Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Vlatko Grgurić
  • 21.12.2015. 14:30

Tijekom snimanja pomogao sam oteliti i kravu!

Poljoprivredna emisija Plodovi zemlje obilježava 57 godina postojanja. Tim povodom, o svojim iskustvima za Agroklub govori njezin urednik, Vlatko Grgurić.

  • 1.285
  • 816
  • 0

Danas se navršava 57. godina otkako je s emitiranjem započela jedna od nagledanijih televizijskih emisija u Hrvatskoj - Plodovi zemlje. 10 godina starija od Dnevnika, emisija je od samog početka bila zanimljiva, ne samo poljoprivrednicima, već i ljudima iz urbanih sredina koji nemaju doticaja s poljoprivrednom proizvodnjom.

Urednici i novinari Plodova zemlje tako već desetljećima putuju po cijeloj Hrvatskoj snimajući reportaže o malim ljudima i pokušavajući riješiti probleme s kojima se poljoprivrednici svakodnevno susreću, ne zaboravljajući pritom spomenuti i neke svijetle primjere hrvatske poljoprivrede. Nedavno preminulog Ivu Lončara na uredničkom mjestu je zamijenio agronom Vlatko Grgurić koji je od 1999. godine uredio 850 emisija Plodova zemlje, promijenio devet ministara poljoprivrede i koji pun entuzijazma nastavlja putem koji je davne 1958. godine zacrtao njezin prvi urednik Marijan Sviben.

50 minuta povratka korijenima

Godinama ste jedna od nagledanijih emisija na televiziji, a osim poljoprivrednika dosta vas gledaju i ljudi koji s poljoprivredom i nemaju previše dodirnih točaka. U čemu je tajna vašeg uspjeha?

Ljudi vole pogledati našu emisiju jer im nedostaje kontakt s prirodom. Svi mi, ako i živimo u gradu, potekli smo sa sela. Gledajući Plodove zemlje mogu vidjeti priče iz mjesta odakle su potekli njihovi roditelji, bake i djedovi. Također ljudi su genetski predisponirani da vole zemlju, prirodu, hranu, a žele i saznati gdje se ta hrana proizvodi. Mi im to pružamo u tih 50 minuta koliko traju Plodovi zemlje.

Nema većeg zadovoljstva nego ubrati plod svoga rada

Kad se kod vas rodila ljubav prema zemlji?

Moj otac je imao jedan mali vinograd i kad sam imao desetak, petnaestak godina stalno me je zvao da idem s njim, ali kao i većina mladih ljudi imao sam averziju prema tome. S godinama, stvari su se promijenile. Moja ljubav prema zemlji je rasla i na kraju sam od antipatije došao do toga da sam najsretniji u svom malom voćnjaku pored Jastrebarskog gdje se na nekoliko sati mogu isključiti od cijelog svijeta. Volim nešto posaditi i gledati kako raste, a nema većeg zadovoljstva nego ubrati proizvod svog rada.

Nikada nismo htjeli raditi turbo nabrijanu emisiju

Slične emisije u okruženju nemaju ni približno takvu gledanost kao Plodovi zemlje. Što je to što Hrvate privlači gledanju poljoprivrede na televiziji?

Naši kolege u okruženju rade jednako dobro kao i mi, ali možda nemaju tu sreću da rade emisiju koja već više od 20 godina ide u istom terminu, što je od iznimnog značaja ako želite dobru gledanost. Nedjelja u 12.30 je idealno vrijeme za dobru gledanost jer su obitelji tada kući, sprema se ručak, vrti se oko stola, a na kraju baci pogled i na televiziju.

Kad ljudi na televiziji vide mene, Stubljara, druge ljude koji rade emisiju, znaju kakav će proizvod dobiti. Iako je televizija danas prešla na trendovski, brz način predstavljanja određenih medijskih sadržaja, ništa od toga nećete vidjeti u Plodovima zemlje. Nikad nismo poželjeli raditi turbo nabrijanu emisiju da bismo bili u trendu s većinom emisija u današnjem medijskom prostoru. Ponosni smo i na svoju glazbenu špicu koja krasi našu emisiju još iz vremena Ružice Trauber i ne mislimo je mijenjati. Također, danas kad se većina televizijskih emisija radi u studiju, ljudima je zanimljivo pogledati reportažu s terena. Takav pristup možda zahtijeva nešto više truda ili rada, ali uvijek se isplati.

Za mog vremena nikada nije bilo političkih pritisaka

Dok su Plodovi zemlje promijenili samo četiri urednika, samo Vi ste od 1999. godine promijenili devet ministara poljoprivrede. Jeste li se u tom vremenu susretali s političkim pritiscima od strane vladajućih garnitura?

