Zadruge se trebaju prepoznati od strane države i financijskog sektora, a PDV u zadruzi treba ukinuti ili znatno smanjiti, uz uvjet da se sklope dugogodišnji ugovori!
Zadruge su društveni interes koji stvara sinergiju i pokreće tržište, a najviše - život u ruralnim sredinama u kojima, praktički, kad nema zadruga - nema života.
U Hrvatskoj je zadrugarstvo počelo kada se uz milodar u Crkvi davala i veresija kada bi se nekome dogodio problem u polju, staji. Bio je to novac za seljaka kojem je npr. uginula krava. Bio je to novac za drugu kravu, za život, za selo, za poljoprivredu. Onda su poljoprivrednici počeli ulagati, kupovati kamen, graditi, i naposljetku, napravili dom te tražili pravni oblik i malo pomalo, osnivali zadruge po načelima zadrugarstva. Zadruga je, dakle, na području Hrvatske nastala kada su ljudi u malim sredinama počeli izdvajati sredstva kako bi preživjeli.
Slikovito objašnjavajući, zadruga funkcionira tako da zadrugari ne kupuju svatko za sebe mehanizaciju zamašnih cijena, nego zajednički kupe npr. jedan traktor te naprave kalendar raspolaganja njime.
Zaposle, primjerice, jednog zajedničkog računovođu koji će voditi računovodstvo i jednog "stručnjaka", ako je potrebno, koji će prodavati proizvode. Zajednički rade jednu etiketu, kako ne bi kupovali svi boce i etikete odvojeno te se tako diče većom količinom, osvajaju tržište i ostvaruju veći profit. Kada govorimo o zadrugarstvu, bitno je naglasiti da je takav model poslovanja izvanredan sam po sebi, no iako se radi o društvu osoba, a ne društvu kapitala, država ga kod nas baš i nije prepoznala. Je li to problem? Je.
Činjenica je da zadruge u svijetu bilježe statistički podatak koji kazuje da je svaki peti stanovnik razvijenih zemalja član jedne zadruge, kod nas je situacija takva da zadruge nisu prepoznate kao subjekti od strane državnih, a još manje od financijskih institucija.
U okviru ovogodišnje Sabatine, u Grand hotelu Neum održana je Skupština Hrvatske udruge vinskih gradova - HRUVIG i Okrugli stol o zadrugarstvu na temelju kojih smo razgovarali s predsjednikom Zadružnog saveza Dalmacije, Lordanom Ljubenkovom i predsjednikom Skupštine Zadružnog saveza Dalmacije, Želimirom Bašićem.
Umjesto da "domaći" zadrugar ima potporu kao zadrugari u razvijenijim zemljama, isti se suočava s nedoumicama i nejasnoćama koje mu jako otežavaju put. Teže mu je doći do financijskih sredstava i puno mu je zapleteniji put kroz dokumentaciju - bilo da traži dozvolu za bilo što - bilo da traži financijska sredstva.
Gospodine Ljubenkov, što ste utvrdili na okruglom stolu?
Ovdje na ovom okruglom stolu smo definirali neke od konkretnih članaka unutar pravilnika i zakona koji su ili zaboravili spomenuti zadrugu ili bi trebali tražiti tumačenje što u vezi zadruge. Ne zna se stav u praksi kako će se protumačiti neka situacija jer se zadruge nalaze u ruralnim sredinama i razvile su svoje poslovanje najbolje što su mogle. Iste su teritorijalno značajne, ali zadrugarstvo još nije zaživjelo u Hrvatskoj. Ne shvaća se da je jedna zadruga koja je nositeljica života u jednom malom selu jako značajna.
Kako bi Vi, kao predsjednik Zadružnog saveza Dalmacije, riješili problem u zadrugarstvu?
Prije svega molitvom. Trebali bi zajednički moliti kako bi se promijenio mentalni sklop ljudi. Imamo zadružni prizvuk iz komunizma i socijalizma.
Kada govorimo o zadrugarstvu, koje nam zemlje mogu biti uzor?
Italija. Ima 40.000 zadruga. Sva poljoprivreda osim poljoprivrede snažnih poduzetnika, pojedinaca bogatijih obitelji ili dioničkih društava je zadružna. Svi manji proizvođači su postali veliki zahvaljujući udruživanju u zadrugu. Tamo je Ustavno uređeno da su zadruge od posebnog interesa za državu i da ni jedan zakon nije u skladu s Ustavom ako nije reguliran u korist zadruga. U zoni vjere je da Hrvatska dosegne razinu Italije, osim koje, isto tako, Njemačka, Portugal i Španjolska (koja ima 50% niže poreze za zadruge) funkcioniraju savršeno.
Kad dođe privatnik koji kaže: dobro, a zašto vi favorizirate zadruge, mi smo u neravnopravnom položaju (što danas neki državni dužnosnici tvrde), mi im odgovorimo: OK, neka i tvoja imovina bude zajednička, i ako zadruga prestane, ili ako ju želiš ugasiti, onda ista ne ide tebi ili tvojim suvlasnicima, nego ostaje u mjestu kao teritorijalni značaj. Dakle, radi se o tome da se uljara, zadružni dom ili vinarija ne mogu rasprodati ili podijeliti, nego trebaju uvijek ostati nedjeljiva zadružna imovina koja ostaje u određenom kraju za iduću zadrugu.
To i danas imamo u zakonu, ali muči nas što nemamo međuodredbe ili praksu da se to provodi. Poanta je, u cijeloj ovoj priči, da ako zadruga prestane s radom, imovina koja ostaje ne može postati privatna! Vani je to uređeno tako, a mi propuštamo ono što smo već imali, zbog malo interesa.
Što guši današnje zadrugarstvo?
Zadrugarstvo ima duboku i daleku tradiciju koja je počela u Engleskoj prije puno godina, a u nas je sa zadrugom na Korčuli stvorila temelje združenog rada. Nastala je iz nevolje, a onda je tek nastala kao korist i gospodarska aktivnost. Međutim, mi u hrvatskoj nismo prepoznali takav model koji može biti vrlo koristan, nego smo se, iako zadruga ima viši nivo, dali u obrte, d.o.o.-ve itd.
Tvrdite kako je zadrugarstvo slabo prepoznato u Hrvatskoj, zašto je to tako?
U Hrvatskoj je zadrugarstvo slabo prepoznatljivo iz više razloga. Počeo je prevladavati individualni interes u kolektivu. Ne gleda se opći interes. Gleda se svoj. S druge je strane, na leđima zadrugarstva, mali teret iz prošlosti. Svi misle da je zadrugarstvo tvorevina komunizma, iako je puno starije. Komunizam je iskoristio zadrugarstvo kada su se radile tzv. seljačke radne zadruge gdje su ljudi morali davati zemlju u tu zadrugu koja im ju je otuđivala. To je bila faza koja je prošla, ali je ostavila duboki trag koji se danas osjeća.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
Partner
Kamila Tončića 4,
21000 Split,
Hrvatska
tel: +385 21 348 365,
e-mail: info@zsd.hr
web: http://www.zsd.hr/