Bolesti rajčice u zaštićenom uzgoju

Proizvodnja na otvorenom je proširena do 50o sjeverne geografske širine, dok se u sjevernijim područjima uspješno uzgaja u zaštićenim prostorima (pr. Njemačka, Nizozemska).

Statistički podatci iz 1998. godine govore da hrvatska proizvodnja rajčice s prosječnim prinosima 13,9 t/ha omogućuje potrošnju samo 18,5 kg rajčice/glavi stanovnika. Glavni razlog niskih prinosa je tradicionalna tehnologija uzgoja. Razlikujemo proizvodnju rajčice za svježu potrošnju, pri čemu se sve više koriste indeterminantni kultivari (hibridi F1), odnosno visoki jer im stabljka može narasti nekoliko metara (vegetacijski vrh im je aktivan sve dok ima povoljne uvjete za rast). Iz pazuha listova razvijaju se sekundarne grane koje se odstranjuju. Drugi tip je proizvodnja rajčice namijenjene konzervnoj industriji. Pritom se koriste determinantni kultivari, čija je glavna stabljika skraćena, naraste 0,5 - 1 m, zatim prestaje rasti a na vrhu često završava cvatom. Iz pazuha listova se razviju sekundarne grane, koje imaju isti raspored lišća i cvati kao glavna stabljika, pa cijela biljka ima grmolik izgled.

Pri uzgoju rajčice na otvorenome rast i razvoj ograničavaju temperature (pri 0 oC biljke stradaju), pa je u našoj zemlji proizvodnja niskih kultivara rajčice namijenjenih konzervnoj industrji proširena u Istri (“bezmrazno” područje), dok se komercijalna proizvodnja rajčice u drugim područjima obavlja u zaštićenim prostorima (uglavnom plastenicima), kako bi se što više iskoristio rodni potencijal visokih hibrida za svježu potrošnju. Projektom Zavoda za povrćarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu i županijskih odsjeka poljoprivredno-savjetodavne službe (HZPSS) (“Introdukcija novih sorata i tehnologija u uzgoju povrća za obiteljska gospodarstva”) još tijekom 1999. i 2000. godine je dokazano da se u negrijanim plastenicima kontinentalne regije na oglednim gospodarstvima postižu prinosi barem 25 kg/m2 rajčice za svježu potrošnju (250 t/ha!).

Ali, rajčica je izložena napadu većeg broja biljnih nametnika, među kojima gljivične, bakterijske i virusne bolesti često predstavljaju ograničavajući čimbenik proizvodnje. Sjemenom rajčice se prenosi 32 različita patogena mikroorganizma, pa je proizvodnja zdravih prijesadnica temelj uspješne proizvodnje. Premda rajčica razmjerno dobro podnosi sama sebe u ponovljenom uzgoju, zbog muguće “akumulacije” nematoda, uzročnika venuća i plutavosti korijena, poželjno je najmanje dvije godine do ponovne sadnje na isto mjesto. Širenjem proizvodnje rajčice bez tla (tzv. hidroponski uzgoj) izbjegavaju se navedeni “zemljišni” patološki problemi, ali se pojavljuju drugi (pr. baršunasta i siva plijesan, pepelnica). Od visokih se hibrida zahtjeva rano zrelost, bujnost rasta, kratki internodiji, dobra oplodnja i jednolično sazrijevanje plodova u grozdu, intenzivno crvena boja, krupnoća (>100g), konzistencija, održivost i dobra organoleptička svojstva plodova, dobra otpornost na pucanje, otpornost na sol, otpornost na suboptimalne uvjete temperature i vlage zraka, a proizvođači sjemena u katalozima naglašavaju otpornost na nematode i neke biljne bolesti (pr. uzročnici venuća = Verticillium spp, Fusarium spp.; plutavost korijena = Pyrenochaeta; baršunasta plijesan = Cladosporium; plamenjača = Phytophthora; neke bakterije = Pseudomonas; virusi = TMV itd.).

Visoka rajčica u plastenicima ili staklenicima za tržište i uporabu u svježem stanju bere se ručno i višakratno. Meteorološki uvjeti u zaštićenom se prostoru značajno razlikuju od vrijednosti na otvorenom, pa se biljne bolesti u takvim uvjetima pojavljuju specifičnim intenzitetom. Od značaja je i uzgoj drugih kulturnih pomoćnica (Solanaceae) u regiji (pr. krumpir), jer se neke bolesti prenose s jednih usjeva na druge (pr. plamenjača ili fitoftora).

Većina gljivičnih bolesti u zaštićenom se uzgoju javlja u vrijeme plodonošenja, sazrijevanja i berbe plodova rajčice, pa je primjena kemijskih sredstva za zaštitu bilja ograničena zbog toksikoloških razloga (obavezno pridržavanje propisane karence, da se spriječi onečišćenje plodova ostatcima ili reziduima iznad zakonom propisane količine). Neke od djelatnih tvari imaju negativan utjecaj na oplodnju pa se ne preporučuju koristiti tijekom cvatnje biljaka (pr. metalaksil), neke su opasne za oprašivače (bumbare), a u plastenicima i staklenicima nastojimo izbjegavati djelatne tvari koje imaju propisanu karencu 21 ili više dana radi mogućih nedopuštenih rezidua na plodovima. U prilogu opisujemo najvažnije bolesti rajčice pri uzgoju u plastenicima (grijanim i negrijanim) s bočnim provjetravanjem, te iskustvima njihova kemijskog suzbijanja po principima integrirane proizvodnje rajčice na području Međimurja.