netu dostupna industrijska odobrena receptura: strojevi destruiraju masu (pa što ona bila) do razbijanja molekularne strukture, a da se ona ne bi grijala i bjelančevine koagulirale, dodaje se i do 50 posto ljuskica leda, naravno i sintetičke boje, arome, veziva i nastaje čarobni proizvod „barena kobasica“ ili crvena roba. Tragedija je u tome, kada preračunaš cijenu te najniže kategorije, po kilogramu ispada skuplja od pravoga mesa. Primjere bi mogli nizati unedogled, ali najbolje su priče iz života: prijateljev sin umjetnik koji je dobro zarađivao u New Yorku, nije si mogao priuštiti organsko mlijeko. Što onda mi možemo proizvoditi i sebi priuštiti u cilju prevencije od teških bolesti i trovanja dojenčadi majčinim mlijekom s reziduama kemije iz njezine hrane.

Poljoprivreda ne smije biti industrija, trebamo je vratiti stoljeće unazad

Ekološka proizvodnja ima svoje zakonitosti, o čemu je zakon izglasao i Hrvatski Sabor. Podrazumijeva dio stočarske proizvodnje zbog organskog gnoja, a što se zaštite tiče, sve je više (dosta skupih) ekološki prihvatljivih sredstava, a prinosi se ne nabrijavaju mineralnim gnojivima. Mi bismo rekli: ipak je sve u glavi i duši čovjeka.

Ne moramo pojesti sve što nam se nudi, nego ono što nam je potrebno i onoliko koliko je neophodno. Zašto ne slušati prirodu, i u proizvodnji i u potrošnji, a to je proizvesti pravo, platiti koliko vrijedi da i proizvođač zaradi svoj kruh te se na tržištu uočljivo i vjerodostojno prezentirati. Upravo to nudi Klaster ekološke poljoprivrede (Andreja Vugrinović, menadžerica svjetskog iskustva), a ljudski nam je nedavno ukratko lijepo rekao dobri duh vinarstva Ivan Enjingi "Imam oko vinograda kravice baš zbog ekološkog gnoja, kad zimi posegnu za zaostalim lišćem na trsju, nikada se neće prevariti i pobrstiti špricano."

Opširnije ćemo prikazati još jednog maga povratka ekološke proizvodnje u vinogradarstvo i podrumarstvo (gdje je to zaista zahtjevno), vlasnika Vinskoga vrha Tomislava Bolfana, koji nam nedavno reče, "poljoprivreda ne smije biti industrija, trebamo je vratiti stoljeće unazad, a seljaka i zemlju uzajamno vratiti jedno drugome."