Možda će zvučati nevjerojatno, ali otkako radim ovu emisiju nikad nisam osjetio pritiske političkog tipa. Bilo je pritisaka u jednom razdoblju dok je glavni urednik bio Ivo Lončar, ali otkako sam ja urednik, nikad nijedan ministar nije nazvao kako bi na bilo koji način utjecao na program.

Od 10 problema uspijemo riješiti jedan ili dva

Poljoprivrednici vam se stalno obraćaju sa svojim problemima u nadi da će novinari moći riješiti probleme koje oni sami ne mogu. Koliko toga uspijete riješiti?

Od 10 problema uspijemo možda riješiti jedan ili dva i čini mi se da mi imamo bolji prosjek od državnih instituacija kojima je u opisu posla da se bave rješavanjem takvih problema.

Tako smo prije nekoliko godina zaustavili raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem u Slavoniji jer je bilo očigledno da je u dodjeli bilo velikih nepravilnosti. Poslije sam od ljudi čuo kao su natječaji poništeni ili su išli u reviziju ili su donesene neke druge odluke. Znalo se dogoditi da spasimo neke poljoprivredne proizvode od smeća tako što smo ih usmjerili nekim humanitarnim organizacijama.

Nedostaje nam nadstranačke politike

Zašto Hrvatska uvozi toliko hrane, a mogla bi hraniti pola Europe?

Ako podijelimo krivnju ja bih rekao da je 51% sigurno kriva država. Glavni problem je što Hrvatska nema nadnacionalnu, ili ako ćemo pravo reći, nadstranačku politiku. Poljoprivreda ima spor obrtaj i da biste tu nešto napravili potreban je dugi niz godina. Svake četiri godine mijenja se vlast, svatko donosi neko svoje viđenje i ima svoje prioritete.

Nažalost, Hrvatska je prije 20 godina propustila povijesnu priliku da donese nacionalnu strategiju razvoja poljoprivrede i zato smo tu gdje jesmo. Vlasti su se mijenjale, donosile odluke, bilo je sve više papirologije, a naši poljoprivrednici, koji su većinom neobrazovani, stariji ljudi naviknuti na tradicionani način poljoprivrede nisu se mogli uhvatiti u koštac s tim. Europa je njih prebzo i prejako stegnula za gušu.

Sramotno je da zemlja od 4,5 milijuna ljudi uvozi većinu proizvoda

Znači li to da je ulazak u Europsku uniju bio više prokletstvo nego blagoslov za naše poljoprivrednike?

Ulaskom u Europsku uniju dobro su prošli oni koji su i prije ulaska u EU izvozili svoje proizvode. Jako me boli činjenica što Hrvatska ima samo četiri i pol milijuna stanovnika, a ne može proizvesti hrane za vlastite potrebe. Sramota je da u Hrvatskoj imamo možda pet poljoprivrednih proizvoda kojih proizvodimo dovoljno za vlastite probleme, a ostatak namirujemo iz uvoza.

Ulazak u Uniju je pomogao jer je Hrvatska sad uređenija zemlja nego što je bila. Naši poljoprivrednici ne vole što ih se stalno kontrolira, jer moraju ići na tečajeve što prije nisu morali, ali to su europska pravila igre i treba igrati po njima. U nekim europskim zemljama ne možete biti korisnik poticaja ako nemate završenu neku poljoprivrednu školu. Vjerojatno će se isto dogoditi i kod nas, a ostaje vidjeti hoće li to biti za vrijeme našeg života.

Nisu svjesni da je udruživanje dobro

Postoji li način na koji bi poljoprivrednici mogli pomoći sami sebi, bez uplitanja države?

Meni je žao što se poljoprivednici u Hrvatskoj više ne udružuju u zadruge, kao što je slučaj u bogatim poljoprivrednim zemljama Zapada, jer bi se tako puno lakše borili protiv konkurencije. Nažalost, u Hrvatskoj je teško udružiti dva poljoprivrednika, a kamoli njih više. Sjećam se kad su nam prije nekoliko godina neke strane vlade htjele donirati poljoprivredne strojeve za osnivanje strojnih prstenova, a naši se poljoprivrednici nisu mogli dogovoriti tko će ih koristiti prvi, drugi, treći te je cijeli projekt propao. Ljudi se ne žele udruživati jer misle da će tako izgubiti dio svojih prava i da će ih netko prevariti. Nisu svjesni da je udruživanje dobro, a ni država posljednjih godina nije pretjerano poticala udruživanje poljoprivrednika.

Imamo otvoreno tržište, ali nemamo nacionalnu politiku

Očekujete li neke pozitivne pomake od nove Vlade?

