Zašto struka i birokracija imaju različito mišljenje o digestatu?

Digestat je nusproizvod bioplinskih postrojenja. Riječ je o nisko ugljičnom organskom gnojivu i poboljšivaču tla, proizvedenom anaerobnom digestijom organskog materijala.

A taj materijal može biti stajski gnoj, gnojovka, gnojnica, žetveni ostatci, organski otpad, energetski usjevi (kukuruz, pšenica, ječam, uljana repica, sirak, različite vrste trava…).

Danas u Hrvatskoj imamo 41 bioplinsko postrojenje ukupne snage 46 MW, a uz proizvodnju bioplina i električne energije, generiraju oko 2 milijuna tona digestata godišnje, ovisno o mješavini ulazne sirovine.

U domaćim bioplinskim postrojenjima se kao sirovina najčešće koristi gnoj različitih životinja (50-60 %), zatim kukuruzne i travne silaže (25-35 %), te druge dostupne biorazgradive sirovine (5-25 %) poput otpada od hrane.

Međutim, digestat dobiven od životinjskog gnoja se prema hrvatskoj regulativi ne može koristiti na poljoprivrednim površinama za proizvodnju hrane.

Dozvoljen jedino biootpad

Po pitanju njegova korištenja za proizvodnju hrane - struka i birokracija su u koliziji, a zakonska valorizacija digestata u Hrvatskoj - neadekvatna.

Unatoč tome što su istraživanja digestata kao organskog gnojiva i njegove zamjene za mineralnu gnojidbu, pokazala da je njegova primjena u gnojidbi poljoprivrednih kultura moguća bez negativnog utjecaja na sustav tlo-voda-biljka, ako se ispravno koristi.

Prema nacionalnoj legislativi koja je još uvijek na snazi (Pravilnik o nusproizvodima i ukidanju statusa otpada 117/14 i Pravilnik o zaštiti poljoprivrednog zemljišta 71/19) - ono je organsko gnojivo i poboljšivač tla čija je primjena dozvoljena na poljoprivrednim površinama koje se ne koriste za proizvodnju hrane.

Međutim, prema novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu (57/22) digestat se može koristiti na poljoprivrednim površinama pod uvjetom da je dobiven iz biootpada. Ono što je bitno istaknuti to je mogućnost njegova dobivanja iz stajskog gnoja, što nije slučaj u našem novom zakonu.

Istraživanja dokazuju suprotno

Da je višestruko korisno organsko gnojivo zaključili su profesori s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, koji su proveli stotine istraživanja do sada.  

Prof. dr. sc. Lepomir Čoga,  dr. sc. Sanja Slunjski, Ivan Pavlović, ing. kem. sa Zavoda za ishranu bilja i prof. dr. sc. Željko Jukić sa Zavoda za specijalnu proizvodnju bilja, ispitali su učinkovitosti gnojidbe digestatom na prinos i mineralni sastav kukuruza.

Cilj im je bio utvrditi utjecaj na strukturu tla, prinos i kvalitetu, emisiju stakleničkih plinova te smanjenje troškova gnojidbe.

Istraživanje je provedeno u općini Rovišće u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, gdje su znanstvenici uzeli dva digestata s bioplinskog postrojenja, kruti i tekući.

Gnojidba digestatom ostvarila je pozitivan učinak na prinos i kvalitetu silažnog kukuruza te zrna kukuruza u berbi. Količine svih teških metala i organskih onečišćujućih tvari u tlu bile su značajno niže od maksimalno dopuštenih količina. 

"Ono što smo mi na temelju vlastitih istraživanja utvrdili to je mogućnost smanjenja troškova u odnosu na gnojidbu mineralnim gnojivima. Nainteresantnije za proizvođače je usporedna vrijednost troškova pri uzgoju silažnog kukuruza ukoliko se primjeni mineralna gnojidba -13 tisuća kuna po hektaru, za razliku od gnojidbe digestatom čiji je trošak oko 6 tisuća kuna“, kazao je prof. Lepomir Čoga.

Značajno veći prihodi rezultat su manjih troškova gnojidbe, bolje iskoristivosti hraniva i većih prinosa u odnosu na mineralnu gnojidbu. 

Biljke gnojene tekućim digestatom bile su za 20 do 30 cm veće u odnosu na one tretirane mineralnim gnojivima.

Temeljem dobivenih rezultata istraživanja, takva je gnojidba imala je pozitivan utjecaj na fizikalno – kemijske značajke tla te na prinos i kvalitetu prinosa, može u značajnoj mjeri smanjiti gnojidbu mineralnim gnojivima, a time i troškove proizvodnje.

Prezentaciju cijelog istraživanja s rezultatima pogledajte na kraju ovog teksta.

Potrebni isti kriteriji kao kod komposta

Niti u jednom slučaju tijekom istraživanja nije utvrđeno onečišćenje tla i biljnog materijala štetnim tvarima anorganskog (teški metali) podrijetla, kada su se kao ulazne sirovine na bioplinskim postrojenjima koristile sirovine animalnog (gnojovka, gnojnica i stajski gnoj) i biljnog podrijetla (energetske kulture).

Stoga navedeni znanstvenici smatraju da bi kod primjene digestata kao gnojiva trebalo primijeniti iste kriterije kao i kod komposta (tri klase i za svaku klasu dati granične vrijednosti), što bi omogućilo i u značajnoj mjeri olakšalo njegovu primjenu u poljoprivredi.

