• Povrćarstvo
  • 23.08.2010.

Uspostava organizacije proizvođača

Uspostavom do ravnopravnog sudjelovanja na tržištu

  • 2.194
  • 109
  • 0

Povrćarska sezona je pri kraju, proizvođači zbrajaju rezultate i prave planove za jesensko zimsko razdoblje. Kakvo je bilo u ovoj godini saznajemo u razgovoru s Tomislavom Demom iz Sikova, predsjednikom Udruge proizvođača povrća Zadarske županije.

- Sezona je bila kao i dosadašnja. Proizvodnja povrća je dosta složena i ovisi o mnogim faktorima. Jedan od bitnih faktora su i mikroklimatski uvjeti koji su vladali u vrijeme sezone i oni su bili dosta nepogodni. Godina je bila s izuzetno velikim količinama oborina te je bilo teško napraviti osnovne pripremne radnje, pripremu zemljišta i sve ostalo da bi se moglo kvalitetno ući u raniji proljetni dio proizvodnje. Tako su ove godine površine pod povrćem nešto manje, a uslijed većih oborina, bilo je i više bolesti. Prinosi su bili donekle smanjeni, što je rezultiralo većom cijenom u samoj prodaji. Kad se podvuče crta i zbroji jedno i drugo, dobijemo prihode na razini proteklih godina.

Jesu li se spomenuti nepovoljniji mikroklimatski uvjeti posebno odrazili na neku kulturu?

- Došlo je do kašnjenja u sezoni sazrijevanja mladih krumpira. Površine koje su zasađene bile su manje zbog nemogućnosti pripreme tla za sadnju. Cijena je bila zadovoljavajuća, tako da ne bih izdvajao niti jednu kulturu posebno.

Promašaj u plasteniku

Znači li to da je ovo bila sezona bez uobičajenih problema u proizvodnji i plasmanu?

- Tu se moram osvrnuti na proizvodnju u zaštićenim prostorima, pogotovo rajčice. Imali smo hladnu zimu i proljeće, a kulture su bile posađene u plastenike koji se griju, što je povećalo troškove grijanja. Znatno povećani, i do pedeset posto u odnosu na standardne godine, da bi u trenutku dospijevanja tih proizvoda na tržište, cijena bila za 1 kunu niža nego proteklih godina u istom kalendarskom razdoblju. Ovogodišnja proizvodnja u zatvorenim prostorima bila je tako - čisti promašaj. Kad se povuče crta, proizvođač je ispod crte, odnosno u minusu zbog povećanih troškova ulaganja, a niže cijene finalnog proizvoda. Razlog tome je i nelojalan uvoz proizvoda s tržišta koja su nama nekonkurentna, s istočnih tržišta, iz Makedonije i Turske. Manji su im troškovi grijanja, čak imaju u istom razdoblju proizvodnju bez grijanja i k tome taj uvoz ulazi u Hrvatsku bez carinskih davanja, tako da se jako teško nositi s tim.

Kako je moguće da ta roba ulazi u RH bez carinskih davanja?

- Na osnovu bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini s Makedonijom i Turskom.

I s Turskom?

- Da, iako su same kvote korelacijski znatno niže nego s Makedonijom, ali moramo znati još nešto. Mi povrćari smo nebrojeno puta preko naše Zajednice i na sastancima s ministrom i u javnosti, isticali problem meke granice s BiH. Bosna i Hercegovina ima s Turskom ugovor o slobodnoj trgovini i roba dolazi bez davanja. I kad se ta roba nađe na tržištu BiH, onda se robe prepakiraju i zahvaljujući ugovoru između RH i BiH o pograničnoj suradnji ulaze u Hrvatsku bez davanja. Iz veletržnice u Čapljini, primjerice, prelaze u Metković i otamo se distribuiraju širom države kao hrvatski domaći proizvod. I na te robe država niti je ubrala carinu, niti je ubrala PDV, niti ih može tretirati kao uvoz jer nigdje nisu uvedene kao uvozna roba. Ilustracije radi, samo u jednom danu zna prijeći 100 do 200 tona takve robe preko granice koju prevoze državljani RH, koji imaju svoje površine s druge strane granice.

Na to se upozorava već više godina i je li moguće da se ništa ne poduzima?

- Određenih, sitnih pomaka ima, ali ta situacija nikako još nije riješena. Nije nam cilj oštetiti naše ljude koji imaju površine s druge strane, ali želimo da se to točno evidentira i da ulaze samo količine koje su doista proizvedene. Tražili smo da se s BiH odrede tri granična prijelaza, samo tri, preko kojih bi mogli ući proizvodi iz sektora voća i povrća, primarne proizvodnje. A da se ti prijelazi tada podvrgnu jačim kontrolama, evidencijama i svemu ostalom: od fitosanitarne inspekcije, sanitarne granične, do državnog inspektorata i da se robu evidentira. Jer danas mi imamo situaciju da naše veletržnice koje su osmišljene da na njima domaći proizvođači prodaju svoje proizvode, da se na njima najviše prodaje uvoznih roba koje različitim kanalima dolaze, djelomično legalno, ali i ilegalno.

