Čuvanje krumpira kroz zimu

Dobro razvijen usjev krumpira u vrijeme aktivnog rasta treba mjesečno dobro raspoređenih 120 mm vode, pa je godina 2010. sve do početka iskapanja kasnih ili zimskih sorata bila dostatna vlagom. Ipak, obilne kiše koje su zabilježene u većini naših područja tijekom rujna, ne samo da su otežale vađenje uroda kasnih sorata, već izravno utječu na fiziološku stabilnost gomolja za čuvanje, pa tržni proizvođači tijekom naredne zime 2010./2011. moraju poštivati pravila za skladištenje gomolja kako bi gubici uroda bili što manji.

Pravilno vađenje i uskladištenje posebno je važno u vlažnijim sezonama jer je također i bolesnih gomolja više. Borba protiv najvažnijih bolesti cime koje se krajem vegetacije prenose "ispiranjem" na gomolje tijekom 2010. godine je ponovno bila vrlo zahtjevna. Prvenstveno stoga jer je u svim ljetnim mjesecima padalo više od 100 mm kiše, a izmjena kišnih i vrućih ljetnih dana sa nesnošljivom sparinom i dugotrajnim jutarnjim vlaženjem cime krumpira od rose ili magle pogoduje snažnom razvoju dviju najčešćih bolesti: plamenjače (Phytophthora infestans) i crne pjegavosti ili paleži (Alternaria solani). Također, većina kasnih sorata krumpira koje su zadnjih godina proširene zbog tolerantnosti na cistolike krumpirove nematode pojačane su osjetljivosti na bolesti cime i gomolja. Stoga se broj potrebnih tretiranja cime protiv gljivičnih bolesti zadnjih 6 sezona udvostručio u odnosu na broj tretiranja koje smo provodili krajem 1990-ih, a mehaničko ili kemijsko uništavanje cime (desikacija) je postala nužna tehnološka mjera pri uzgoju kasnih sorata krumpira čiji urod planiramo skladištiti tijekom jeseni.

Najčešći fiziološki poremećaji pri skladištenju gomolja

Suvremene sorte krumpira se pored najvažnijih tehnoloških svojstava koja privlače proizvođače (npr. vrijeme dospijeća, visina uroda, oblik gomolja, boja kožice) razlikuju po kulinarskom tipu, odnosno unutrašnjim svojstvima (sadržaj suhe tvari). Jedan od najštetnijih fizioloških poremećaja koji zadnjih godina u našoj zemlji sve više dolazi do izražaja je “tamna pjegavost mesa gomolja” (vidi sliku). Poremećaj se obično prepoznaje 1-2 dana nakon vađenja po unutrašnjim tamnim (plavičasto-zelenim) promjenama nekoliko mm ispod kožice gomolja. Na površini se štetne posljedice ne primjećuju pa takvi gomolji na “inspekcijskom” stolu nisu prepoznatljivi, a krajnji korisnik štetne posljedice u mesu vidi tek nakon rezanja krumpira. Izgled kružno raspoređenih štetnih promjena u mesu gomolja (plavičaste, zelenkaste ili smeđe boje) ovisi o sorti krumpira, odnosno boji mesa gomolja i sadržaju suhe tvari. Tamna pjegavost mesa gomolja nastaje kao posljedica aktivacije enzima fenol-oksidaze, pri čemu nastaje plavičasti ili plavičastozeleni melanin.

