• Natalija Šunjić-Gizdić
  • 21.11.2020. 13:30
  • Splitsko-dalmatinska, Klis

Natalija Šunjić-Gizdić: Rad na zemlji nije sramota, važno je mijenjati svijest kod ljudi

Svi su me odgovarali, isticali da nema od poljoprivrede života i da ću mlada oboljeti. Ispitivali me zašto sam se godinama mučila na fakultetu, govorili neka tražim posao u struci i budem dama, ali ja se nisam dala smesti. Kao da je najveća sramota ovoga svijeta raditi na zemlji, priča naša sugovornica.

Foto: arhiva Natalije Šunjić-Gizdić
  • 2.797
  • 2.549
  • 0

“Ništa ne bacamo - povrće koje ne iskoristimo ide životinjama, a od njih dobivamo gnojivo tako da je sve povezano. Puno je tu posla, ali najbitnija je volja i ljubav prema poljoprivredi. Ako se dobro organiziramo, nema nikakvih problema”, započinje 33-godišnja Natalija Šunjić-Gizdić iz Dalmatinske zagore.

Poljoprivredom se, kaže, bavi odmalena. Otac je na Klisu, odakle su rodom, uvijek radio zemlju i uzgajao voće i povrće za obiteljske potrebe. Višak bi prodavao kako bi popravili kućni budžet, a često bi vodio i nju. "Prvi put sam bila za štandom sa samo pet godina, nisam se od njega ni vidjela”, prisjeća se sretnog djetinjstva tijekom kojega je stjecala i radne navike. “Zavoljela sam zemlju i prirodu, čak sam imala i svoj mali vrtić gdje bih sadila višak očevih sadnica”, veselo spominje i dodaje kako je to za nju i brata bila čista zabava, ali da su ujedno naučili kako što uzgojiti. Kao danas se sjeća osjećaja radosti dok su pratili biljčice koje rastu i trenutaka kada bi im nešto rodilo.

Željela na agronomski, završila ekonomski fakultet

Željela je upisati Agronomski fakultet, ali roditelji joj nisu to mogli financijski omogućititi. Osim toga, nisu bili niti oduševljeni idejom pa je upisala Ekonomski fakultet u Splitu koji je završila u roku. “Nakon fakulteta sam imala problem zaposliti se. Kratko sam radila u Općini, ali nisam imala nikoga da me pogura pa sam odlučila zatvoriti to poglavlje života i baviti se onime što volim. Danas spajam ekonomska znanja s radom u poljoprivredi i mogu reći da je to dobitna kombinacija, moj recept za uspjeh”, uvjerljivo će Natalija koja je osnovala OPG prije dvije godine.

Bave se uglavnom povrtlarstvom, ali imaju i nešto voća. Trenutno su u fazi krčenja zaraslih parcela gdje planiraju saditi bademe i orahe, a okušat će se i s lješnjacima.

Svijest se mora mijenjati, rad na zemlji nije sramota, poručuje Natalija 

"Pored toga, navrćemo rašeljke, srdelije, divlje šljive i glog na višnje, trešnje, šljive, kruške ili jabuke - kako su to radili naši stari. Dakle, uzimamo podlogu koju nam je dala priroda i kalemimo na plemke koje nađemo u starim voćnjacima”, pojašnjava. Posjeduju i nešto životinja, tri krave, kuniće i malo koka. Nadaju se uskoro dovršiti objekt za perad jer bi željeli širiti i zaokružiti svoju poljoprivrednu priču. Time bi nudili širi asortiman proizvoda, ali i riješili ostatke od verdure.

Ulicom hoda uzdignute glave

Njen put nije bio lagan, ali nije odustajala od svoga cilja. “Svi su me odgovarali, isticali da nema od poljoprivrede života i da ću mlada oboljeti. Ispitivali me zašto sam se godinama mučila na fakultetu, govorili neka tražim posao u struci i budem dama, ali ja se nisam dala smesti. Kao da je najveća sramota ovoga svijeta raditi na zemlji!? Čak su mi se i mlade žene iz sela čudile jer nisam imala vremena za kave i ćakule”, navodi. A ona je imala svoje ideje, svoj ‘đir’ i odskakala od većine. Njen nemiran duh, upornost, jaka volja i radišnost svima su bili neobični.

“Danas bi svi nešto bez rada i muke, u što kraće vrijeme što više zaraditi, a o načinima bolje da ne pričam. Mladi nemaju radnih navika, nemaju znanja, a pristup prema selu i zemlji im je totalno krivi. Ima izreka ‘uči da te ne dočeka motika’ koja je sasvim pogrešna jer nema novaca bez znoja”, tvrdi Natalija koja za sebe kaže da mirno spava i svakome može pogledati u oči te da ulicom hoda uzdignute glave.

