Ante Peraić: Država nas koči i tjera da dignemo ruke od proizvodnje

Ante Peraić je mladi poljoprivrednik iz Ravnih kotara, točnije malenog sela Tinj od svega 600-tinjak žitelja. Obrađuje šest hektara u vlasništvu članova svoje obitelji, što je za područje Dalmacije vrlo respektabilna površina s obzirom na velike probleme s rascjepkanošću zemljišta te malim površinama poljoprivrednih parcela. Na prvu bi pomislili da je zadovoljan i da može lijepo živjeti od vlastitog rada na svojoj zemlji.

No, Ante kaže, i knjiga bi bila premala da u nju stane sve što ga muči u ovom poslu.

"To je prije svega država, odnosno birokracija", kaže nam dodavši da je još 2018. godine aplicirao za 50.000 eura na podmjeri 6.1. za mlade poljoprivrednike i 50.000 eura na podmjeri 6.2. za pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti na svom OPG-u.

Iduće godine je objavljeno da je prošao na oba natječaja. "Dio tih sredstava sam planirao uložiti u kupnju dva hektara poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH na području Tinja, koji administrativno pripada gradu Benkovcu, a ostatak za privođenje tog zemljišta poljoprivrednoj svrsi", otkrio nam je.

Europski novac za kupnju državne zemlje?

Međutim, onda se dogodilo nešto neočekivano, čak i za hrvatske prilike. "Država je objavila natječaj za prodaju svog zemljišta, zatim meni dala prije svega europski novac za kupnju istoga jer sam prošao na njenom natječaju, a onda odlučila da se to zemljište ipak ne prodaje", razočaran je. 

Kako kaže, plan mu je boriti se do kraja, iako ni preseljenje u inozemstvo nije isključeno jer, komentira, ova država očito čini sve da opustoši vlastita sela, a pogotovo da iz njih istjera mlade poljoprivrednike. "Ja sam do veljače ove godine trebao završiti svoj projekt, a nisam ga ni započeo zahvaljujući upravo državnoj birokraciji", istaknuo je.

Zbog covida su im produžili rok na još godinu dana, otkriva, no još čekaju službenu potvrdu. "Ali nemam velika očekivanja po pitanju toga da će se nešto znatno promijeniti u spomenutom razdoblju", iskren je. Kako kaže, nije politički aktivan niti ga zanima pripadnost nekoj stranci. Samo želi zajedno sa svojom obitelji ostati na rodnoj grudi i ondje graditi budućnost.

Bave se povrćarstvom, ovčarstvom, maslinarstvom...

Inače, ova se obitelj bavi povrtlarstvom na četiri hektara jer im se ono najviše isplati. Tako se na njihovoj njivi mogu naći krumpir, mrkva, salata, luk i druge kulture. "Na preostala dva hektara imamo 200-tinjak stabala maslina, oko 800 trsova vinove loze i aroniju, koju prerađujemo", dodaje naš sugovornik. 

Također, imaju i nešto ovaca, pa koriste vlastiti stajski gnoj. "Ne damo se, valja imati široki spektar proizvoda kako bi svake godine barem dio prihoda bio siguran i stabilan", kaže ovaj mladi poljoprivrednik.

Što se tiče članova obitelji, najviše mi pomažu roditelji, stric, čak i baka koja ima preko 80 godina, ali je dobrog zdravstvenog stanja, te vrlo rado "da ruke", kako kažu u Dalmaciji.

Kupci su mu kaže stalni, a veći dio robe prodaju trgovačkim lancima, iako dolaze i na kućni prag. "Kad su cijene u pitanju, to pitanje mi je rak rana", dodaje on, a kao razlog navodi to što se nisu mijenjale već godinama, dok su one za određene inpute narasle i do 300 posto.

Kao primjer navodi plavi dizel. "Država mi izlazi u susret s 1.200 litara, a ja sam do sredine lipnja već potrošio 1.000 litara", napominje. Dodaje da sva sreća da ima pomoć ostalih članova obitelji jer kad bih bio prisiljen plaćati radnike, propao bi, stavio ključ u bravu i iselio iz države, slikovito opisuje. 

Tržišna utakmica s uvoznom robom

Problem je kaže i uvoz, a uvozi se sve i svašta, odnosno roba koja se ili ne kontrolira ili prolazi smiješne kontrole u odnosu na one koje mora pronaći roba domaćih proizvođača. "Drugim riječima, tržišna utakmica između mene i mojih kolega s ovog područja uopće nije pravedna s obzirom da s druge strane stoje primjerice albanski proizvođači, za koje vrijede potpuno druga, puno blaža pravila", nezodovoljan je.

Kaže da su europski fondovi odlično zamišljeni i vjeruje da se dobro provode na zapadu, ali način na koji se provode u Republici Hrvatskoj je katastrofa. "Nerijetko se stječe dojam da je sve namješteno, odnosno da pojedinci unaprijed znaju uvjete natječaja, dok smo mi ostali u toj priči samo kako bismo popunili broj, i da vas konstantno netko povlači za nos", pojašnjava.

Kad se netko od predstavnika vlasti treba fotografirati s nekim mladim poljoprivrednikom, kaže, onda odmah dotrče. No, kad je potrebno saslušati njihove probleme i pomoći riješiti ih, onda se loptica prebacuje s jedne osobe na drugu, s jedne institucije na drugu.

Kaže, imaju raznih problema, kao što je inflacija, borba s uvoznom robom, klimatske neprilike, ali nijedan nije ravan onome kada ste prisiljeni boriti se protiv države umjesto da se borite zajedno s njom, kao što je to u uređenim državama Europe.

Uzmu više poreza nego što daju potpora

"Nama država za litru maslinovog ulja više uzme preko poreza nego što nam da izravne potpore. Drugim riječima, izravno potiče ljude da ne izdaju račune, odnosno da prodaju robu na crno. Ja od prvog dana otkad sam preuzeo OPG odbijam raditi na taj način, ma koliko god bio lakši", ističe.

Svoje površine ne navodnjavaju jer kaže da kišnicu od zime ne uspijevaju zadržati do vrućih ljetnih mjeseci, rijeke Krka i Zrmanja su im predaleko, a podzemne vode nemaju. "Suđeni smo na gledanje u nebo, pa što dragi Bog da", dodaje naš sugovornik.

Kaže da se od rada na zemlji može živjeti, ali da žive raskošno baš i ne. "Nije ni skromno, živimo normalnim pristojnim životom", priča nam. Ljeti, kaže, rade od pet ujutro do deset ili jedanaest sati, a zatim nastavljaju od pet ili šest popodne dok traje dan.

"Naradimo se. Sve u svemu, nije posebno isplativo kada se podvuče crta", dodaje rekavši da nemaju priliku značajno štedjeti s obzirom na to da imaju i dvoje djece, pa supruga u pravilu vrijeme provodi s njima.

I za kraj ga pitamo što bi istaknuo pozitivno u bavljenju poljoprivredom: "To što radite za sebe, sebi organizirate posao i sebi krojite radno vrijeme", kaže nam. Najviše ga, dodaje, motivira što na utakmice voljenog Hajduka može otići kad god poželi jer nije prisiljen tražiti slobodan dan ili nešto slično.

Nažalost, to je prema njegovom mišljenju jedino pozitivno u cijeloj ovoj priči. "A u poljoprivredi sam od svoje pete godine, a sad mi je 37", zaključio je.