Veletržnice gube primat

Kako se domaći proizvođači snalaze u tome? Kako i kome prodaju?

- Mi imamo samo dva izlaza. Ili ćemo prodavati izravno na tržnici ili ćemo davati otkupljivačima. Prodaja na veletržnicama je izgubila primat. Danas se na veletržnicama i tržnicama, prema statističkim podatcima trži oko 40 posto roba, a ostalih 60 se trži u trgovačkim lancima. Ukoliko mi nismo zadovoljni cijenama koje nam daju otkupni centri, a nismo zadovoljni, nama je jedini izlaz prodavati na tržnicama i veletržnicama. Međutim, svjesni smo da na takav način ne možemo prodati svoju kompletnu robu, a da će se trgovački lanci snabdjeti robom iz uvoza. I to se dogodilo, puno puta. I tada nastaju čepovi, dolazi do pada cijena, do akcijskih prodaja u lancima, do nuđenja robe za bilo što pa i ispod proizvodnih cijena.

Možete li nam navesti neki konkretan primjer takvih pojava u ovom razdoblju?

- Ja sada imam salatu u berbi i iz otkupa mi nude cijenu od kunu i 30 lipa za svaki bus salate. To je hrvatskom potrošaču možda apstraktan pojam, ali mu neće biti apstraktno ako zapamti tu cijenu pa je usporedi s onom koliko će mu tražiti u trgovačkom centru. Moraju biti određeni standardi. Ta salata ne smije biti ispod 300 grama. Koliko je ona u maloprodaji, to prepuštam vašim čitateljima da sami procijenite. Mogu samo reći da je meni to cijena po kojoj se ne isplati proizvoditi.

A kada bi ta proizvodnja bila isplativa?

- Isplatilo bi se i proizvoditi ukoliko bismo imali čvrste narudžbe, čvrsto ugovorenu količinu za određenu vrstu proizvodnje. Ako biste, dakle, dogovorili dnevnu proizvodnju s trgovačkim lancima od pet ili deset tisuća komada salata, onda bi se mogla naći neka matematika i da se obje strane drže tog dogovora. Jer ja sam imao takve dogovore u prošlosti. Ali kada bih dogovorio 5 ili 10 tisuća dnevno, meni bi otkupljivač kazao: danas mi treba 500 komada. A tehnologija proizvodnje salate je takva da u ljetnom razdoblju, ukoliko niste u nekoliko dana pobrali salatu, ona nepovratno odlazi u prorast, propada i ne može se više tržiti. I tu ni ja, niti bilo koji proizvođač nismo u situaciji da formiramo cijenu, nego moramo prihvatiti cijenu koju nam nudi otkupljivač. Ako mi ne pristanemo, on će posegnuti za uvozom. I to je jedan bezobrazluk jer nama otkupljivači pokušavaju izračunati proizvodnu cijenu naših proizvoda i kažu da cijena proizvodnje jednog busa salate košta 90 lipa i da mi imamo zaradu od 40 lipa po komadu. I, kao, što bi vi htjeli više, to vam je zarada između 30 i 40 posto. Ali oni pritom ne vode računa da je poljoprivredna proizvodnja tvornica pod otvorenim nebom. Tko će mojim prijateljima i kolegama s područja Zagreba, kojima je tuča otukla sav urod prije nekoliko dana, otkupiti taj bus salate po kunu i 30? Nitko neće kupiti niti jedan, nego će to morati nadoknaditi iz vlastitog džepa.

Zdravorazumske visoke cijene

Kako se pregovori s EU odražavaju na situaciju u proizvodnji?

- Nemamo konzistentnu poljoprivrednu politiku. Mi se približavamo Europskoj uniji koja ima zajedničku poljoprivrednu politiku koja se u kratkim crtama svede u tri riječi: politika visokih cijena. Za razliku od naših političara i državnog vrha koji opijeni frazom slobodno tržište kao papagaji ponavljaju: budite konkurentni! EU poljoprivredna politika ne ide u smjeru budite konkurentni, nego u smjeru visokih cijena. Zašto? Zato jer je to politika zdravog razuma.

Na koji način?

- Jer jedino politika visokih cijena osigurava dostatnu proizvodnju za vlastite potrebe. A u takvoj dostatnoj proizvodnji nema oscilacija cijena, nema nestašica i ne može doći do divljanja cijena. A kad nema nestašica, eliminirate sivo i crno tržište. Ako mi sada ostanemo bez salate, posegnut ćemo za uvozom iz Italije, a vama moram reći da je to u najmanju ruku u sivoj zoni. Ili će se posegnuti za crnim tržištem iz BiH, Makedonije gdje se ne će ubirati carina ni PDV. A krajnju cijenu će platiti potrošači, hrvatski narod.