Svake subote je na štandu u Splitu, na Mertojaku

Kako roditelje ne bi morala pitati za džeparac, kao mlada djevojka odlazi na plac prodavati ono što nalazi u prirodi: šparoge, mišanciju i poljsko cvijeće. U poljoprivredu je ozbiljnije krenula s 25 godina, sama je sadila povrće, a uskoro u posao povlači brata, kasnije i supruga. “Udajom sam došla do više zemlje, ali i do strojeva, jer se suprugova obitelj bavila stočarstvom", kaže. No, parcele su morali krčiti, borili su se s korovom, a na tržištu je pak bila borba sa švercerima.

Željela je na agronomski, završila ekonomski fakultet, no vratila se ljubavi - poljoprivredi 

"Bilo je raznih drugih problema vezanih za prodaju, ali uvela sam dostave, počela nuditi proizvode preko interneta, a svake subote sam na štandu u Splitu, na Mertojaku”, opisuje svoj put do kupaca.

Uvelike joj je pomogla i ova situacija s virusom jer je dosta ljudi kupovalo putem interneta. “Sada je nešto mirnije, ali kupci su ostali što smatramo potvrdom kvalitete naših proizvoda”, ističe. Upozorava da je tržište neuređeno i da vlada princip ‘snađi se sam’, a ne bi trebalo tako biti.

Negoduje radi problema kada OPG-ovac želi preraditi višak robe. ”Puno bi značilo kada bi nam se dozvolilo da, na primjer, 10 posto proizvodnje preradimo, a ne da odmah moramo ulaziti u sustav PDV-a. Uvijek bude i namirnica koje nisu dovoljno kvalitetne za prodaju u svježem stanju", napominje i dodaje da njima nije problem jer imaju životinje pa tako riješe, ali svejedno bi bilo dobro 'da država malo olabavi konce'. Dodaje da diljem svijeta ljudi gladuju, a mi se razmećemo i pita se gdje je tu smisao.

Poljoprivreda je zanimanje budućnosti

Vjeruje da će biti sve teže uzgojiti hranu s obzirom na temperaturne ekstreme, ali poručuje da je poljoprivreda zanimanje budućnosti jer su potrebe tržišta sve veće. “I zato, neka se mladi ne boje, neka se vrate na selo, prirodi i svježem zraku, zasuču rukave i obnove djedovinu. Ako ništa, neka sade barem za svoje potrebe kako bi znali što jedu, a i djecu će naučiti da krumpir ne raste na stablu”, kaže i dodaje da zemlju treba voljeti, da zemlja treba radnika. To je posao od 24 sata dnevno, ide se i po suncu i po kiši, ponekad i snijegu. "Pojam ‘vrt’ ima smisla jer se non-stop vrtiš, posla ima uvijek za onoga tko voli i želi raditi. Eto, ja sam dokaz”, puna entuzijazma poručuje Natalija.

Smatra da Hrvatska ima izvrsne uvjete (što se tiče zemlje i klime) da se ljudi bave poljoprivredom, ali je država poljoprivrednicima često maćeha, a ne majka. “Problem je papirologija, neuređeno tržište, pretjerani uvoz, prodaja tuđe robe i ostalo. Puno je posla na zemlji i ne mogu si dozvoliti da više od dva puta tjedno idem na tržnicu. A postoje ljudi koji imaju puste parcele i svaki dan su na tržnici. To sve govori”, otkriva propuste sustava u kojem posluje.

Sigurnije je uzgajati različite kulture

Razvojem poslovanja je zadovoljna iako, kaže, uvijek može bolje. Vodu u polje prevoze traktorom pa je teško vući cijev i zalijevati, a troši se i puno vremena i novaca. Nedostaju im također strojevi koji bi olakšali sijanje, sadnju i obradu zemlje. "Gotovo smo danonoćno na zemlji da bi sve stigli uzgojiti, ubrati, prodati i konačno napravit dobar marketing”, doznajemo od Natalije koja, i da hoće, ne može sakriti da je izvanredno potkovana znanjima iz ekonomije. “Osluškivanje potreba kupaca ponekad je jako iscrpljujuće, ali je recept za uspjeh”, otkriva.