Nažalost, pravila igre u Hrvatskoj, ne samo u poljoprivredi već i u svim segmentima gospodarstva, su unaprijed zacrtana. Mi možemo od tog zacrtanog puta odstupiti pet ili 10%, ali ništa više od toga. Hrvatska je dio EU, imamo otvoreno tržište, ali nažalost nemamo nacionalnu politiku kao što je na primjer ima Austrija u koju ne može ući ni kilogram jabuka dok oni sami ne poberu svoje. I Austrija je poput Hrvatske podložna istim pravilima Europske unije, ali mi u vrijeme berbe uvezemo četvrtinu naše berbe, srušimo cijenu proizvođačima jabuka, upropastimo im zaradu i mogućnost daljnjeg razvitka.

Kako je izumrla jedna generacija poljoprivrednika

Što napraviti kako bi se riješio taj problem?

Jedno od rješenja bi bilo da se potiče proizvedena količina po hektaru, a ne da se potiču prazne poljoprivredne površine te da netko uzima stotine tisuće kuna, a na polju mu samo raste ambrozija. Ako netko donese takvu odluku, iako je ona protivna europskim pravilima, ja mu skidam kapu.

Naša sela su sve praznija, mladi odlaze trbuhom za kruhom u zemlje Zapadne Europe ili rade po gradovima dok propadaju zemljišta njihovih otaca.

Živjeti normalno na selu od svog rada, zaraditi prosječnu plaću, takvih primjera ima, ali ih je u Hrvatskoj sve manje. Prije 12-13 godina proizvodnjom mlijeka bavilo se 65 tisuća ljudi, a sad ih je osam puta manje. Nekad si s kravicom, dvije mogao plaćati hranu, režije, nisi bio socijalni slučaj. Ta generacija je izumrla, njihova djeca to ne žele raditi. Radije će od jutra do mraka raditi u trgovačkim lancima za dvije i pol tisuće kuna, plaćati skupi najam te životariti od danas do sutra.

Ako čovjek ima viziju, volju i nešto kapitala, on u poljoprivredi može ostvariti solidnu egzistenciju. Naravno, to se ne događa preko noći, a kod nas je prokleto to što su ljudi godinama gledali ljude koji su se preko noći obogatili nezakonitim privatizacijama i misle da bi i oni trebali tako. Vani imamo gospodarstva koja su se razvijala 100, 200 godina i nitko ne očekuje uspjeh preko noći.

Ne volim davati intervjue

Iako ste urednik i novinar jedne od najgledanijih emisija u Hrvatskoj javnost malo ili ništa zna o vašem privatnom životu. Prepoznaju li vas ljudi na ulici?

Kad si tako dugo na televiziji kao ja, uvijek te netko prepozna. Najčešće se netko javi kad odem na tržnicu, a ja uvijek rado popričam sa svojim gledateljima.

Inače, ja bih za sebe rekao da sam atipičan predstavnik medijske osobe. Ne volim davati intervjue, ne volim se pojavljivati u medijima i mislim da nisam nigdje pročitao informaciju jesam li oženjen i koliko imam djece.

Od pisanja poezije do teljenja krave

Najmlađi ste dobitnik nagrade Goran za mlade pjesnike i nagrade Matice Hrvatske. Pišete li i dalje pjesme?

Za poeziju je potrebna patnja, a ja moram priznati da nešto ne patim u posljednje vrijeme.

Malo je poznata činjenica da je Vlatko Grgurić za vrijeme snimanja jedne emisije Plodova zemlje pomogao oteliti kravu.

Bilo je to prije desetak godina u selu Jablan u Gorskom kotaru. Ja i moj snimatelj Toni Bertović našli smo se na zadatku upravo u trenutku kad je krava bila u trudovima pa smo pomogli na svijet donijeti žensko tele. Gospodin Grohar tada je rekao da će je nama u čast nazvati Vlatka, ali sam ja onda predložio da je nazovemo prema našem snimatelju Tončica. I tako je ostala Tončica. Inače, Jablan je u to vrijeme brojio pedesetak stanovnika i, što je za Gorski Kotar nevjerojatno, 94 krave. Prije godinu dana opet samo se vratili tamo, ali ova put su nas dočekale samo četiri. Među njima je bila i Tončica.


Tagovi

Vlatko Grgurić Plodovi zemlje Emisija HRT Poljoprivreda Tradicija


Autorica

Ivana Jurišić

Više [+]

Novinar u duši, ekonomist po struci. Sa 14-godišnjim iskustvom u uredništvu Zadarskog i Novog Lista, Ivana nam donosi zanimljive i dinamične priče, ali i informacije koje pomažu unapređenju sela i poljoprivrede.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Dakle od 6 sjemenki uguranih u obično vulgaris zemlju izniklo je 4 mladice. Nije još vrijeme za sadnju ali klijavost sjemenki kakve jesu je solidna. Ove će biti probno posađene kad još malo ojačaju pa kako im bude.