Natučenje gomolja kod vađenja uroda pri nižim temperaturama (manjim od 12 oC), a poglavito ako je zemljište prije vađenja bilo zasićeno vlagom, primarno
utječe na aktivnost enzima koji oksidiraju fenole, odnosno na štetnost ovog fiziološkog poremećaja. Sorte se jako razlikuju prema osjetljivosti na tamnu pjegavost mesa (u Međimurju su tijekom 2010. bile jače oštećene sorte roko i belarosa), a jače su oštećeni gomolji koji sadrže više suhe tvari. Drugi fiziološki poremećaj koji zadnjih godina dolazi do izražaja tijekom skladištenja je “šuplje srce” krumpira. Nastaje kao posljedica nepravilnog rasta, najčešće na pjeskovitim ili tresetnim tlima, a jače su oštećeni krupniji gomolji. Prepoznaje se po šupljini središnjem dijelu mesa gomolja. Sorte su različito osjetljive na ovaj poremećaj (u Međimurju je tijekom 2010. bila oštećena sorta carrera). Većinom se na površini kožice gomolja ne vide
nikakve štetne promjene, ali kod nekih sorata okca mogu biti dublje položena. Jedini siguran način prepoznavanja šupljeg srca je rezanje gomolja na polovice. Do pojave “šupljeg srca”
dolazi zbog dva osnovna razloga:
1) u stresnim uvjetima rasta (npr. visoke temperature i jako sunčano zračenje) središnje staničje mesa gomolja može odumrijeti. Škrob se “izvlači” iz oštećenog tkiva, a središnja šupljina se okružuje smeđom (“plutastom”) prevlakom;
2) ako se gomolji normalno ne razvijaju u dužinu i širinu, nastale tenzije nepravilnog rasta mogu uzrokovati formiranje središnjih zvjezdolikih šupljina. Ponekad se na stijenkama unutrašnje šupljine formira tanak plutasti sloj, na kojem se može pojaviti bijela “prevlaka”. Prevencija sprječavanja moguće pojave i razvoja “šupljeg srca” gomolja se sastoji od izbora manje osjetljivih sorata, sklopom u sadnji utjecati na formiranje većeg broja gomolja po biljci (što ovisi o razmacima sadnje unutar reda i promjeru ili težini majčinskih gomolja) i osigurati optimalne uvjete rasta (dovoljno vlage i ne previše dušičnih hranjiva).

Skladištenje i čuvanje

Za kvalitetno i dugo čuvanje krumpira potrebna su specijalna toplinski izolirana skladišta s aktivnom ventilacijom, gdje je ohlađivanje krumpira ovisno o temperaturi vanjskog zraka. Gomolji krumpira su “živa bića” koja disanjem oslobađaju toplinu i čuvanjem na hrpama neprimjerene visine, bez prozračivanja, postaju podložniji negativnim fiziološkim poremećajima i razvoju patološke truleži i gnjiloće (u hrpi temperatura mase gomolja za 4 dana naraste 1oC). Stoga prije dugotrajnijeg čuvanja gomolje prvo treba osušiti i tijekom dvotjednog razdoblja pospješiti zarašćivanje rana (idealno bi bilo pri optimalnoj temperaturi 15-18 oC propuhivati oko 14 dana zrak s povišenom vlagom). U praksi se urodi krumpira čuvaju u nedovoljno izoliranim prostorijama i podrumima, pa zimi često dolazi do “zaslađivanja” krumpira, a naročito ako se
temperatura spušta na vrijednosti ispod 6 oC (pritom gomolji gube vodu, a škrob se pretvara u šećer, pa tako “zaslađeni” gomolji mogu izdržati i -2 oC). Tek posljednjih desetak godina proizvođači stolnog ili jestivog krumpira ugrađuju u skladište aktivnu ventilaciju za provjetravanje
i ohlađivanje krumpira. Manjim proizvođačima krumpira koji ga uzgajaju samo za vlastite potrebe
dobro je preporučiti da nakon vađenja krumpir odstoji barem 24 sata na hrpi u sjenovitom i ne previše vlažnom mjestu. Nakon toga je dobro gomolje probrati i sortirati ih po veličini u manje drvene (npr. “letvarice”) ili prozračne plastične sanduke, pritom odbaciti oboljele i izdvojiti mehanički oštećene gomolje. Prostorija za čuvanje gomolja mora biti dovoljno zamračena, s poželjnim rasponom temperature od 4 do 20 oC.

Autor: Mr. sc. Milorad Šubić, dipl. ing. agr.