Na imanju su i tri krave

Naprijed idu korak po korak jer većina zarade ode na osnovne životne potrebe, ali uspiju ponešto uštedjeti i uložiti u širenje. Svaki pomak ih neopisivo veseli jer su za to zaslužne njihove vrijedne ruke. Bitno je, kaže, proizvoditi raznovrsne namirnice da kupac ima što veći izbor kod jednog prodavača. A i klima se poremetila pa nije pametno ulagati samo u jednu kulturu. Istina, naporno je uzgajati različite kulture jer svaka traži drugačiji pristup i ponekad je to dovodi do ludila.

"Jednu tek treba sijat, sadit, drugu ogrtat, treću vezivat, četvrtu okopat i slično”, priznaje ova mlada žena koja, osim toga, brine o obitelji i kući. Cijelu trudnoću je iznijela u polju i na tržnici. "Jedni su me osuđivali, drugi hvalili. Eto, nisam rodila pod štandom, kako su mi neki dobacivali”, veselo će ova neumorna mlada žena koja trudnoću shvaća kao nešto prirodno. “Pa nije to bolest”, smije se i dodaje da je vrlo zahvalna bratu koji je uskočio prodavati na tržnici dok se ona oporavljala uz bebu, a i dan-danas joj uvelike pomaže.

Sijmo i sadimo što su naši stari

Spominje problem lošeg sjemenja te smatra da bi država hitno morala nešto učiniti po tom pitanju. Treba, smatra, osigurati bolje sjeme jer ovo što se prodaje je izrazito loše kvalitete, a pritom svake godine sve skuplje.

"Zamislite, posijala sam špinat i nikle su tri vrste, kapulica je bila zaražena truležom, slanutak nije niti niknuo! Sjeme krumpira je loše kvalitete, zaraženo, što se vidi po crnim točkama. U zemlji ne klija, samo propadne”, ljutito nabraja. Nada se boljoj kontroli uvezenog, a predlaže da sami proizvodimo sjeme barem za hrvatske potrebe, ako ne više. “Zašto ne vratimo naše vrste koje su pale u zaborav?”, pita se dok negoduje što su tržištem zavladale inozemne. “Trebalo bi raditi na tome da sijemo i sadimo što su naši stari”, upozorava.

Rad na zemlji nije sramota, ponavlja, i važno je mijenjati svijest kod ljudi. Željela bi da se mladi motiviraju i ohrabre pa da se krenu vraćati zemlji. "Još uvijek se smatra da na zemlji rade oni bez škole jer nemaju izbora, a to zaista nije tako”, navodi. Predlaže da se stanovnicima gradova na korištenje da više površina u cilju bavljenja poljoprivredom, a i djeci u školama bi trebalo približiti rad na zemlji. Neka stječu radne navike i uče o uzgoju hrane jer je ona osnov svega. "Tako će razvijati i poštovanje prema samim proizvođačima”, uvjerena je.

Djecu bi vrijedilo naučiti kako uzgojiti hranu

Polja su zapuštena, mnogi ljudi nisu nikada bili na svojoj zemlji, a Natalija tako nešto ne može razumjeti. “Čudi me da ne žele barem za sebe nešto uzgojiti, već skupo plaćaju hranu koja nije kvalitetna. Naime, ova pandemija je pokazala kakav bi problem imali s nabavkom namirnica da se granice zatvore. Nije li to prežalosno za jednu zemlju koja nudi toliko mogućnosti?”, skreće pažnju na krucijalna pitanja.

Vrijedna obitelj poručuje svima da se vrate zemlji 

Nabraja i ostale dobrobiti zemljoradnje kao što su čisti zrak i mir u prirodi, a i fizička aktivnost je vrlo važna. Šali se da ima besplatnu teretanu i solarij, a pored toga ne troši na manikuru, šminku niti krpice. “Znam da ne mogu svi biti kao ja, ali barem bi djecu trebalo naučiti kako se hrana uzgaja, a to moramo mi odrasli”, naglašava. Smatra da je poraz društva pa i stvar opće kulture to što današnje generacije ne znaju proizvesti hranu za vlastite potrebe.

“Došli smo do apsurda da plaćamo kako bi djeca provela vrijeme na svježem zraku, upoznala prirodu i vidjela domaće životinje”, mišljenja je.


Fotoprilog


Tagovi

Natalija Šunjić-Gizdić Uzgoj povrća Život na selu Vrijednost rada


Autorica

Blanka Kufner

Više [+]

Blanka je završila Upravno pravo i Menadžment u turizmu, a posebno ju zanimaju teme vezane uz ruralni i održivi turizam te sve što se tiče ekologije i očuvanja prirode. Misao vodilja: "Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku - prirodu nismo naslijedili od predaka, nego posudili od unuka."