• Prehrambena industrija
  • 28.05.2014. 11:40

2017. nas čeka propast domaćih šećerana?

Hrvatska, kao nova članica, ima pravo prve tri godine nakon ulaska u članstvo EU, uvesti 40.000 tona sirovog šećera. Što će se dogoditi kada za tri godine bude onemogućen uvoz dodatnih količina šećera, pitanje je koje zabrinjava zaposlene u domaćoj prehrambenoj industriji!

Foto: depositphotos.com
  • 587
  • 53
  • 0

Domaći je prehrambeni sektor još jednom predmet brojnih polemika, a ovaj su put tema tri hrvatske šećerane, smještene u Virovitici, Osijeku i Županji. Sve naše šećerane imaju status rafinerije, što znači da im je omogućeno ostvarivanje uvoza sirovog šećera, čija je količina određena kvotom. Sustav kvota u EU uveden je osamdesetih godina kada je došlo do stvaranja proizvodnih viškova, što se osobito odnosilo na proizvodnju mlijeka. Smatralo se da će kvote štititi od stvaranja velikih tržišnih poremećaja te hiperprodukcije sirovina.

Hrvatska, kao nova članica, ima pravo prve tri godine nakon ulaska u članstvo EU, uvesti 40.000 tona sirovog šećera, uz naknadu plaćanja carine u iznosu od 98 eura po toni. Prema navodima Glasa Slavonije, prošle je godine svaka šećerana dobila odobrenje za uvoz 8.500 tona sirovog šećera. Što će se dogoditi kada za tri godine bude onemogućen uvoz dodatnih količina šećera, pitanje je koje zabrinjava zaposlene u domaćoj prehrambenoj industriji.

Niska domaća proizvodnost sirovine

Problem nedovoljne proizvodnje šećera na domaćem tržištu postoji dugi niz godina, ali nije sustavno rješavan, stoga naše šećerane muku muče s nedovoljnom količinom sirovine. Uzrok je tomu izuzetno niska proizvodnja šećera po hektaru. Naime, dok je hrvatski prosjek u 2012./2013. godini iznosio 8 tona/ha, prosjek EU iznosio je više od 11 tona/ha. Da bi se proizvodnja šećerne repe isplatila domaćem proizvođaču, isto koliko se isplati i njemačkom ili francuskom, šećerane bi sirovinu morale plaćati i do 40 puta više. Uzrok niske proizvodnosti jest relativno nepogodna klima ove regije za uzgoj kulture, kao i usitnjene površine. Šećerna je repa ipak kultura koja zahtijeva mnogo više znanja i rada, a domaći su poljoprivrednici često nedovoljno educirani i slabo tehnološki opremljeni. S druge strane, neizbježan je dug prijevoz repe do lokacija na kojima su smještene šećerane te ujedno ekonomski potpuno neodrživ.

Što nakon 2017.?

Iduće godine, odnosno od 2015., Hrvatska gubi kvotu na uvoz šećera iz šećerne trske, a od 2017. godine ukinut će nam se i kvota za uvoz šećera iz šećerne repe. Uzrok leži u činjenici da je proizvodnja šećera u EU već sada nadmašila potražnju. Stručnjaci iz prehrambenog sektora smatraju da je jedina mogućnost za povećavanje konkurentnosti povezivanje šećerana. Do 2017. godine, odnosno do ukidanja kvota za šećer, moralo bi se naći rješenje za trenutnu situaciju, koja je ekonomski neodrživa. Naša je najstarija šećerana Tvornica šećera Osijek, koja je prvu kampanju započela davne 1906. godine i od tada radi bez prekida. Koliko su pri tome bili predani svome poslu govori i činjenica da kampanje nije bilo samo jedne godine, odnosno 1991. godine, za vrijeme Domovinskog rata. Očito je proizvodnja šećera duboko ukorijenjena na ovom području i ukoliko se problemi budu olako shvaćali, vrlo ćemo brzo izgubiti dio tradicije. Šećerana se ne želimo odreći, a potez je sada na strani Ministarstva poljoprivrede.

Foto: depositphotos.com


Tagovi

Šećerane Niska proizvodnja šećera Sustav kvota Šećerna trska Kvota na uvoz šećera iz šećerne trske Kvota za uvoz šećera iz šećerne repe Tvornica šećera Osijek Usitnjene površine Povezivanje šećerana Uvoz šećera Plaćanje carine Nedovoljna količi


Autorica

Marina Bošnjak

Marina je urednica na AgroKlubu, specijalizirana za AgroBaze. Diplomirani je magistar agronomije te volonter Francuske Alijanse Osijek i Emmaüs zajednice Francuska.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi