Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Plastenička proizvodnja
  • 27.12.2021. 12:00

Budanec: Trebaju nam veća ulaganja u plasteničku proizvodnju

Povrćari nemaju nikakav prioritet u dobivanju državne zemlje. Ne treba nama 500 hektara kao, recimo, ratarima i stočarima. Dovoljno je da nam netko da blok od pet do deset hektara, poručuje Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara.

Foto: Depositphotos/Pixinooo/Pixell/Davor Puklavec
  • 784
  • 82
  • 0

Povrćari se u našoj zemlji iz godine u godinu susreću s novim izazovima u svojoj proizvodnji kao što su kasni proljetni mrazevi, previše oborina u kratkom razdoblju koje zemlja ne može akumulirati, dugotrajna suša s vrlo visokim temperaturama, štetnici i bolesti čijoj pojavi klimatske promjene pridonose, jeftiniji uvozni proizvodi, ali i nedostatak razumijevanja za ovaj poljoprivredni sektor. 

Uzgoj povrća u zaštićenim prostorima se upravo zbog klimatskih promjena sve više promiče, a dio je i europskog zelenog plana. No, da bi se njome ozbiljnije bavilo, potrebna je infrastruktura. Kako nam otkriva Vjekoslav Budanec, predsjednik Zajednice udruga hrvatskih povrćara, u našoj se zemlji upravo zbog nedostatka infrastrukture i državne zemlje ova vrste proizvodnje uglavnom svodi na manje plasteničke objekte. 

Prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, a u koje spadaju i manji plastenici i staklenici, nije potrebna građevinska dozvola i glavni projekt. Koliko naših povrćara pribjegava upravo takvim jednostavnijim objektima? 

Da, riječ je o manjim objektima koji su, nazovimo, više jednostavna gradnja, kvadraturom ne prelaze velike gabarite. Ljudi se u principu ne odlučuju na projekte koji zahtijevaju obimnu dokumentaciju. Češće koriste manje plastenike, od onih sezonskih koji se skidaju po zimi do poluprofesionalnih. Nažalost, u Hrvatskoj nema ozbiljnih, velikih plasteničkih projekata. Ono što postoji su pojedinačni slučajevi, vezanih uz veće grupacije, ali nema značajnijih ulaganja. 

Pojedini nemaju ni ugovor o najmu

Zbog čega je to tako? Što je potrebno mijenjati? 

Ove je godine, primjerice, raspisan natječaj kojim se poticao tip ulaganja u zaštićene prostore, dakle plastenike i staklenike, a što smo kao zajednica povrćara uspjeli pregovarati s Ministarstvom poljoprivrede. No, zvali su me iz ministarstva i rekli kako je jako malo zainteresiranih. Kontaktirao sam mnoge povrćare kako bih vidio o čemu je riječ. Problem je u tome što puno njih povrće uzgaja na zemlji koja je u najmu. Dakle, na njoj ne mogu ništa graditi. Nitko vam neće potpisati da možete nešto graditi na njegovoj zemlji. Dapače, neki nemaju ni ugovor o najmu. Velika je to nesigurnost ulaganja.

U Hrvatskoj nema većih ulaganja u plasteničku proizvodnju (Foto: Depositphotos/tortoon)

Također, cijene materijala su otišle jako gore. Jedini svjetliji primjer je Zagrebačka županija koja djelomično pokriva troškove ove vrste izgradnje kroz županijski proračun. Takvi su projekti manje komplicirani, ta je županija najjača u ovom sektoru, zbog blizine glavnog grada i velikog tržišta. 

Dakle, problem je zemlja. Gdje vidite rješenje? 

Povrćari nemaju nikakav prioritet u dobivanju državne zemlje. Ne treba nama 500 hektara zemlje kao, recimo, ratarima i stočarima. Dovoljno je da nam netko da blok od pet do deset hektara. Naravno, na toj bi zemlji trebala biti osigurana i infrastruktura, prilazi, voda za navodnjavanje. Kod nas je državna zemlja uvjetovana grlima stoke zbog čega smo u nepovoljnijem položaju. Pomoglo bi da država ima takve uređene parcele koje bi mogla dati u dvogodišnji najam.  

Povrćarska proizvodnja u Hrvatskoj najčešće izgleda tako da netko ima pola hektara tu, pola tamo, pola hektara je u najmu što je jako teško organizirati - od sjetve, sadnje, berbe, transporta. Tu bi država mogla pomoći, ali naše je tržište jako neorganizirano. Ljudi su prepušteni sami sebi i moraju se snalaziti sami kako najbolje znaju

Radi li se nešto na tome? 

Ne, ne vidimo da ide u tom smjeru. Veliki natječaji za velike table zemlje su namijenjene stočarima. Svjesni smo toga da je njima potrebna veća količina, ali trebalo bi naći ravnotežu jer je i povrćarska proizvodnja važna, posebno ulaganje u zaštićene prostore što iziskuje čitavu infrastrukturu. U ozbiljnijem uzgoju morate imati vodu, struju, prilaze kako bi projekt funkcionirao kako treba. Također, trebalo bi više poticati ovakav uzgoj na našoj obali gdje bi se bez grijanja moglo puno više proizvoditi. Ondje ne postoji ta tradicija, a potencijala ima. Mala smo država, ali imamo tri potpuno različite klime i mogli bismo kombinirati uzgoj povrća kroz cijelu godinu.