I tako se mi nalazimo u paradoksalnoj situaciji da svake godine kao društvo izdvajamo sve više i više potpora, a naš uvoz, makar onaj legalni uvoz hrane je dosegao 20 milijarda kuna godišnje.

To je prestrašno jer nam te milijarde ode za hranu koju možemo u najmanju ruku proizvesti sami za sebe. Da ne kažem da imamo uvjete svojim geostrateškim položajem, klimatskim uvjetima, pedološkom kartom tla i svim ostalim uvjetima da možemo proizvoditi dostatno za svoje potrebe i još višestruko toga izvoziti ukoliko imamo dovoljno mudrosti i pameti. A na ovome uvozu državni proračun direktno izgubi nekoliko milijarda kuna godišnje. Da ne kažem da bi se u sektoru poljoprivredne proizvodnje moglo zaposliti minimalno sto tisuća ljudi i stvoriti čvrst, stabilan poljoprivredni sektor u Republici Hrvatskoj, nositelji kojeg bi trebala biti obiteljska poljoprivredna gospodarstva, pogotovo u ovome dijelu povrtlarske proizvodnje koja je radno intenzivna i koja se osim u nekim segmentima ne da potpuno mehanizirati. I u tome su u prednosti upravo obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja imaju unutar svoje zajednice, nekoliko sposobnih članova koji to mogu obavljati.

Takvo mišljenje se danas nerijetko može čuti, ali isto kao da je malo konkretnih promjena. Kako ga provesti?

- Rješenja su u uspostavi, da se ograničim na sektor voća i povrća, organizacija proizvođača. Pravno gledano to mogu biti zadruge ili društva s ograničenom odgovornošću. Subjekti zaduženi za dogovaranje proizvodnje i prodaje s kupcima u RH i izvan nje, planiranje proizvodnje u skladu s dogovorenim potrebama za naredno razdoblje. Organizacije proizvođača bi bile te koje bi vodile računa o ujednačenosti proizvoda i kvaliteti roba. Da proizvodi u sektoru povrća odgovaraju standardima kvalitete koji su definirani i propisani. Da se proizvedena roba plasira u skladu s pravilnicima koji postoje tako da nemamo više kada je domaći proizvod u pitanju, samo drugu klasu, jer je većina naših roba po kvaliteti prva klasa. Organizacije proizvođača bi se brinule da se u proizvodnji maksimalno vodi računa o zaštiti okoliša. Da bismo to mogli moramo imati stručnu službu koja će upućivati naše proizvođače koje mjere i agrotehniku koristiti. Također bismo morali imati infrastrukturu: skladišne kapacitete, rashladne kapacitete, linije za sortiranje i pakiranje, a oko organizacija proizvođača se mogu stvarati organizirani strojni prstenovi da bi proizvodnju učinili konkurentnijom, da bismo je okrupnili i da stvorimo specijalizirane proizvođače.

Pitanje političke volje

Koliko smo blizu, ili daleko, od tih planova?

- U ovom dijelu do sada sam osobno, kao predsjednik Udruge proizvođača povrća Zadarske županije dao puno vremena na nebrojenim sjednicama povjerenstava prilikom izrade zakonskih okvira da bi to moglo funkcionirati. Krovni zakon koji ovo regulira je Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda i on prepoznaje i regulira organizacije proizvođača. Na bazi tog zakona je donesen pravilnik o grupama proizvođača koje su startna osnova i organizacijama proizvođača u koje te grupe trebaju prijeći u petogodišnjem ciklusu. Donijeli smo i uredbu Vlade o potporama grupama i organizacijama proizvođača i jasno definirali uvjete koje moraju ispunjavati da bi bile priznate i da bi mogle biti kontrolirane u provedbi programa koji moraju kandidirati pri osnivanju. I sada je pitanje političke volje; hoće li političke elite imati dovoljno sluha i vizije da u sektoru povrćarstva ustroje deset takvih udruga u RH preko kojih će se odvijati kompletan proces prodaje i proizvodnje.

Koji je sljedeći korak?

- Država je dosta odradila: donijela je zakonske okvire i uredbu o potporama i loptica je sada ponovno vraćena nama, proizvođačima. Pitanje je: imamo li mi snage, znanja i vještina pristupiti tome samostalno? Odmah ću reći: ne! Nemamo ni iskustva u tome, znanja za to potrebitih, a ni financijskih sredstava za pokrenuti se u tom pravcu. Oko ovog pitanja potrebna je sinergija kako lokalne, tako i regionalne, a i središnje vlasti. To je pitanje koje treba predstaviti svim proizvođačima i ponuditi im model, pozvati ih da se udruže i tako skupno nastupe na tržištu, da se robe prodaju s jednog mjesta i da se ima utjecaja na formiranje cijena.

Autor: Ivan Stagličić


Izvori

Zadarski list


Tagovi

Povrtlarstvo Povrće Proizvodnja Uvoz Otkup Zakon Pravilnik Potpore

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Dobro je pognojena :)