S ovim se slaže i poljoprivrednik Dalibor Vrček, koji ga primjenjuje u proizvodnji rataskih kultura na 400 hektara u Varažnskoj županiji, uz to ima 130 krmača i oko dvije tisuće tovljenika godišnje, a dio njegovog gospodarstva je i bioplinsko postrojenje od 500 kW.  

Da bi upotpunio svoje kružno gospodarstvo prije dvije godine je postavio i solarnu elektranu kojom proizvodi struju za vlastite potrebe, a ove godine je proces zaokružio otvorivši mesnicu za svoje proizvode.

"Digestat nije otpad i ne mogu shvatiti zašto nije uvršten u istu kategoriju kao kompost. Redovito provodimo analize na farmi – i one pokazuju da se radi o eko proizvodu prve kategrije. Može se doći do kružnog gospodarstva, ali zakonodavstvo u najvećoj mjeri koči“, kazao je Dalibor Vrček.

Njegovim korištenjem na gospodarstvu, Vrčekovi su smanjili upotrebu mineralnih gnojiva za 40 posto, koriste tekući – pileći i goveđi gnoj, odnosno sav gnoj koji je moguće dobiti na tržištu. Sirovina bioplinskog postrojenja je gnojovka i biootpad iz kućanstava grada Varaždina.

Zavrćemo ruku bioplinskim postrojenjima

Pravilno valoriziranje digestata kao visokovrijednog i niskougljičnog organskog gnojiva te njegova primjena u poljoprivrednoj proizvodnji stoga treba biti jedan od primarnih ciljeva suvremene hrvatske poljoprivredne proizvodnje, znanosti i struke, smatra profesor Čoga.

Ono što u najvećoj mjeri opterećuje bioplinski sektor u EU tako i u RH je zakonska legislativa i nedostatak znanja o njemu i mogućnosti njegove primjene u poljoprivrednoj proizvodnji - kako, gdje i u kojoj količini se isti mogu primijeniti, navodi on.

Neophodno je promijeniti zakonske propise u Hrvatskoj koji se odnose na poljoprivrednu proizvodnju, kako bi definiranje kao visokovrijednog organskog gnojiva i njegova primjena u poljoprivredi dobila zakonski okvir.

"Zakon o poljoprivrednom zemljištu je još rigorozniji u odnosu na dosadašnju legislativu. Prema informacijama koje imamo, Ministarstvo poljoprivrede čeka naputke iz EU kako regulirati digestat. To je problem pred kojim se nalaze sva bioplinska postrojenja, najprije smo ih poticali na obnovljive izvore energije, a sada im zavrćemo ruku. Nadam se da će uskoro zapuhati povoljniji vjetrovi“, kazao je profesor Lepomir Čoga na prezentaciji u okviru sajma Croagro.

Nije samo hrvatska birokracija problem, nastavlja on, prema europskim kriterijima digestat se više ne može tretirati kao organsko gnojivo i poboljšivač tla.

Naime, prema Uredbi 1009/2019, tekući ne ispunjava uvjete da bude organsko gnojivo jer je sadržaj hraniva (dušika, fosfora ili kalija) manji od 1%. Također ne može biti niti organski poboljšivač jer sadrži manje od 20 % suhe tvari.

Stoga, zaključuje prof. Čoga, prema toj Uredbi jedino nalazi mjesto kao jedna od komponenti pri pripremi i dobivanju određenog gnojidbenog proizvoda ili kao komponenta za stvaranje organskog poboljšivača tla.

Dok još  uvijek nema primjerenu valorizaciju, na poljoprivredne površine se i dalje direktno nanose stajski gnoj i gnojnica koji također ne zadovoljavaju traženi postotak suhe tvari, a uz to nisu prošli termičku obradu te su u odnosu na digestat opterećeni štetnim tvarima (patogenima).

Siguran otkup sirovine

Bioplinska postrojenja izvrstan su alat za ispunjavanje sve restriktivnijih propisa iz područja gospodarenja otpadom i iskorištavanja organskog otpada za proizvodnju energije. Iz bioplinskih postrojenja moglo bi se dobiti do 25 posto energije iz obnovljivih izvora.

Jedan do dva posto ukupne svjetske potrošnje energije se troši pri proizvodnji dušika za potrebe u poljoprivredi, pri čemu se emitira 7 do 9 tona CO2.

Tehnologija proizvodnje bioplina smanjuje otpad i troškove zbrinjavanja, a za proces proizvodnje bioplina troši se najmanja količina vode.

Osim ekoloških prednosti, korištenje bioplina nudi i čitav niz drugih prednosti u pogledu primjene obnovljivih izvora energije, koji sami po sebi donose brojne društvene i energetske koristi. Također, bioplin nudi mnoge prednosti i samim poljoprivrednicima kao kooperantima kroz siguran otkup sirovine po unaprijed dogovorenoj cijeni.

U Europskoj uniji bioplin se proizvodi u nekoliko tisuća pogona u kojima se miješaju različite ulazne sirovine i uz bioplin nastaje digestat. Najveći broj bioplinskih postrojenja nalazi se u Njemačkoj (10846), Italiji (1555) i Francuskoj (717).

Godišnja proizvodnja u Europskoj Uniji iznosi oko 180 milijuna tona, a najveći proizvođač Njemačka proizvede oko 87 milijuna tona.

U Hrvatskoj, anaerobnom digestijom i kompostiranjem obrađeno je svega 14% proizvedenog biootpada, energetskom uporabom 0,5%, a na obradi u izvozu je završilo 1% biootpada.