I mali plastenici mogu biti vrlo isplativi

Ovaj se uzgoj globalno potiče zbog klimatskih promjena, ali s druge strane poskupljuju energenti. Kako će se to odraziti na cijene i samu proizvodnju u Hrvatskoj? 

Da, ovdje u velikoj mjeri možemo kontrolirati vanjske čimbenike, od temperature, preko osvjetljenja, do oborina. Možemo dobiti raniju i dužu berbu, nego što je na otvorenom, pogotovo u našim klimatskim područjima, u kontinentalnom dijelu. Istina, grijanje postaje sve skuplje, ali i sama izgradnja ovakvih objekata.  

Infrastruktura prije svega (Depositphotos/alxbaev)

Sve ovo dovodi u pitanje hoće li oni koji imaju grijanje uopće grijati ili pustiti pa što preživi, preživi. Vodit će se tezom da kad neki proizvod dođe, doći će jer bi inače došli do previsoke cijene krajnjeg kojega u konačnici ne bi mogli niti naplatiti. Evo, ove smo godine govorili o velikom povećanju cijene povrća. Mi kao proizvođači to nismo puno osjetili, možda nekih deset do petnaest posto da je otišlo gore. Druga je stvar koliko su situaciju iskoristili oni u međuprostoru. Dakle, nama su troškovi rasli, ali visoke cijene nismo vidjeli. Stoga je upitno uopće ulagati u nešto što na kraju neće biti isplativo jer cijenu na kraju diktira tržište, a naša, hrvatska proizvodnja, nije konkurentna stranoj. 

Kako do uštede u grijanju plastenika i staklenika?

Da se sad vratimo na manje plastenike za koje nije potrebna dozvola. Koliko oni mogu biti isplativi? 

Definitivno mogu, ali uz uvjet da taj plastenik bude stalno u proizvodnji i da se u njemu nešto uzgaja kroz cijelu godinu. Dakle, ako je cijelo vrijeme u upotrebi, onda je definitivno isplativ. Kada je riječ o trošku grijanja, ono se kod nas najčešće odnosi na uzgoj presadnica u proljeće. Sve ostalo se može prilagoditi negrijanim prostorima jer će takvi proizvodi ipak doći ranije nego oni uzgajani na otvorenom. Za male OPG-e je idealna kombinacija uzgoja u plastenicima s onim na otvorenom. 

Budanec: Nedostaje nam obrazovnog kadra

Ima li nešto u čemu naši povrćari griješe, neka opetovana greška na koju biste upozorili? 

Dio onih koji nemaju neko poljoprivredno obrazovanje ne poštuje dovoljno plodored pa im se nakupljaju određeni šetnici i bolesti u plastenicima. Zato bi uvijek trebalo staviti naglasak na edukaciju. Istovremeno, Savjetodavna služba pri ministarstvu nije toliko aktivna. Ljude treba educirati jer nije isto uzgajati na otvorenom i zatvorenom. Uvjeti nisu isti, a onda ni štetnici i bolesti. 

Nedostaje obrazovanog kadra u manjoj proizvodnji dok one veće imaju svoje inženjere. Nažalost, mali uče na svojim greškama, metodom pokušaja i pogreške. Kada vidi gdje je promašio, nagodinu zna kako će, ali ta mu je godina zaostala ili propala.

Mali uče na vlastitim greškama (Foto: N. Čaušević)

Jesenas smo na kongresu agronoma govorili o njihovoj ulozi te došli do zaključka da zapravo puno male proizvodnje, u bilo kojem sektoru poljoprivrede u Hrvatskoj, radi bez inženjera. Mnogi ljudi ne koriste njihove savjete jer im možda nisu dostupni, možda ih ne mogu platiti. Još uvijek smo na niskoj razini produktivnosti jer ljudi nisu dovoljno obučeni. Možda je rješenje u kakvoj privatnoj savjetodavnoj službi ili sličnom modelu jer državna baš ne funkcionira. Trebamo postati svjesni da kada bismo nekome platili savjet, to bi nam donijelo tri puta više novca u proizvodnji, odnosno manje troškova u vlastitim pokušajima i pogreškama. Prostora za napredak sigurno puno ima. 

Da, s jedne strane imamo mladog kadra koji izlazi s poljoprivrednih fakulteta, a ne mogu pronaći posao. Možda bi, kao što svako selo ima liječnika, trebalo imati i svog inženjera poljoprivrede. 

Da, ali nažalost znajući iz prakse ni lokalne zajednice nemaju sluha niti sredstava zaposliti takve. Sela u principu žive od poljoprivrede, tako da bi to mogao biti jedan od zanimljivih modela. Jer, kao što stočaru treba veterinar kada mu je bolesna životinja, onda bi i povrćaru ili rataru dobro došao agronom kada se razboli usjev. 


Tagovi

Vjekoslav Budanec Plastenička proizvodnja Zaštićeni prostori Isplativost Plastenik Državna zemlja Problemi Greške


Autorica

Maja Celing Celić

Više [+]

Hobi vrtlarica i zaljubljenica u prirodu s dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu. Urednica je portala Agroklub.


Partner